Milijuni ljudi boluju od sindroma ‘slonove uzice’! Provjerite jeste li i vi među njima!

Autor: Ivan Remeta - Johnny

Slonovi su neupitno snažniji od ljudi. Kako to onda da ima slonova koji poslušno rade za neke ljude i ne pobjegnu od njih? Stvar je u uvjerenju i dresuri.

U Indiji dresiraju slonove tako da im, kad su oni još sasvim mladi, mali i nemoćni, zavežu jednu od zadnjih nogu za stablo čvrstim užetom. Naravno, mladi se slon, kad osjeti da je vezan užetom, pokuša osloboditi ali ne uspijeva jer još uvijek nije dovoljno snažan. Nakon više uzaludnih pokušaja slonić shvaća da ne može ništa protiv toga, stvara uvjerenje da je slabiji od užeta i navikne se na situaciju.

Kako slon odrasta, ne preispituje svoja prošla uvjerenja već i dalje živi u uvjerenju da je uže jače od njega iako to više nije tako. Čak i nije važna debljina uzice kojom je vezan, jer je u njegovom mentalnom sklopu uzica sama po sebi nešto što je jače od njega. Tako možemo vidjeti ogromne slonove koje neki slabašni momak vodi na tankoj uzici, a slon se pritom uopće ne buni i poslušno ide kamo ga ovaj vodi. Njegovo ga staro uvjerenje drži zarobljenikom čovjeka koji je puno slabiji od njega. Odrasli bi slon mogao s lakoćom otkinuti uzicu i živjeti život po svom, ali to ne čini zbog krivog uvjerenja.

Postavlja se pitanje jesi li i ti jedan/na od takvih slonova? Živiš li u uvjerenju da si nemoćan/na i ovisan/na o drugima (lijekovima, liječnicima, hrani itd.)? Jesu li te neki ljudi, organizacije i sistemi zbog svojih interesa “dresirali” tako da budeš vezan(a) uz njih i ovisan/na o njima? Kao i dresirani slon, ni ti to ne možeš samo tako spoznati. Potrebno je ozbiljno preispitati svoja uvjerenja, biti otvoren, iskren, mudar i sve u svemu temeljiti odluke na vrlinama a ne na manama/slabostima.

Živimo u svijetu i vremenu u kojima se razum ističe kao mjerilo i daje mu se primat. Cijeli je obrazovni sustav podređen razumu pa se osnovna vrijednost polaže na njega i mladi se ocjenjuju prema sposobnosti korištenja razuma, a ne vrlina. Stoga ni ne čudi da ima previše kriminala, jer u takvom su sistemu vrline marginalizirane. Ako želimo promjenu, gospodarsku i društvenu, trebamo presložiti vrijednosti i preispitati temelje na kojima počiva sistem. Mi se zalažemo da uz znanje i vještine dodamo još jedan jednakovrijedan stup temeljac – vrline. Razum i vrline često idu ruku pod ruku, ali ne uvijek. Ponekad nam razum govori jedno, a srce drugo. Ponekad ono što je razumno nije i ispravno. Razum ima mnoge svoje prednosti ali i nedostatke. On se zalaže za praktičnost i često je pod paskom ega. Razum je često prepun zabluda, predrasuda, krivih predodžaba i uvjerenja koji nam zamagljuju percepciju i sprečavaju nas da učinimo pravu ili ispravnu stvar.

Razum nije uvijek u pravu jer je ograničen. Ljudska je percepcija ograničena i relativna pa je takva i sposobnost razumijevanja svih činjenica u širem kontekstu. Bolje je da je čovjek razuman nego da nije. No, razum nije svet niti je bez presedana. Mnoge se vrline često kose s razumom – vjera, mudrost, ljubav, velikodušnost, poniznost, praštanje, iskrenost, nada, radoznalost, ustrajnost, čast i druge.

U kontekstu očuvanja vjere ispravan postupak ne mora nužno biti razuman. To je zato što se vjera ne ograničava na percepciju i sposobnosti razuma. Hladni razum spoznaje i razumije stvarnost tako što povezuje iskustvena, osjetilna obilježja stvarnosti posredovana opažanjem, spaja ih u pojmove, pojmove u sudove, a sudove u zaključke. Moć povezivanja je moć razuma. No i samo iskustvo i percepcija ovise o prethodnim spoznajama, tako da nove spoznaje ovise o starim spoznajama, tj. njima su ograničene ili u najmanju ruku zamagljene. Ako je iskustvo temeljeno na prethodnim spoznajama (uvjerenjima, predodžbama, predrasudama), onda se prave spoznaje ne mogu izvesti iz iskustva (čulnih percepcija). Stoga su prave spoznaje nadiskustvene i nadosjetilne, tj. transcendentalne. Vjera je toliko potentna jer nas ona pokreće u smjeru naših uvjerenja, a što sijemo, to žanjemo.

Uvjerenje u potentnost vlastite vjere uklanja naša naivna, dječja shvaćanja da život donosi što donosi, da postoji utvrđena sudbina i da mi tu ništa ne možemo. Kad ne vjerujemo da nešto možemo, nećemo poduzeti sve što treba da bismo to postigli. Tu je sva filozofija! Kaže se “gdje ima volje, ima i načina”, no nitko ne kaže kako doći do volje! Prema tome, ova izreka nije potpuna. Ako želimo naći načina za ostvariti bilo što, treba nam vjera. Ona stvara volju. Stoga, ova izreka treba glasiti: “gdje ima vjere, ima i volje, a gdje ima volje, ima i načina.”




“A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.” – Biblija (Heb 11,1)

“Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: Hajdete u miru, grijte se i sitite, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.” – Jakov 2,14-17

Umjesto zaključka: Vjerujte u jedinog i apsolutnog Spasitelja svijeta, Isusa Krista, koji je ustanovio Crkvu u kojoj je trajno mistički prisutan, ustanovio je krst, Euharistiju, ispovijed i ostale sakramente kao nužne posrednike spasenja, čime je opečatio jedini istiniti humanizam na zemlji.




Autor:Ivan Remeta - Johnny
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.