masonerja2

KATOLIČKA CRKVA: ‘Slobodno zidarske sljedbe uništavaju vjeru Kristovu!’

Autor: Vjera

„Pod izlikom zaštite ljudskih prava i ponovne izgradnje društva, ono napada kršćanstvo; odbacuje objavljeni nauk, odvraća od prakticiranja pobožnosti, božanskih sakramenata i svega što je sveto, proglašavajući to praznovjerjem”.

Donosimo odlomak iz knjige Masonstvo bez maske, jer se u posljednje vrijeme u javnim glasilima mogu pročitati razna mišljenja o tome što su masoni i kako Crkva na njih gleda. Dobro je da vjernici znaju koji je službeni stav Crkve o masonima kako ne bi potpali pod utjecaj onih koji o masonima, iz nekih svojih razloga, pišu drukčije Katolička se crkva protivi masonstvu gotovo od samoga rođenja modernoga slobodnog zidarstva godine 1717. Počevši od utemeljenja Velike lože Engleske, dvanaestorica su papa izričito osudili slobodno zidarstvo, odnosno masonska načela. Te su osude poprimile oblik konstitucija, enciklika i apostolskih poslanica. Brojna su očitovanja uslijedila kao reakcija na protucrkvene djelatnosti loža Velikoga Orijenta Europe i Latinske Amerike. Ostala su se, pak, bavila željom masonstva za odvajanjem Crkve od države. Međutim, protivljenje Crkve masonstvu usredotočilo se prvenstveno na vjerski naturalizam i indiferentizam Lože, kao i nemoralnost masonskih zakletava. U ovome odlomku donosimo sažetak navedenih očitovanja. Leon XIII. o masonima U svojoj enciklici Etsi nos, izdanoj 1882., papa Leon XIII. osvrće se na stanje u Italiji. Iako izričito ne spominje slobodno zidarstvo, Papa je kazao kako je Rim oskvrnut „hramovima” posvećenima krivovjerju te opisao pokret koji želi „iz javnih ustanova izbrisati kršćanski pečat i značaj koji su oduvijek, s dobrim razlogom, bili vrhunac talijanske slave” (br. 3, 2).

Svaka je dvojba glede protivljenja Leona XIII. masonstvu nestala kada je,, dvije godine kasnije – 1884. – objavio Humanum genus. Ova je enciklika u potpunosti posvećena osudi masonstva. Ponovivši sve prethodne osude masonstva i masonskih načela, papa Leon svima zabranjuje pristupanje ovome društvu čije osnivanje ocjenjuje „protivnim zakonu i pravu… pogibeljnim ništa manje za kršćanstvo,koliko i za Državu” (br. 9). Osvrnuvši se na neprikladnost masonskoga društva i njegovih zakletava, Leon XIII. prelazi na zablude naturalizma, opisujući ga kao nijekanje „svake dogme vjere, odnosno istine koja se ne može shvatiti putem ljudske inteligencije”, odnosno odbacivanje „svakoga učitelja kojemu valja vjerovati poradi njegova autoriteta” (br. 12). Ne niječući stanovita humanitarna djela što ih je Loža učinila, papa Leon kaže kako „masonski savez ne valja suditi toliko prema onome što je učinio… koliko prema ukupnosti mišljenjâ što ih zastupa” (br. 11). U skladu s time, Papa je potvrdio dekrete svih svojih prethodnika upućene protiv slobodnog zidarstva te objavio sljedeće upozorenje: „Neka nitko ne pomisli kako bi se iz bilo kojega razloga mogao pridružiti masonskoj sljedbi ukoliko svoje katoličko ime i svoje vječno spasenje vrjednuje onoliko koliko bi ih trebao vrjednovati” (br. 31).

Papa Leon spomenuo je slobodno zidarstvo i u svojoj poslanici iz 1887. Officio Sanctissimo, u kojoj razmatra položaj Crkve u Bavarskoj. Potičući biskupe na očuvanje zdrava nauka i pobijanje onih koji mu se protive, Papa se vraća na borbu Crkve protiv zla naturalizma. Tri godine kasnije, 1890., Leon XIII. izdao je encikliku Apostolico Seggio, u kojoj razmatra pitanje slobodnoga zidarstva u Italiji. Papa i opet upozorava na širenje masonskih ideja. Uz prethodno obrađene teološke i moralne probleme, novi zapaženi problemi podrazumijevaju namjeru ove sljedbe za ukidanjem vjerske pouke u školama te isključenjem katoličkih, odnosno kleričkih elemenata u cijelosti iz javne uprave. Papa Leon i tom je prigodom osudio „masonsku sljedbu” kao onu koja utječe s ciljem „uništavanja vjere Kristove” (br. 11). U svojoj enciklici Inimica vis, objavljenoj 1892., Leon XIII. pokušava ojačati protivljenje Crkve slobodnome zidarstvu. Strahujući od premale odlučnosti Crkve, Papa upozorava kako „masonska sljedba svakim danom nastupa sve odvažnije”, nastojeći ljude lišiti njihove katoličke vjere, ishodišta i izvora najvećega blagoslova (br. 3). Leon XIII. izjavio je kako je cilj masonskoga reda „odbacivanje religije što ju je utemeljio Bog te ravnanje svih poslova – privatnih i javnih – načelima isključivo naturalizma” (br. 8). Leon XIII. zaključuje kako „nije dovoljno samo biti svjestan lukavština ove opake sljedbe: valja nam zaratiti s njome, rabeći upravo ono oružje božanske vjere kojom je nekoć prevladana poganština” (br.

