Book
Book

Život popločan čudesima: ‘Imao sam slavu, novac, moć, a onda sam ostao invalid…’

Autor: M.Berić

Donosimo vam svjedočanstvo koje vas neće ostaviti ravnodušnima! Ovo je priča o životu u slavi, bogatstvu, uživanju u blagodatima svjetovnog života. Ovo je priča o obraćenju, o čovjeku koji je ostao bez ičega, i kada nije vidio izlaza, odlučio je iskoračiti u prazno te predati svoj život Bogu u potpunosti. To je rezultiralo mnogobrojnim čudesima u njegovoj „avanturi” koja se zove život s Bogom...

Odgojen sam tradicionalno, u katoličkoj obitelji. Primio sam sve sakramente. Deset sam se godina bavio utrkama na motoru; više sam puta bio prvak Hrvatske i veoma uspješan na europskim i svjetskim prvenstvima.
Nekako u vrijeme odsluživanja vojnog roka prestao sam vjerovati u Boga. Sve mi je to izgledalo kao kazalište. Zaključio sam da me vjera ograničava i odlučio uživati u životu.
Imao sam djevojke s kojima sam tulumario; imao sam dobar automobil, motor, novac. Ukratko – sve blagodati svjetovnoga života. Takav sam život vodio nekoliko mjeseci i bio sam naizgled sretan. No, odjednom sam duboko u sebi osjetio prazninu. Iako sam imao brojne prijatelje, ljude koji su me okruživali, postojala je ta praznina. Sve me to duboko ʽnagrizaloʼ. Onda sam iskusio još jedno veliko razočaranje: vozio sam utrku i doživio poraz na domaćem terenu. Ovo poniženje mi je pomoglo da shvatim kako nešto moram promijeniti.
U to su vrijeme za mene intenzivno molile moja majka i sestra, i dio onoga što su one izmolile, ja danas živim…

Novo rođenje u ispovijedi

Osjetio sam potrebu za ispovijedi. Kod moje se sestre sastala jedna molitvena zajednica, a među okupljenima je bio i svećenik. Čim sam ga ugledao, rekao sam mu da bih se htio ispovjediti, a on mi je odgovorio: „Nema problema”.
To nije bio samo razgovor s čovjekom nego i s Duhom Svetim i Gospodinom. Osjetio sam silnu milost, kao da je s mojih leđa palo sto kilograma blata. Osjetio sam Gospodina na predivan način. Doživio sam olakšanje, sreću. To je bilo moje novo rođenje, moj novi početak.
Tada sam počeo sudjelovati na duhovnim obnovama. Shvatio sam koliko je Bog velik, i živ, poput prijatelja. Jednom prilikom sudjelovao sam na duhovnoj obnovi prof. Tomislava Ivančića, koji je tada rekao: „Pazite kakva je vaša vjera kada vam u životu sve ide dobro, kada je sve super…” Pomislio sam: „Kako taj mudar svećenik može pričati takve gluposti?!” To me tada sablaznilo, jer ja sam bio doživio da je Bog radost, ljubav i da je sve kod Boga izvrsno. Zato mi je bilo teško prihvatiti te riječi.
Poslije sam kroz život, sazrijevajući u vjeri, shvatio da su padovi i kušnje kao ispit, u kojem Bog gleda koliko smo spremni ići za Njim; na vlastitom sam iskustvu shvatio kolika je dubina tih Ivančićevih riječi, koje prije nisam mogao niti primiti niti razumjeti.

Supruga i djeca – predivan dar od Gospodina

Sa suprugom sam prije svoga obraćenja hodao dvije godine i, kako sam u to vrijeme bio daleko od Boga, nisam živio predbračnu čistoću. U vrijeme takvog, svjetovnog hodanja moja ljubav jednostavno nije rasla, polako je nestajala i to mi nije bilo to. Bio sam svjestan da je moja Sandra predivna osoba, ali nije bilo žarke ljubavi da bih rekao kako je to žena s kojom se trebam vjenčati. Odlučio sam prekinuti vezu, i bio sam 200% uvjeren da više nikada neću biti s njom.
Međutim, tek kada sam se obratio Bogu i počeo iskreno živjeti svoju vjeru, shvatio sam koliko je moja Sandra divna osoba, a koliko sam ja bio slijep. Rekao sam joj da ne mora više nikada biti ni prijatelj sa mnom, ali da želim da zna istinu, koliko sam bio u krivu. To je bio naš novi početak, s Bogom. Živjeli smo predbračnu čistoću tri godine, vjenčali smo se i danas imamo petero djece. Ona i djeca su mi predivan dar od Gospodina.

