Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

POTRESAN DOGAĐAJ: ‘Gledao sam Zlatka Sudca kako proživljava Kristovu muku, mirišao je na smirnu’!

Autor: Z. K.

Snažno svjedočanstvo svećenika koji je bio uz Zlatka Sudca za vrijeme velike muke!

Donosimo vam svjedočanstvo fra Joze Grbeše o susretima s vlč. Zlatkom Sudcem. Svjedočanstvo je napismeno predano i tada odgovornom biskupu Županu kao i drugim odgovornim ljudima u Crkvi. O ovom potresnom svjedočanstvu snimljen je i dokumentarni film koji nikada nije pušten u javnost zbog svoje ‘osjetljivosti’. Pročitajte čemu je svjedočio ovaj svećenik.

‘Zlatka sam upoznao u listopadu 1999. kada je držao seminar u našoj župi sv. Jeronima. Došao je tada zajedno s mojim dragim prijateljima Milkom i Jackom Ricov. Postali smo prijatelji, čini mi se odmah, istog trenutka susreta na uzletištu. Bio je s nama pet dana, održao izvanredan seminar i ostavio trajne pečate.

Zlatko je ponovno k nama došao 4. siječnja 2001. Cilj njegova dolaska je učenje engleskog jezika. Upisali smo ga na DePaul University gdje uči jezik. S nama treba ostati do kraja veljače. Ubrzo nakon njegova dolaska dogovoreno je da održi jedan seminar u New Vorku. Prije odlaska na seminar posjetio je jednog bolesnog čovjeka ovdje u Chicagu, Zvonku Vučića. Njegova kćer Anna je prevodila prvi seminar na engleski jezik u našoj župi, te je s grupom Amerikanaca ljetos putovala na seminar u “Betaniju” na Mali Lošinj. Zvonko se razbolio odjednom, rak je zahvatio veliki dio tijela i bio je u bolovima. Zlatko je otišao k njemu, ispovijedio ga, dao mu sakramenat pomazanja i razgovarao dugo s njim i s obitelji. Po svjedočanstvu Zlatkovu to je bilo izvanredno iskustvo.

Zvonko je postao novi čovjek koji je samo molio kao i svi oko njega. On je rekao Zlatku da je spreman posvjedočiti o svemu što mu se dogodilo na jednom seminaru. Bili smo stalno u kontaktu s obitelji i molili se. Zlatko je otišao u New York održati seminar 2., 3. i 4. veljače zajedno s Annom Vučić koja je prevodila seminar na engleski jezik. Na sam dan seminara, u 12 sati, u petak 2. veljače, Anin otac Zvonko je preminuo. Ana je otišla u newyorkšku crkvu i molila i pitala Gospodina što učiniti. Odgovor je stigao brzo: majka je zvala iz Chicaga i rekla Ani da ostane na seminaru i da dođe doma tek u nedjelju jer će tada otac biti izložen u Funeral Home (mrtvačnici, napom.). Tako je i bilo. Seminar je održan, Zlatko je spomenuo Zvonku, njegov (radi koliko je moguće potpune vjernosti donosim nepromijenjene i najsitnije greške, napom.) kćer Anu koja je ostala ipak na seminaru. Za Zlatka je to bio znak da je i sam Zvonko tu i da svjedoči ono što je obećao. Bio je to događaj pun radosti i emocija.
Ana se vratila kući u Chicago u nedjelju prije podne, jer je otac bio izložen od 2 do 9 popodne. Ja sam otišao na uzletište “Midway” po Zlatka navečer u 8 sati. Zrakoplov je sletio na vrijeme i odmah smo s uzletišta otišli kući, u župu. Ovo spominjem zbog slijedećeg događaja.
Sutra u ponedjeljak, 5. veljače Zlatko, fra Jozo Grubišić, župnik i ja smo otišli na sprovodnu misu za pok. Zvonku. Na misi je sudjelovalo fra Slavko, kustos, te mnoštvo naših hrvatskih svećenika u prepunoj crkvi svijeta. Sve je bilo lijepo. Fra Nikola je propovijedao divno, a na kraju mise Zlatko je rekao par riječi o pok. Zvonki, njegovoj dobroti, njegovoj vjeri, njegovoj želji da svjedoči pred tisućama ljudi. I onda je Zlatko dodao, “iako je on taj dan umro, tog petka je došao na seminar. Njegova kćer Ana je ostala na seminaru svjedočiti i prevoditi.” Bile su to snažne riječi uza sve ostalo što je Sudac rekao. I narod i svećenici su plakali. Misa je zvaršila. Mi smo otišli doma. Obitelj je otišla na groblje, pokopala oca i prijatelja, vratila se na ručak, te onda doma.

