Mala škola medijske pismenosti

Autor: Dražen Bušić

Jedan brat kršćanin posjetio je prijatelja u bolnici. I dok je tražio odjel na kojemu je ležao, odnekud se pojavio čudan bolesnik koji je mahao rukama i vikao: „Živci, živci…“ Vjernika je zanimalo što se dogodilo jadniku. Za divno čudo uspio ga je smiriti i čovjek je ispričao svoju tužnu priču. Imao je vrlo veliku dioptriju, skoro da je bio slijep. Nije znao što bi pa se obratio babi Mari iz Sarajeva za pomoć. Nakon njezinih tretmana vidi odlično, ali sada su na redu – živci. Vjerojatno sada sve zanima nastavak priče?! Kako i ne bi, ipak o tome nekom drugom zgodom jer ovdje je prije svega riječ o medijima.

Iz uvoda ovoga teksta izvadio bih babu Maru za malu ilustraciju. Je li ona medij? Svakako da. Medij znači – posrednik. Ona posreduje lažna iscjeljenja, zapravo razne vidove prokletstava. Ali nije masmedij u klasičnom smislu kao što su tiskovine, radio, TV, internet, film… koji istovremeno komuniciraju s velikim brojem korisnika, pa im otuda naziv masmediji. Sami sebe rado nazivaju ''prozor u svijet'' ili ''zrcalo društva''. To bi trebali biti, ali jesu li svi to i jesu li uvijek? Događa se da smo danima i tjednima bombardirani lošim i negativnim vijestima, koje bi da se pita prosječnog konzumenta medija, dobili jedva ili nimalo prostora. To je zato što je još uvijek dobra vijest za medije – loša vijest. Ono što je loše, zahvalno je za medije. Kao da POZITIVNO ne može biti privlačno?! Neovisna istraživanja pokazala su da do javnosti dolazi samo 1 % informacija pristiglih u novinske agencije. Cijelu priču kroje moćnici, vlasnici medija koji su davno testirali tržište: loša priča može se prodati, dobra ne. Ova tužna istina poziv je moralnim ljudima i osviještenim kršćanima da stupe na scenu.

Je li današnji čovjek do te mjere poremećen da ne može otići na spavanje ako nije čuo tko je od političara završio u zatvoru i ako nije vidio desetak mučnih ubojstava i još toliko prljavih scena na TV-u? Tko zna, „možda“ bi nam svima laknulo, ubrojivši i liberale, da ne moramo biti brži od brzine svjetlosti kada prebacujemo program na daljinskom prije no što se otrujemo? Oni koji su otupjeli pa bez kriterija gledaju sve što dolazi iz ''čarobne kutije'' i čitaju u tisku, možda će jednoga dana vikati: živi, živci… Hoće li im tada tko moći pomoći? Na sve nas se kroz medije slijevaju ''slapovi'' užasa – nemorala i nasilja. Božji ljudi se pitaju kako to Bog uopće može podnijeti a da ne izrekne konačnu osudu? Vjerojatno samo zato što još uvijek ima pravednika na Zemlji, koji svojim molitvama zaustavljaju Božji gnjev?! I dok se s nevjericom čudimo kamo to svijet ide, mi kršćani prečesto zaboravljamo na činjenicu iz Božje riječi: ''Sin se Božji pojavio da uništi djela đavla''. Za nas i našu generaciju, to se neće dogoditi bez našeg sudjelovanja, i tu leži naša kršćanska odgovornost. Hoćemo li i dalje sjediti skrštenih ruku ili krenuti u protunapad? Znam mnoge koji su već u duhovnom boju. Oni čekaju i druge da im se pridruže. Pa ipak da bi bili uspješni, moramo znati barem osnovne stvari.

Kada je riječ o medijima, u tom kontekstu, govorimo o medijskoj pismenosti koja je po definiciji: Mogućnost pristupa, analize, ocjene i proizvodnje medijskih priloga u najrazličitijim oblicima. Za većinu navedenog nije nužno biti novinar. Dovoljno je samo poznavati osnovne stvari o tome kako mediji funkcioniraju, tko upravlja medijima, tko ih financira, na koji način komunicirati s njima, dati vrijednosni sud i poslati ga na pravu adresu. Već i tekstovi poslani na adresu redakcija ili pokoja radionica na temu medijske pismenosti može značiti prevladavanje pasivnosti i pomak ravnoteže dobra i zla u Svijetu.

U jednoj kršćanskoj pjesmi pjevamo: „Podigni glas svoj i slavi Ga sad“. Svi volimo kada se za vrijeme pjevanja ovih stihova na nas izlijeva Božja nježnost i sila, ali treba podići, a to nije baš uvijek ugodno, svoj glas za Njega a protiv progona kršćanskih i vjerskih vrjednota, u javnosti! Tada je naš osobni ugled na testu ali je upravo to „ono“ što donosi Božju prisutnost u nespašeni svijet. Kada je riječ o proizvodnji priloga, možda će trebati malo više znanja i prakse, ali i to se može svladati. Za to su nam najbolji primjer djeca. Postoji izreka: „Ako želiš nešto saznati o računalu i internetu – pitaj dvanaestogodišnjaka.“ Tehnički dio djeca svladavaju s velikom lakoćom, ali su s druge strane najčešće žrtve. Zato i njima i njihovim roditeljima treba mala škola medijske pismenosti. Mediji nas okružuju od ranog jutra pa do večeri. Zato je važno odlučiti dvije stvari: Što i koliko? Što se gleda, sluša i čita, i koliko? Jednako je važno pitanje, što možemo učiniti da u naše medije prodre više POZITIVNOG sadržaja nasuprot nasilju, pornografiji, stereotipima i zaglupljujućim reklamama?! Mi smo u Dnevno.hr odgovorili POTIZIVOM! I vas pozivamo da nam se pridružite svojim komentarima i prilozima!

Autor:Dražen Bušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.