Ta mi je nesreća potpuno promijenila život

Do vrhunca moje vjere došlo je kada sam prije pet godina doživio prometnu nesreću i ostao invalid. Tada sam počeo živjeti i disati s Gospodinom punim plućima.
U trenutku kad mi se dogodila nesreća, i kada su mi amputirali stopalo, imao sam pod hipotekom roditeljsku kuću; na apartmanima na moru izgubili smo cijeli životni imetak – sve što sam do tada stvorio izgubio sam i još sam upao u ogromne dugove.
Sâm sam zarađivao za obitelj, nalazio sam se u bolnici u invalidskim kolicima… Ova je situacija za mene značila kraj. Sâm sam sebi izgledao kao potpuni promašaj; kao netko tko svojoj supruzi nema što ponuditi, ni kao suprug ni kao otac, te da joj nisam nikakva podrška. Osjećao sam se neopisivo jadno. Bio sam pod ogromnim pritiskom. Pitao sam: „Gospodine, zašto si dopustio da se to dogodi upravo sada kad mi je najteže…?”
U toj poteškoći, i u suzama – ali ne od bolova, nego od muke zbog odgovornosti i pitanja što i kako dalje – supruga mi je došla s viješću da je trudna dva mjeseca s petim djetetom.
Ono što je rekla u tome trenutku pokazuje njezinu ljepotu, vjeru i veličinu: „Sve kad bismo bili goli i bosi zbog siromaštva, i bez ičega, neću ubiti to dijete; dat ću mu život; ja sam mu majka i neka živi, rodit ću ga. Bog je živ i neće nas u ovome ostaviti sâme. On ima plan.”
Zbog tih riječi u meni se nešto prelomilo. Shvatio sam da sam ništa, a koliko je dragi Bog velik. Rekao sam mu: „Dragi Bože, ja sam stao, i ne vidim izlaz, ali tebi je sve moguće. Ti koji si u dahu stvorio nebo i zvijezde, što je tebi podići mene. Vjerujem ti. Želim biti tvoj do kraja, predajem ti se kao nikada do sada.”
U tim se trenutcima u moju dušu spustilo nebo. Dao sam Gospodinu život do kraja i rekao Mu neka me vodi za ruku kao malu bebu. Tada sam shvatio što je mislio prof. Ivančić. Kada nemaš kamo, kada nemaš oslonca, tada treba iskoračiti u vjeri.
Od tog je trenutka počeo moj hod u vjeri, od tada se u mome životu događaju čudesa, počinjem iskreno moliti i od tada počinjem disati s Gospodinom.

Ponude i izazovi na poslu

Bavim se drvom; vodim nabavu i vozim kamion. U našem poslovanju ima svakojakih ljudi, a kako bi uspješno poslovao, nekome moraš nešto dati. To je nažalost naša Hrvatska. Tako sam činio i ja misleći da se drugačije ne može. No, vlč. Zlatko Sudac me jednom prilikom na seminaru pitao kradem li. Odgovorio sam mu niječno. On mi je na to odvratio da ne mogu promijeniti svijet, ali da mogu moliti za ljude na poslu i biti čist.

Nakon nesreće odlučio sam se vratiti na taj posao. Šef je prilagodio kamion meni jer na lijevoj nozi imam protezu. Također šef ima veliko povjerenje u mene, zna da savjesno obavljam posao. Kad sam shvatio da mogu raditi, pridružio mi se u vožnji prve ture. Tada sam mu rekao da više neću raditi kao ranije, i da od sada radim 100% pošteno ili ću dati otkaz (iako mi je to tada bila jedina slamka spasa). Pobjesnio je i rekao mi da sam poludio, da to nije moguće i da ljudi to neće prihvatiti. Bio je totalno bijesan. Ali Bog se pobrinuo, i danas mogu pošteno raditi taj posao; imamo dovoljno posla i sve to radimo na Božji način. Iako su mnoge pilane morale prestati s radom, Bog se pobrinuo da mi radimo, više i bolje nego prije.

