Snimka zaslona

Svojim predivnim glasom proslavlja Gospodina, pročitajte svjedočanstvo Djordjije Palić

Autor: I.A.

Djordjijin život nije uvijek bila samo pjesma, ali vjera u Boga daje nadu

Djordjija Palić svojim glasom proslavlja Gospodina, slavi život. Rođena je u Janjevu, hrvatskoj ‘provinciji’ na Kosovu, a u Zagreb je sa svojom obitelji došla tijekom ratne 1991. godine. Pjeva otkada zna za sebe. Ima tri sestre Elizabetu, Korneliju i Mihaelu Karlu koje također pjevaju. Završila je Agronomski fakultet. No, jedino u glazbi, kako je jednom prilikom izjavila u razgovoru za Pastoral mladih, vidi svoju budućnost.

Djordjija radi kao mentor u školi pjevanja Husar&Tomčić, broji mnoge suradnje s našim poznatim pjevačima te je objavila brojne duhovne pjesme; kako samostalno, tako zajedno sa sestrama i poznatim duhovnim zajednicama u Zagrebu.

Svoje svjedočanstvo Djordjija je podijelila s Ivom Jurčević za portal Duhos kojeg vam prenosimo:

Djordjijin život nije uvijek bila samo pjesma. Završila je agronomiju, te iako nema iskustva u završenoj struci, svjedoči koliko je navika učenja i rada bila ključna za sve daljnje u njezinom životu. Premda joj je djetinjstvo obilježio rat i oskudica u materijalnom, ističe kako su vjera i odlazak na Svetu Misu, zajedno s obitelji, imali veliki značaj za njezin život. Prisjeća se dana kad je pjevala na Gibonnijevim koncertima, a paralelno s tim dijelila letke za dodatnu zaradu. Važno je osvijestiti da ne možemo odjednom činiti velike stvari, već treba krenuti od onih manjih i nikada ne zaboraviti kako smo započeli.

Istaknula je također na zamke vremena u kojem živimo i mentaliteta po kojem je sve oko nas crno, besmisleno, bez vizije i budućnosti, bez jasnog cilja. To su laži u koje nas uvlače mediji i okolina koja slijepo prihvaća nametnutu “istinu“. Bez perspektive i pogleda odozgo, nosimo konstantan osjećaj nedostojnosti. To je razlog zašto zakopavamo talente koji su nam dani. Ukoliko nosimo osjećaj vlastite manjkavosti i netalentiranosti ne možemo voljeti sebe. Ako pak ne volimo sebe na ispravan način, nećemo moći voljeti ni brata, ni sestru, niti kuću u kojoj smo rođeni, ni grad, ni Slavoniju pa ni svoju Domovinu. Niti jedan dar nije manje vrijedan, baš zato što nam je svaki od Boga dan. Božje milosrđe je nemjerljivo i jednako za sve ljude. Kako nam je sve pa i sama vjera dano; tko smo mi da zatajimo primljeno?

Čini se, napominje Djordjija, kako upravo danas u moru duhovnog sadržaja, zajednica i kršćanskih medija, nikad nismo bili više slijepi, gluhi i nijemi za Božju stvarnost i poziv. Ipak, i tu imamo Božju pomoć kroz sakrament ispovijedi u kojoj nam svaki put ponovno Bog daje priliku da krenemo ispočetka. Daje nam priliku za novi početak, novo srce i nove oči. Kao rezultat zdravog prihvaćanja sebe i svojih talenata, kroz upotrebu istih i djelatno življenje vjere, proizlazi svetost. Svetost nije nešto rezervirano za pojedince, dapače, svetost je naša obveza još danas, a ne za pet godina, deset, za starost. Upravo zato, govori Djordjija, bitno je prepoznati sve ono što nas koči na tome putu. Sve ono što nas uvlači u depresiju, zbog ponavljanja istih stvari godinama.

Kad krenemo mijenjati one naizgled nebitne sitnice, steći ćemo naviku i tako rasti na putu svetosti. Ne bojmo se priznati koje su naše prepreke na tom putu. Ne bojmo se poniziti, jer su nas uvjerili da ne možemo biti uspješni i ponizni istovremeno. Poniznost otvara vata Božjoj milosti. Zato smo pozvani prestati očajavati, odbaciti svaki strah i stid, biti zahvalni na svemu što nam je dano i radosno prihvatiti izazov te biti produžeci Kristovih udova u ovom gradu, Domovini i svijetu.

Autor: I.A.