Sekularni fundamentalisti i militantni ateisti

Autor: Darko Milošić

Ti sekularni fundamentalisti rijetko će, ako ikada, komentirati tekstove vrhunskih teologa; relativno je lako pobiti površnu i simplicističku fundamentalističku teologiju; no, budući da spomenuti autori nisu teološki potkovani, u njihovim knjigama, primjerice, nećete naći kritiku teološke misli jednog Karla Rahnera.

Sekularni fundamentalisti i militantni ateisti

Kad se spomene pojam „fundamentalizam“, ljudi na Zapadu najčešće pomisle na Al-Kaidu, 11. rujna ili medijski stereotipno prikazane muslimanske militante; nekima je pak asocijacija uz taj pojam protestantski fundamentalizam, „televangelizam“, dinamični propovjednici čiji je nastup nalik nastupima najpopularnijih pop-zvijezda. (Možda je manje poznato da postoje i židovski, budistički i hinduistički fundamentalisti.) Većina ljudi uz spomenuti pojam, čini se, veže ovakve ili onakve religijske konotacije, što je i razumljivo, jer su vjerski fundamentalisti obično vrlo glasni i isključivi u propagiranju svog viđenja stvarnosti – koje je redukcionističko i subjektivno, nesklono dijalogu s drugima – i najčešće predstavljaju radikalnu manjinu unutar vlastite vjerske zajednice od koje se većina vjernika ograđuje.

Ipak, moglo bi se reći da se na Zapadu unatrag četrdesetak godina pojavila nova vrsta fundamentalizma, koji bismo mogli nazvati sekularnim fundamentalizmom pa možda i militantnim ateizmom (ovaj put bez komunističkog predznaka). On nerijetko proizlazi iz naturalističkog, scijentističkog pogleda na svijet, tj. predstavlja njegovu ekstremnu, upravo fundamentalističku inačicu.

Godine 1972. francuski nobelovac, biokemičar Jacques Monod ustvrdio je da je nemoralno (!) prihvatiti bilo koju ideju koja nije moguće znanstveno verificirati. Nama je svakako poznatiji biolog s Oxforda, Richard Dawkins, čije su knjige prevedene i na hrvatski, koji tvrdi da je ljudska sklonost vjeri nekovrsna evolucijska pogreška, kognitivni virus. Uz Dawkinsa, druga dvojica istaknutih predstavnika „novog ateizma“ su američki filozof Sam Harris, i nedavno preminuli publicist Christopher Hitchens. Stav spomenute trojke, čiji je prozelitski žar nalik žaru kakvog žešćeg propovjednika, mogao bi se sažeti u jednoj tvrdnji: uzrok svih problema na svijetu je religija. Već je iz toga vidljivo da su ti vrhunski intelektualci i stručnjaci upali u tipično fundamentalistički diskurs koji za neobično kompleksne probleme suvremenog svijeta želi – krajnje simplicistički – naći jednog jedinog krivca. Štoviše, čak i one svoje umjerenije (i, rekao bih realističnije) kolege, koji sebe smatraju agnosticima i koji su tolerantni i dijaloški raspoloženi spram vjernika, spremno će proglasiti izdajicama (ili, možda, „mlakim ateistima“). Sekularni fundamentalisti ovoga tipa vjeruju – baš poput raznorodnih religijskih fundamentalista – da upravo i jedino oni posjeduju istinu, i da tu njihovu istinu trebaju prihvatiti svi. Kad se čitaju njihove kritike religije, vidi se da vjerskim tekstovima pristupaju selektivno, tendenciozno, doslovno, tj. čitaju ih – ironično – na fundamentalistički način, ali s namjerom da ih diskreditiraju i omalovaže. To im, naravno, na taj način nije teško postići, jer u svetim spisima različitih tradicija postoji korpus tekstova koji, izvađeni iz konteksta i kompilirani s nečasnim namjerama, mogu doista djelovati sablažnjivo. Valja također imati na umu da je, kako to formulira Karen Armstrong, ateizam „parazitski ovisan o onoj vrsti teizma koju želi ukloniti pa postaje njezin odraz u zrcalu“. U tom smislu, vidljiva je sklonost „novih ateista“ da se obrušavaju ponajprije na one varijante vjerskih tradicija koje smo u uvodu označili fundamentalističkima. Spomenuti Sam Harris napisao je tako svoju knjigu The End of Faith (Kraj vjere) neposredno nakon rušenja Blizanaca pa njegov stav da je jedini način da se pobijedi terorizam ukidanje vjere kao takve treba sagledati u tom kontekstu, kao ekstremnu reakciju na ekstreman čin. (Uvijek jedan ekstremizam izaziva i hrani drugi.) Kako bilo, sva trojica autora zapravo pozivaju na uskraćivanje tolerancije spram vjerskog pogleda na svijet, što ne zvuči nimalo dobro. Dapače, upravo takvi stavovi samo će još više uvjeriti i one potencijalno opasne vjerske fanatike da su u pravu, i da trebaju biti još radikalniji, što će zatvoriti taj „circulus vitiosus“. Ti sekularni fundamentalisti rijetko će, ako ikada, komentirati tekstove vrhunskih teologa; relativno je lako pobiti površnu i simplicističku fundamentalističku teologiju; no, budući da spomenuti autori nisu teološki potkovani, u njihovim knjigama, primjerice, nećete naći kritiku teološke misli jednog Karla Rahnera.

Ukratko, militantni ateisti zajedno s prljavom vodom iz kadice izbacuju i dijete; izdvajajući ono najgore unutar religije i prikazujući to najgore kao religiju sâmu, čine logičnu pogrešku. Ipak, ne mislim da ne treba čitati njihove knjige. Nesporno je, nažalost, da su se religija i vjera tijekom povijesti ne jednom instrumentalizirale u sasvim pogrešne svrhe, a događa se to i danas. Nesporno je da se vjera ne jednom pretvarala u idolatriju. Stoga valja osluškivati i kritičare i promisliti ima li čega korisnoga u njihovim primjedbama i napadima, na vlastitu izgradnju.

Autor:Darko Milošić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.