Krunica

Kada smo u obitelji počeli moliti krunicu, moj najstariji sin nije bio oduševljen tom idejom. Za vrijeme osnovne škole bio je najbolji dječak u generaciji. No kad je krenuo u srednju školu, ʽuhvatioʼ ga je pubertet; ocjene su mu se pokvarile, nije htio učiti, raditi niti moliti… Pitao sam se što se događa s njim; kao da to više nije bilo moje dijete. Vidio sam da se nešto u njemu ʽlomiʼ. Shvatio sam da malo boravim kod kuće, jer sam dosta radio. I počeo sam moliti za njega, prikazivati ga Gospodinu. Jedne večeri, kada sam htio da svi zajedno izmolimo deseticu krunice, on nije htio. Rekao je da će radije ići u auto spavati nego da moli. Samo sam mu kratko odvratio neka ide ako misli da je to ljepše i pametnije i da mu je auto u garaži. I on je otišao.
Nisam mogao spavati… Molio sam Gospodina da ga nadahne, da ga vrati u kuću. I oko dva sata vratio se. Od tada uvijek moli s nama. Kad sam na putu, nazove me da budem i preko zvučnika na mobitelu s njima u molitvi. Toliko se promijenio nabolje da ga ponekad ne mogu prepoznati. To je djelo Božje i djelo krunice.

Bog i svećenik

Za vrijeme pučkih pobožnosti u našoj crkvi silno sam želio sudjelovati na seminaru koji je predvodio fra Ivan Matić, poznatiji kao svećenik koji je zamijenio pokojnog fra Zvjezdana Linića u Taboru. Osobno ga poznajem i imao sam silnu želju doći na misu koju je on predvodio. No, na putu mi se stalno nešto događalo i došao sam tek na kraj propovijedi. Bio sam silno tužan, i pitao sam se: „Zašto, Bože? Pa baš sam danas htio doći na vrijeme?!” Za vrijeme prikazanja Tijela i Krvi Kristove na oltaru čuo sam riječi: „Pa zar si došao zbog tog čovjeka, a ne zbog mene?” Obuzeo me toliki sram, sljepoća srca i ograničenost. Poslije sam, na temelju toga iskustva shvatio mnogo o svetoj misi, tj. što mi Bog daje u hostiji na svetoj misi, i ona mi je od tada snaga i sila koja me prožima i daje duboki smisao života.

Čudesan dolazak na svetu misu u zadnji trenutak

Jednog dana, dok sam se vozio na svetu misu, pukla mi je guma na kamionu. Bio je zadnji dan devetnice koju sam molio za jednu osobu, i bilo mi je zaista stalo da prisustvujem toj misi. Prvo što mi je tada palo na pamet bilo je da neću stići na misu, a onda sam rekao: „Vidiš me, Bože, vidiš moju volju i vidiš što se dogodilo, želim doći, ali ne mogu”.
No, nisam odustao jer sam znao da je Njemu sve moguće.
I tek što sam izašao iz kamiona, neki me čovjek, koji se nalazio na drugoj strani ceste, upitao trebam li pomoć. Gumu bih trebao mijenjati otprilike sat i pol vremena. No taj mi je čovjek pomogao i zajedno smo je zamijenili za 35 minuta (rekord). Na misu sam stigao dvije-tri minute prije početka. To mi je bilo tako lijepo, da sam se osjećao privilegirano, počašćeno i ispunjeno njegovom snagom i milošću.

Bog se brine za siromašne

Pomažemo dvije siromašne obitelji s petero djece. Jednom me je prilikom nazvala jedna od te dvije majke i upitala me mogu li im taj mjesec pomoći s tisuću kuna (inače joj mjesečno doniramo oko 500 kuna). Naime, trebala je djeci kupiti knjige. Rekao sam joj da ću vidjeti, i da ću joj se javiti. Pomolio sam se na tu nakanu. U to sam vrijeme učinio veliku uslugu prijatelju i on mi je sada za to htio dati tisuću kuna, no ja to nisam htio prihvatiti. Rekao sam mu da mi je prijatelj i da neću uzeti novac. Međutim, on je inzistirao. Točno u tom trenutku nazvala me ona majka, i upitala me ima li ikakve nade da joj pošaljem nešto. Moj je kolega čuo razgovor i rekao mi da uzmem novac i da ga dam toj siromašnoj obitelji…
Tako sam učinio, a ženi sam rekao da je novac dobila po Božjoj providnosti. To je po meni „Božji prst”, ali On točno zna u kojem trenutku treba nešto napraviti, a na nama je da smo otvoreni za suradnju i da budemo na vezi s njim.

