‘Pozvani smo graditi Božje kraljevstvo već sada, na Zemlji!’

Autor: Vjera

'Trenutno nije vrijeme za geopolitiku. Bila osoba ekonomski migrant ili izbjeglica, ona je u velikoj potrebi. Na svoje sam ih oči vidio i znam o čemu govorim. Ljudi malo toga imaju, hodaju desetke tisuća kilometara, prošli su sve i svašta, potrebni su normalnog pogleda i normalnog čovjeka', rekao je Tvrtko Barun, isusovac koji služi izbjeglicama.

On je katolički svećenik, isusovac, magistirao je duhovnost svetog Ignacija. Studirao je u Parizu, a poznat je i po svojim promišljanjima koje postavlja preko društvenih, novih medija. Otvoren ljudima, i svijetu, rado se druži s mladima jer i sam je mlad, a i izbjeglice ga poznaju. On je ravnatelj Isusovačke službe iza izbjeglice (Jesuit Refugee Service – JRS).  Tvrtko Barun koji nam je kroz razgovor poručio da je ljubav prema potrebitima i marginaliziranima ključna stvar za spasenje, i da političko i kulturološko sagledavanje kršćanstva nije bit nasljedovanja Krista.

Kako je došlo do toga da se kao svećenik i redovnik uključite u rad s izbjeglicama? Koliko dugo isusovci rade s izbjeglicama?

Povod mog uključivanja u rad s izbjeglicama je bila potreba Družbe Isusove čiji sam član. Trebalo je pronaći isusovca koji bi preuzeo vođenje Isusovačke službe za izbjeglice s obzirom na to da je pater Stjepan Kušan koji je od 93.’ osnovao i vodio tu službu, preminuo. Moj provincijal je nekoga od subraće tražio za tu službu. S obzirom na to da sam ja prije nekoliko godina radio u europskom regionalnom uredu JRS-a u Brusselu, i zbog toga što sam  već znao kako to funkcionira, poslije studija u Parizu, ponudio sam se za to mjesto. Provincijal mi je povjerio ovu službu u našoj provinciji koja uključuje tri lokalna ureda – u Hrvatskoj, Makedoniji i Kosovu. A Družbu – isusovce, izbjeglice su prepoznali kao jedno od svojih poslanja 1980. godine za vrijeme tadašnje izbjegličke krizu u Vijetnamu koja je ujedno bila i prvi povod sustavnog odgovora isusovaca na bijedu i siromaštvo tih ljudi. Nakon toga, s obzirom na događanja, organizacija se razvijala, tako da služba danas postoji i djeluje u pedeset zemalja svijeta, a služi oko milijun izbjeglica i prisilno raseljenih osoba. Naša misija je pratiti, služiti i zagovorati izbjeglice. Ako ćemo o ukorijenjenosti tj. utemeljenju JRS-a, poslanje Družbe Isusove jest živjeti vjeru koja traži pravdu, kao i tražiti, očekivati i graditi pravdu koja ostvaruje vjeru. Tako da već ovaj svijet koji je početak kraljevstva Božjega ide prema tom ostvarenju, toj punini pravednosti, solidarnosti, međusobne ljubavi, suosjećanja, pogotovo spram onih koji su te ljubavi najpotrebniji, marginaliziranih, zaboravljenih i ostavljenih.

Postoji li opravdani strah od ekstremista i islamskih terorista u redovima izbjeglica koje dolaze?

Stručnjaci za sigurnost (slušao sam, pratio i prisustvovao susretima gdje su govorili o toj temi) su rekli da je ova kriza ponajviše humanitarna, a jako malo sigurnosna. Rekli su da neće biti problema u vezi terorističkih čina i ekstremizma u ovom izbjegličkom valu, među ovim ljudima koji dolaze. Također govorili su o prošlosti gdje se na primjerima vidi da se pojave ekstremizma pojavljuju eventualno unutar druge ili treće generacije ako nije dobro integrirana u pojedino društvo. Tada su te osobe lakše žrtve za one koji među njima traže svoje članove s tim ciljevima. Ovdje i mi igramo veliku ulogu i riječ je o svakome od nas,  jer mi možemo pomoći u toj integraciji, da se ona što kvalitetnije ostvari. Sve , dakle, ovisi u kojoj mjeri će uspjeti taj proces integracije, suživot različitih kultura, nacija i jezika na dobro svih ljudi, bez obzira iz kojih razloga oni ovdje pristižu. Šef Frontexa, Europske agencije za nadziranje granica, na Vaše pitanje odgovara s konkretnim podacima da su do sada u Europi sve terorističke čini učinili europski građani. Niti jedan, dakle, stranac do sada nije bio uzročnik terorističkih čina.

Hoćete reći da su to učinili integrirani teroristi, odnosno oni koji su posve dio europskog društva?