9). Papa Leon je – u vezi s Inimica vis – objavio i zasebnu poslanicu kojom osuđuje slobodno zidarstvo (1892.). Upućena napose talijanskome narodu, Custodi di quella Fede slobodno zidarstvo naziva „neumoljivim neprijateljem Krista i Crkve”. U ovoj svojoj poslanici Papa veli: „Strgnuli smo s lica masonstva krinku pod kojom se krilo i razotkrili ga u svoj njegovoj opakoj izobličenosti i kobnu mračnu djelovanju” (br. 2). Dok se ova enciklika ograničila na razmatranje žalobnih posljedica masonstva u Italiji, Papa se u njoj svejedno dotaknuo i svekolikih zabluda Lože: „Sotonska je nakana progoniteljâ bila kršćanstvo zamijeniti naturalizmom, čašćenje vjere čašćenjem razuma, katolički moral takozvanim neovisnim moralom, a duhovni napredak onim materijalnim” (br. 4). Osuda pape Leona iskazana je nadasve jasno: „Ne zaboravite kako su kršćanstvo i masonstvo u svojoj biti nepomirljivi, što znači kako prigrliti jedno znači rastati se od drugoga” (br. 10). One koji su se slobodnome zidarstvu pridružili „poradi velike nevolje”, Papa upozorava kako se moraju odijeliti od Lože ili pak „ostati odijeljeni od kršćanskoga zajedništva te izgubiti dušu sada i zauvijek” (br. 11). Papa upozorava i kako „svatko treba izbjegavati bilo kakvu bliskost ili prijateljevanje s nekime za koga sumnja kako pripada masonstvu ili nekoj od njemu srodnih skupina. (…) Ti ljudi žele izmiriti Krista s Belialom, Crkvu Božju s bezbožnom državom” (br. 15).

Nepune dvije godine kasnije, 1894., Leon XIII. sedmi se put obratio slobodnome zidarstvu, u svojoj enciklici Praeclara gratulationis publicae. Opisujući masonstvo, Papa veli ovako: „Pod izlikom zaštite ljudskih prava i ponovne izgradnje društva, ono napada kršćanstvo; odbacuje objavljeni nauk, odvraća od prakticiranja pobožnosti, božanskih sakramenata i svega što je sveto, proglašavajući to praznovjerjem”. Papa Leon ujedno osuđuje način na koji masonstvo odbacuje Sveto pismo kao plod božanskoga nadahnuća. U svojim završnim komentarima o masonstvu, Papa moli ovako: „Neka Gospodin, po svome milosrđu, onemogući njihove bezbožne nakane; isto tako, neka svi kršćani spoznaju i shvate kako sramotni jaram slobodnoga zidarstva valja zbaciti jednom zauvijek”.

Završni komentar

Protumasonska očitovanja tolikih papa bjelodano otkrivaju kako je Crkva osjetila prijetnju što joj predstavlja slobodno zidarstvo. Rijetke su teme o kojima se Crkva toliko često očitovala.[1] Masonski su pokreti diljem Europe javno izazivali nauk Crkve i pokušavali potkopati njezin autoritet. Masonstvo je u SAD-u tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća javno očitovalo slične protukatoličke stavove. Na temelju gore navedenih dekretâ, jasno proizlazi kako se protivljenje Crkve masonstvu – kako u Americi, tako i u drugim dijelovima svijeta – temelji prvenstveno na prijetnji što je ono predstavlja za katoličku vjeru i moral. Ta prijetnja – primijetio je Pio IX.- ne postoji samo u Europi, već i u Americi te drugim dijelovima svijeta.

[1] Dvanaest je različitih papa zajedno izdalo dvadeset i tri zasebne osude slobodnoga zidarstva u razdoblju od 245 godina, od vladavine Klementa XII. (1738.) pa sve do pape Ivana Pavla II. (1983.). Ako bismo navedene osude ravnomjerno rasporedili tijekom toga razdoblja, uvidjeli bismo kako je Crkva osuđivala masonstvo približno svakih deset godina.

Vlatko Dvojković/Vjera

Autor: Vjera

ZADNJE VIJESTI