Pad Hostije na pod

Jednom mi je prilikom Sveta pričest pala na pod. Nikad mi se prije to nije dogodilo. Bio sam jako potresen time, i pitao sam Boga što sam napravio da mi se to dogodilo… Digao sam hostiju s poda i pričestio se…
Večer prije gledali smo film s djecom. Nije bilo nekih ekstremnih erotskih scena, nego polu-normalno, a ja nisam ništa komentirao i nisam promijenio program. U trenutku kad sam primao tijelo Kristovo, pred očima mi je bila ta slika. Čuo sam glas: „Očistio sam te od svega, ostani čist”. Shvatio sam da sam taj film, tu sliku trebao komentirati i objasniti djeci, a nisam. Jer naša kao i tuđa intima nije javna stvar.

Pomaganje djece u Africi

Pomažemo djeci u Africi. Časna sestra koja ondje djeluje kazala nam je da se ta djeca znaju probuditi u noći i moliti za svoje donatore. Vidio sam što znači siromaštvo među tom djecom i da naše odricanje njima zapravo znači život. Jer jedni umiru od gladi, a drugi, „koji su dobro zbrinuti”, primaju po jedan obrok svaki drugi dan. Dok naši: Hipolit, Pavla, Žizel Priska i Fidelija s po dvije kune dnevno dobiju odjeću, obuću, jelo, piće, školu, tj. život. Način na koji žive oni i način na koji živimo mi nemaju veze jedno s drugim. Mi to ne možemo shvatiti. Molitva te djece za nas znači jako puno; od te molitve ja dišem, a Otac Nebeski na čudesan način pokazuje da su mu djela milosrđa za siromašne veoma važna.

Poziv koji je spasio život

Sve su te „slučajnosti“ neobične u mome životu, no jedno mi je posebno dragocjeno.
Htio sam prodati motor, no nikako nisam uspijevao, iako sam pokušavao cijelo ljeto. Najesen sam slušao emisiju na HKR-u u kojoj je bilo riječi o desetini za Božju stvar, i tada sam u svome srcu odlučio desetinu od prodaje motora dati za siromašne. „Ako mi ti, Bože, nađeš kupca, a ja znam da je tebi sve moguće”, rekao sam u srcu. Motor sam prodao za tri dana. Nekoliko dana kasnije, u 21,10 sati navečer, osjetio sam poticaj da nazovem Udrugu Betlehem radi donacije. Predstavnica mi je rekla da ima djevojku koja je kod njih zbog jako teške životne situacije i ne može se ohrabriti da rodi te namjerava otići. Zamolila me je da joj ispričam svoju životnu priču prije nego što ode.
Ispričao sam joj sve, naglasivši da je moja supruga odlučila roditi bez obzira na sve nevolje koje su je snašle, i da poslije tih nevolja imamo velik blagoslov u više područja u životu što prije nismo mogli niti zamisliti. Djevojka se na to rasplakala i rekla: „Rodit ću”. Meni je to bilo nešto prekrasno; roditi dijete, dati mu život Božji je cilj. Shvatio sam koliko je Bogu stalo za svaki ljudski život.

Postojim za Njega

Sva divna čuda koja je Bog napravio u mom životu odlučio sam opisati u knjizi. U svim svojim slabostima, poteškoćama, križevima, želim biti Kristov. Mali sam sluga, ali sam Njegov i postojim za Njega. Duh Božji je toliko snažan ako mu predamo svoj život do kraja. Vjera je iskorak u prazno i kada to napravimo, na čudesnom smo putu s Bogom, a On je toga dostojan.

Izvor: Kristofori/Book

Autor: M.Berić

ZADNJE VIJESTI