Ne, ne. Statistike pokazuju da su terorističke čine u Europi činili Europljani, bez obzira bili oni židovi, muslimani ili bilo koje druge vjere. To nije trenutno bitno. Ako govorimo o izbjeglicama koje su do sada pristigle u Europu, oni nikada nisu bili uzrok ili izvor terorizma.




Dakle, vi smatrate da strah definitivno nije opravdan?

Smatram da je strah normalan. I ja se bojim. Ipak je ovdje riječ o velikom broju ljudi, oni su drugačiji i strah je sasvim normalna čovjekova reakcija zbog nepoznavanja nečeg drugačijeg. Strah je normalan jer mi ne poznajemo tu kulturu, jezik i način promišljanja. Normalno je da se bojimo i da imamo predrasude. No, tada je na nama, na zajednici i na društvu pitanje: u kojoj se mjeri želimo potruditi upoznati tog drugoga, tog drugačijeg.

Primjećujete li razlike između izbjeglica i ekonomskih migranata?




Mislim da nije na meni ni na Vama da pratimo i pravimo razlike. Za to postoje i plaćamo državne službe. Postoji cijeli sustav azila za koji je nadležan MUP. To je njihov posao i to prepuštam njima. Pitanje izbjeglica sada za mene osobno, kao svećenika, kao kršćanina i kao ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice jest humanitarno pitanje – pitanje karitativne ljubavi. Bila osoba ekonomski migrant ili izbjeglica, ona je u velikoj potrebi. Na svoje sam ih oči vidio i znam o čemu govorim. Ljudi malo toga imaju, hodaju desetke tisuća kilometara, prošli su sve i svašta, potrebni su normalnog pogleda i normalnog čovjeka.

JRS

A geopolitički? Duhovno? Postoji među ljudima bojazan da će islam u budućnosti nadvladati kršćanstvo na europskom tlu. U pitanju je zaista veliki egzodus jednog naroda (muslimanskog) na kršćansko tlo. Kako bi se mi kršćani zapravo trebali postaviti?

Smatram da teorije o tome da će islam pobijediti kršćanstvo nisu zasnovane na činjenicama već na predrasudama. Činjenica je da ovaj val izbjeglica (ova i prošla godina) mijenja statističku brojku osoba muslimanske vjeroispovijesti u Europi za 1 posto – s 4 na 5 posto. Statistički je to nikakva promjena. Smatram da sad, s obzirom na stanje,  nije trenutak za geopolitičke analize. One su jako važne, ali s obzirom na potrebe tih ljudi, mislim kako nije trenutak za razgovor o tome. Iako, u budućnosti ćemo i mi u JRS-u tome posvetiti vrijeme. Ono što je za mene nekvalitetno, ako ćemo s kršćanskog pogleda, je promatrati kršćanstvo kao političku ili kulturološku opciju, jer tako je promašena bit kršćanstva, Krista i onih koji se trude nasljedovati ga. Dakle, nije ovdje pitanje kršćanske naspram islamske kulture, jer “kršćanska” kultura sama po sebi ne postoji, već je bit kršćanstva nasljedovati Krista, njegov život i propovijedanje, živjeti Radosnu vijest među ljudima kojima smo poslani. A pozvani smo radosnu vijest i njene vrijednosti širiti na dobro svih ljudi, bez obzira koje su vjere i koliko su različiti.

S obzirom na to  da ste kao svećenik stalno na granici u suživotu s izbjeglicama, moram vas pitati pričate li izbjeglicama o Isusu Kristu? Spominjete li ga i tako širite radosnu vijest?

Ne, zašto bi Ga izričito spominjao?

Pa zato što imate mogućnost širiti radosnu vijest potrebitima?

Ja širim Radosnu vijest onda kad malo dijete pokrijem dekom. Noć je, kiša pada, hladno je… deka je Krist u tom trenutku! Ok?

Ali to se čini kratkotrajno. Nije li sam Isus rekao da se spašavamo samo preko Njega. Ne bi li ih trebali upoznati s Kristom?

Da kaže to Krist, ali teološki to znači da će spasenje doći zbog Njega, zbog onoga što je On činio – njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ne preko Njega u smislu da će se spasiti jedino oni koji vjeruju u Njega – to znači da će se spasiti zbog onoga što je On činio. Otac ga je poslao te je sve ono što je on proživio spasenjski čin za čovječanstvo, za sve one koji to svjesno ili nesvjesno žele. Dakle, svi koji žele Život bit će spašeni. Taj isti Isus kaže u 25. poglavlju Matejeva Evanđelja: ‘Bio sam stranac i primio si me, bio sam bolestan i pohodio si me, bio sam gladan nahranio si me…’ U toj prispodobi nam Isus ne zadaje nikakav kriterij vjerovanja, ne spominje u što se mora vjerovati. Kriterij je jednostovan: riječ je o konkretnoj ljubavi, ona će odlučiti o tome tko je spašen.

I ovoga ljeta bili ste s mladima u kampu Modrave. Kako ste se osjećali tih dana među njima?

