S Biblijom po Europi (1. dio): Početak

Autor: Dražen Bušić

Da mi je netko prije dvadesetak godina rekao da ću s Biblijom i ponešto osobnih stvari stotinama puta kretati na misijska putovanja po Hrvatskoj, 'regionu' i Europi, nasmijao bih se.

Kao mlad kršćanin vidio sam se, kao nekoga tko će cijeli život raditi za Boga ali više kao pozadinski igrač, kao svjedok Isusa Krista u svakodnevnom životu, voditelj humanitarnih projekata ili organizator seminara poznatim govornicima. Upravo sam to godinama i činio, sve dok nisam osjetio poziv, jednom riječju opisan kao: Vjerovjesništvo.

Jasno znam vrijeme i mjesto kad sam to po prvi puta osjetio. Bilo je to 1993. g. ponad okupirane Petrinje, kad sam jedne nedjelje kao pripadnik II gardijske brigade Gromovi, gazio duboki snijeg do prve crkve kako bih prisustvovao nedjeljnjoj misi. Tada sam već bio godinama osvjedočeni kršćanin – katolik pa mi je nedjelja bez mise bila neprihvatljiva čak i u ratnom okruženju. Baš u to vrijeme bilo je potpisano jedno od brojnih primirja pa sam se ohrabrio krenuti iako je bilo pomalo ludo ići tako blizu crte razdvajanja. Na samo kilometar bila su neprijateljska uporišta i neprijatelj me s kakvim dobrim snajperom mogao vrlo lako pogoditi. Hodeći tako prema crkvi na mene se odjednom spustilo ‘nešto’, neka vatra, danas znam da sam u tom trenutku bio kršten vatrom Duha Svetoga o kojoj je govorio Isus da silno čezne da napokon plane. Počeo sam gorjeti za spasenje duša. Bilo je to predivno, vrlo stvarno iskustvo koje me na neki način drži do danas. Prvo što sam pomislio bilo je da želim propovijedati u crkvi. No, već po povratku u postrojbu shvatio sam da su ti dečki, od kojih neki ogrezli u prljavštinama pornografije, psovke, bluda: moja crkva. Počeo sam im svjedočiti. Nekome će to možda igledati kao puki fanatizam, nazovite to kako želite ali donosilo je ploda. Ukupno sam u ovoj tenskovskoj postrojbi proveo 20 mjeseci i većina ih se postupno privikla na mene, moju tada dugu kosu (tko bi rekao), moju Bibliju i ‘propovijedanje’. Nisam samo govorio, često sam slušao životne sudbine suboraca od kojih su neki bili jako ljuti na Boga i teški psovači ali su se s vremenom smekšali. U jednom trenutku više nitko nije psovao u mojoj blizini, pornografiju više nitko nije gledao a nekoliko momaka je krenulo samnom na misu i ispovjedilo se.

Poziv koji sam u jednom trenutku primio istovremeno me osposobio za taj zadatak. Osim poziva u paketu došla je i sila i znanje i umijeće. Mogao sam sve to skupa odgurnuti od sebe ili se prihvatiti posla. Učinio sam ovo drugo i razumio, a danas to još bolje shvaćam, što znače Isusove riječi da je žetva velika. Nije rekao sjetva već – žetva. Ako ću biti iskren, stvarno se nisam previše trudio već samo davao nešto što je već bilo u meni i rezulatati su bili vidljivi: Više dotaknutih i spašenih duša a danas nakon toliko godina znam za neke da su na tom putu i ustrajali. Za mnoge ne znam jer ih više nikada nisam susreo ali vjerujem da su barem malo bolji ljudi koji su u tom okruženju ‘morali’ slušati jednog laičkog propovjednika jer nisu nikuda mogli pobjeći a koji im je iz srca govorio o pravim životnim vrjednotama. Bili su u ‘crkvi’ na mjestu gdje su se tome najmanje nadali. Naravno, nije to svakome sjelo, za jednog sam bio i ostao ‘vrač’. Ne znam jesu li me još kako pogrdno zvali iza leđa ali to me uvijek tjeralo u smijeh. Mislio bih tada, jadan lik, niš’ ne kuži iako je kršten. Bože, pa gdje je taj rastao da ne razlikuje Božjeg čovjeka od ‘vrača’, zdravu od krive vjere, pitah se tada smišljajući kako da mu se približim. Nekad nisam morao ništa raditi, samo ležati na krevetu i čitati Bibliju. Bilo je zanimljivo kako su se neki kao privučeni magnetom odjednom stvorili oko mene pa bi pričali o svemu i svačemu, ne nužno o vjeri.

Nakon ove ratne epizode, godinama sam radio kao vjeroučitelj u osnovnoj školi. U to vrijeme nazvao me jedan brat katolik i pitao mogu li doći održati seminar u njegovoj župi na jednom od naših prelijepih otoka. Osjećao sam se počašćen. Ali i izazvan. Do tada to nisam radio. Doduše, jesam jednom, za roditelje mojih vjeroučenika ali taj je program bio jako slabo posjećen pa sam se bavio mišlju da to nije za mene. E sad, što učiniti? Kako se ono kaže: Prvi se mačići u vodu bacaju a ako je tako, svoje sam bacio, ajmo ponovo, ovaj puta na Jadran. A kad tamo, sasvim druga priča. Četiri večeri za redom, kapela prepuna ljudi, svi ozareni, radosni, prava milina.

Egzorcizam naš svagdašnji

Drugoga dana seminara, župnik me pozvao da mu pomognem oko ‘jednog slučaja’. Pomislio sam: ‘O ne, to je onaj koji moli egzorcizme.’ U to vrijeme nisam baš bio osobito zainteresiran za ovu vrstu službe ali kako to često biva, ono od čega bježiž te na kraju i sustigne. I tako, evo me sasvim neplanirano kako prisustvujem egzorcizmu. Bila je to jedna djevojka za koju je župnik procijenio da ju muči nasljedni duh bluda. Molitva je trajala oko dva sata. Čim je župnik počeo moliti, djevojka je pala na pod i počela izvoditi zmijolike pokrete ali bez vike i deračine kako to često biva za vrijeme egzorcizma. Ležala je dolje dok je svećenik-egzorcist, tada opunomoćen za ovu službu od svoga biskupa, molio molitve iz obrednika. U jednom trenutku dok je ona još uvijek ležala na podu, prekinuo je s molitvom i otišao (valjda na toalet) i nije se vraćao nekih 10 minuta. Možda mi je želio testirati živce? Ne znam, u svakom slučaju bilo je to mojih najdužih 10 minuta u životu. U glavi su mi se vrtjeli kadrovi iz onih blesavih poluhorora o egzorcizmu. Mislio sam da će se sad ustati s poda, levitirati, psovati, pljunuti mi u lice… Ali nije bilo ničega. Odjednom, sjetih se da je Duh Sveti u meni jači od svakog demona i počeh moliti u jezicima na glas. Župnik se vratio i proglasio slučaj riješenim. Rekao je da je slobodna. Djevojka je ustala s poda i ispričala kako se sve to njoj činilo. Zanimljivo je bilo da joj je od svega najteže pala moja molitva u jezicima, vjerojatno ipak ne njoj osobno već demonu koji ju je mučio a taj rod ne može podnijeti Duha Svetoga. Uostalom, konačni izgon se i vrši, ne toliko zapovijedanjem, koliko molitvom Duhu Svetom da dođe, oslobodi i ispuni zarobljenu osobu. Bio je to početak zanimljive avanture koja traje još i danas.

Nastavlja se…




Izvor: 7Dnevno, br. 38

Autor:Dražen Bušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.