kuca

STRAŠNO UPOZORENJE!

Autor: Vjera

Nevjerojatno svjedočanstvo jednog svećenika neće vas ostaviti ravnodušnim!

Kao dijete, znao sam slušati priče ljudi o događanjima na sprovodima, ali i neka druga iskustva koja su bila, kako su me kasnije tijekom školovanja učili, parapsihološke naravi. U sjećanju mi je ostalo da su ljudi o tome pričali kao o stvarnim događajima. Bila je to za njih istina. Osobno pamtim jedan događaj koji se zbio pri kraju moga osnovnog školovanja. Za taj događaj nismo nikada uspjeli naći razumsko objašnjenje, ni ja ni moji roditelji.

Srednjoškolsko obrazovanje te studij teologije na takva mi pitanja nije dao odgovore. Spominjalo se parapsihološke fenomene tek usput, nikad ozbiljno. Na kraju svoga studija i na početku svećeničkog života, sve su to za mene bile obične „bapske priče” i plod primitivne mašte. S takvim stavovima, došao sam i u župu.

Događaj o kojem želim svjedočiti dogodio se dok sam još bio mlad svećenik. Bila mi je to prva župa. Taj događaj naširoko pripovijedam zbog toga što shvaćam da su sve pojedinosti važne.

Jedne proljetne nedjelje, nakon svete mise u filijalnoj kapelici, prišla mi je jedna gospođa i upitala me bih li došao ispovjediti njezinu svekrvu koja je u smrtnoj opasnosti. Prigovorio sam joj što se nije javila prije svete mise jer više nisam imao svete pričesti. (U kapelici nismo čuvali euharistijsko otajstvo nego se posvećivalo onoliko hostija koliko bi bilo pričesnika.) Raspitao sam se ima li izgleda da će poživjeti do sutradan kada ću opet doći u to mjesto. (Nisam imao automobil, već sam putovao biciklom). Zapisao sam ime bolesnice (na žalost, ne i kućni broj) i sljedeći dan, uzevši pričest, pošao joj u posjet. Došavši u mjesto, raspitao sam se gdje stanuje ta osoba. Rekli su mi da stojim pred njezinom kućom. Ušavši u dvorište, upitao sam sina gdje je baka. Pokazao mi je dvorišnu zgradicu u kojoj sam zatekao baku u bijednu stanju. Bila je bijedna ne samo u zdravstvenom, nego i u svakom drugom pogledu. Ni po čemu nisam mogao zaključiti da to nije ta osoba kojoj sam pozvan. Zaključio sam da neće odmah umrijeti, izgrdio sina kako se to brine o majci i rekao da ću doći sljedeći dan kad urede nju i sobicu kako bi sve bilo barem malo dostojno. Sljedeći dan baka je bila oprana i lijepo odjevena, sobica očišćena, a ja sretan. Ispovjedila se i pričestila sva radosna.

Sljedeći dan ili dva, ne sjećam se točno, došli su mi s viješću da je baka umrla. Moj je komentar bio: „Hvala Bogu, barem se ispovjedila i dostojno umrla”. „Nije, velečasni, mi smo Vas zvali, a Vi niste došli!” „Kako? Pa bio sam kod nje dva puta.” Kod razjašnjavanja sam shvatio da sam ispovjedio drugu osobu, istog imena i prezimena! Nisam imao što prigovoriti ni njima a ni sebi.

Ovo što slijedi, spada u fantastiku, ali sve je istina, onako kako sam je ja vidio i doživio:

U to vrijeme, sprovod je kretao od kuće pokojnika. Bio je u selu jedan par konja koji je vukao „mrtvačka kola” na svim sprovodima toga sela. Drugih konja tada u selu nije ni bilo. Dakle, konjima to nije bila nekakva izvanredna situacija.
Sprovod smo započinjali u dvorištu, kako bi svi nazočni mogli prisustvovati obredu. Lijes nije bio zatvoren, nego sam svetom vodom škropio tijelo. Nisam se mogao oteti dojmu da voda nikako ne dolazi do tijela pokojnice, nego se rasprši uokolo.
Nakon molitve, kad je lijes bio zatvoren, nisam mogao ne vidjeti da je četvorici muškaraca koji su stavljali lijes na mrtvačka kola bilo jako teško nositi ga.
Kad je lijes stavljen na kola, otišao sam pred konje, koji su trebali krenuti uzbrdo, da ih dočekam na cesti. Međutim, kad je trebalo krenuti, konji se nisu micali s mjesta. Hoće lijevo, hoće desno, osovljavali su se na stražnje noge i gurali natrag, ali nikako da krenu naprijed. Gazdarica konja koja se tu našla, došla je do jednog od njih da ih povede za uzdu. No, našla se pod plotom. Svi su usmjerili pogled prema meni, a ja nisam znao što ću. Moram priznati, ni na pamet mi nije palo da idem nešto moliti. Moje su misli išle u ovom smjeru: „Ja sam mlad muškarac i neću se dati baciti pod plot; idem ja povesti konje kad se ostali prisutni boje”. Kad sam krenuo prema konjima, oni su sami krenuli naprijed.
Na putu do groblja, kotač mrtvačkih kola otpao je barem 4-5 puta. Svi su bili jadni i nemoćni.
Kod spuštanja lijesa u grob, jedan od ljudi koji su spuštali lijes ‘popustio’ je, i lijes je ‘naglavačke’ pao u grob otvorivši se a sin pokojnice je tada tome čovjeku glasno opsovao Boga. Morao sam reagirati.
Sve bih to nekako smatrao spletom okolnosti, istina – s mnogo nejasnoća i pitanja, ali ljudi su tada počeli sa svojim pričama. A pričalo se ovo:
Pokojnica je cijelo poslijeratno razdoblje bila glavna „baba paklenjača” u onom kraju, tj. ona koja je ženama činila usluge pobačaja. Čulo se da se ostatke djece nalazilo zakopano u gnoju – dok se stajski gnoj razvozio na polje.
Doznao sam da je njezin sin (bogataš) ubio sebe i djevojku s kojom mu se majka nije dala oženiti jer je djevojka bila siromašna.

Oči mi je otvorio dr. Tomislav Ivančić kad sam mu kao misionaru u svojoj župi pričao taj događaj. Najprije me želio umiriti rekavši da ako se htjela ispovjediti, već je primila oproštenje grijeha, no, kad sam mu ispričao sve okolnosti, spomenuo mi je „grijeh protiv Duha Svetoga koji se neće oprostiti” i kako žena vjerojatno nije mogla primiti dar oproštenja. A što je drugo grijeh protiv života, nego grijeh protiv Duha Svetoga koji je životvorac

Izvor: Kristofori

Autor: Vjera

ZADNJE VIJESTI