Modrave – kamp za mlade s tri glavne okosnice: duhovnost, fizički rad i zabava su uvijek radost za mene. Veseli me što već desetak godina koliko sudjelujem, imam mogućnost biti s mladim ljudima, raditi, zabavljati se i moliti, razmišljati, odmoriti se, uživati u Bogu, prirodi i ljudima.

Što mladi danas očekuju od svećenika?

To njih trebate pitati, ja znam što mladima kao svećenik i član Crkve mogu ponuditi. Mogu biti brat u vjeri s nešto malo više znanja i iskustva u tome, mogu pomoći mladima koji traže, ali i oni mogu pomoći meni. Riječ je o međusobnom pomaganju.

Baš tako ide moje sljedeće pitanje, možete li učiti i Vi od mladih?

Svi možemo međusobno učiti – ako smo dovoljno ponizni, ako smo u stanju u drugome prepoznati poziv. Ako si iskreno možemo priznati neke stvari i ako onda imamo odlučnosti mijenjati ih. Mladi su puni energije i to je ono što me raduje u radu s njima u svim dimenzijama. Mladi su iskreni tražitelji Boga u svim aktivnostima i ‘izgubljenostima’ koje imaju. Oni se Bogu i traženju njega predaju cijelim srcem, što je uvijek poticajno i poučno.

Nedavno je vaš subrat pater Ike Mandurić izjavio ‘Crkvi je potrebna duhovna obnova da se prilagodi trenutku kako bi bila sposobna reagirati na okolosti’, dijelite li njegovo mišljenje?

Dakako da se slažem: Crkva je uvijek pozvana na obnovu unutar sebe, dakle pojedinačnu obnovu svih nas a onda i nas kao zajednice. Moramo promatrati ono što se događa u svijetu, promišljati, i kroz molitvu pratiti i uočavati što nam Bog želi poručiti. Moramo promatrati znakove vremena, znakove Božje prisutnosti i tada djelovati, jer vjera bez djela je mrtva.

Kako ocjenjujete pontifikat pape Franje, vašeg subrata, isusovca?

Mnogi ljudi preko njega, preko njegovih sitnih i velikih gesta dublje dožive Boga. Mnogima Bog preko njega govori. Od jednostavnih gesta s konkretnim ljudima na ulici i onoga što nas sve raduje kad čujemo u medijima, do velikih stvari, na diplomatskoj razini kao što je pomirenje Kube i SAD-a. Na dan ponovne uspostave odnosa između tih dviju zemalja, Obama u svom govoru dva puta izričito spominje papu Franju. Dakle, od sitnica do velikih stvari, ljudi koji ga slušaju i susreću mijenjaju se na bolje, i zato je to znak Božje prisutnosti.

Treba li se Crkva prilagoditi svijetu? Mnogi će reći, primjerice, da je papina odluka o dostupnijem poništenju crkvenog braka, zapravo prilagodba svijetu, jer i ovako je razvod i bez te odluke vodeći problem obitelji i društva?

Prvo trebamo utvrditi što se zapravo dogodilo. Jer u suprotnome govorimo o dojmovima i predrasudama. Nije došlo do nikakve promjene u “raskidu” crkvenog braka. To se zove odluka o proglašenju nevaljanosti braka, dakle proglašenje da brak nikada nije ni postojao. Sve koji misle da ta odluka nešto bitno mijenja bih pozvao da se malo više informiraju – treba im svega 5 minuta istraživanja po internetu, pa će vrlo lako vidjeti da s tim odlukama papa Franjo nije ništa promijenio spram sadržaja ovog pitanja. Dakle, sve zapreke i razlozi koji mogu dovesti do proglašenja nevaljalosti braka ostaju potpuno isti. Promijenila se, dakle, samo forma pravnog sustava, pravila i principi su ostali isti. Dakle, nema tu nikakve prilagodbe ‘svjetu’.

Što očekujete da će se u skorijoj budućnosti dogoditi? Još žešći napadi na kršćanske moralne vrijednosti i na same kršćane ili neko proljeće unutar Crkve, ili oboje kao u ranoj Crkvi ili nešto treće?

Mi, naše vrijeme, Crkva koju činimo i živimo – nismo mi ništa posebni. Mi imamo svoje izazove i svoje promašaje i uspjehe kao Crkva. Naše vrijeme ima svoje izazove koje stavlja pred nas. Ono što je bitno jest biti otvoren Bogu i obratiti pažnju na ono na što nas Duh poziva – svatko pojedinačno, ali i kao zajednica. Bitno je osluškivati Duh, činiti se osjetljivim za njega, ali i živjeti njegove pozive u svakodnevnom životu. I ako to uspijemo kao zajednica i društvo, bez obzira što smo sastavljeni od drugačijih, zajedno ćemo stvarati Božji svijet već sada. Zapravo pozvani smo graditi Božje kraljevstvo već sada, na Zemlji.

 

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.