Kada su stigli doma, počeli su o svemu razgovarati. Slijedeće jutro jedna rođakinja je rekla: “Konačno sam shvatila tko je ono bio u mrtvačnici i molio nad Zvonkom i pozdravljao se s Anom… pa to je onaj svećenik što je došao na misu…” U tom času je Anina tetka rekla kako on uopće nije bio u mrtvačnici. Žene su ostale skamenjene. Naime, nekoliko njih je reklo kako ga je vidilo u mrtvačnici, no on tu nije mogao biti, jer je bio u NY (New Yorku, napom.). Ja sam osobno tome svjedok, jer sam ga podigao s uzletišta i odveo u našu župu sv. Jeronima. U MRTVAČNICI DAKLE NISMO BILI! Kada su ti ljudi shvatili ustvari što se dogodilo, nastao je plač, stres, panika, jedno čudno stanje za sve njih. Mnogi od njih su rekli kako na misi nisu mogli gledati vlč. Sudca, jer su osjećali kako on vidi kroz njih, vidi sve… Sudac je na to rekao kako “Oni ne mogu u mene gledati ne zbog mene, nego zbog svojih grijeha.” Kada je Zlatku sve ovo ispričano, on je potvrdio da je to u stvari bila bilokacija, dakle da je odjednom bio na dva mjesta, da se u Duhu našao na spomenutom mjestu. Vidio je ljude, opisao je točno u detalje lijes, gdje su stajale slike, cvijeće, što je pokojnik imao na sebi, kakva je to bila prostorija itd. Svi smo ostali zapanjeni, jer on jednostavno to nije mogao znati. Ove detalje je i sama Ana potvrdila Zlatku na telefon oko 5:45 sati, u utorak, navečer, 6. veljače. Zlatko je slušao i potvrđivao. Nakon toga je rekao: “Dosta, sve razumijem, čut ćemo se poslije. Dođi k nama ovdje i sve ispričaj.” Spustio je slušalicu. Zlatko je otišao nakon toga u svoju sobu.
DOGAĐAJ
Da podsjetim, Sudac je ovdje kod nas već više od mjesec dana. NI JEDNOM ja nisam ušao kod njega u sobu. Uvijek smo razgovarali na doljnjem katu, u blagovaonici, sobi za dnevni borak ili u mom uredu. Ja nisam nikada imao potrebu otići gore. Kada sam nešto trebao zvao sam ga odozdo te bi se on javio. Te večeri, ja ni sam ne znam zašto sam otišao k njemu u sobu. Bili smo razgovarali da će Ana doći i posvjedočiti nam sve ovo gore napisano i da ćemo zvati fra Slavka, kustosa i fra Marka Puljića (koji je ovih dana došao iz Michigana na sastanak) da budu s nama.
Međutim kada sam ja došao k njemu u sobu oko 6:10 navečer, on je drhtao, krvario, bio je u nekoj muci. Budući da smo prijatelji, zvali smo jedan drugog “Pajdo”. Ja sam mu rekao: “Pajdo, molim te smiri se. Ne boj se. Ja sam tu što god ti treba, kaži mi ako ti treba vode ili bilo što drugo za osvježit se!” On se sav previjao, nije mogao uspravno stajati, naslonio se na moje rame, plakao je jako, krvarilo mu je lice, križ mu je krvario, ruke i noge (o. Sudac je stigmatiziran i ima križ utisnut u čelo, napom.). Kao da ga je bolio svaki dijelić tijela. Onda mi je govorio: “Pajdo, hajde ti iziđi, želim te poštediti, ne želim da vidiš tu moju muku.” Nisam razumio o čemu govori! Onda se opet naslonio na moje rame i plakao.
Odjednom u tisućinkama sekunde, ja ne znam kako, on je zavšio na podu, do izlaznih vrata. Čudno, ne znam ni ja kako, ali ja sam se u istom času našao do njega na podu, klečeći! On je ležao na leđima, raširenih ruku te prolazio kroz užasnu patnju. Glava mu je poprimala nekakav čudan čudesan izgled, pun boli, kosa je sva bila razbacana, lice krvavo, popljuvano, usta su bila kao “razvaljena”, užasno raširena, oči “izvaljene”, s pogledom negdje daleko. Ja sam vidio ljudsku bol, patnike i bolnice, ali ovako nešto ni blizu, sve boli zajedno koje sam u životu vidio nisu deseti dio ovoga. Njegova glava je sličila na Kristovu. Ja sam konačno shvatio da on doslovno proživljava Kalvariju, Kristovu muku od prije 2000 godina. Njegove ruke su bile maksimalno raširene, prsti skvrčeni puni boli koje su se okretali i izvrćali na sve strane. Dobio sam dojam da ne može podići ruke, riječ je o prikivanju na križ, njegove noge su prolazile kroz užasnu patnju iako nisam posvećivao pozornost donjem dijelu tijela. On je sav drhtao, plakao, znoj iz kose i čela je bio kao velike kaplji kiše ili snijega. Onda ga je uhvatio hropac, teško disanje, duboki uzdasi, krikovi, jauci… sve to kao posljedica užasne boli. Ja nisam nikoga drugoga vidio u sobi, nisam vidio treću osobu ili osobe, ali je muka bila tako jaka da sam mislio da ga tisuće ljudi tuku, mlate, pribijaju. Bojao sam se da će udariti glavom u pod, pa sam cijelo vrijeme njegovu glavu držao na svojoj ruci. Kada sam vidio patnju, grčevitu patnju na njegovoj ruci, odnosno rukama, onda sam ga držao za ruku. On me je tako stisnuo da sam mislio kako moja ruka i sve kosti na njoj pucaju. Onda se odjednom propinjao. Tijelo mu je išlo negdje gore, propinjalo se u luk, dok je glava ostala na podu na mojoj ruci. Ja sam dobio dojam kao da ga netko s leđa tuče, kao da ga netko nečim užasnim udara pa on pokušava to izbjeći, propinjući se sve više. Bio je savijen. Možda najbolja usporedba su atletičari koji pregibaju tijelo (kad prave most) u vježbama za nastupe.
Sve ovo vrijeme on je krvario, znojio se, a lice kao da nije bilo njegovo. Ako smijem uspoređivati, onda me to jako podsjećalo na jedan film o Isusu u kojem je prikazana Isusova agonija na križu. Taj izgled glave neću nikada zaboraviti, tu patnju u njegovim očima neću nikada smetnuti. Rane (stigme, napom.) koje je on zadobio prije nekoliko mjeseci su krvarile.
Odjednom, ja ne znam kako, kao opet u dijeliću sekunde, on se našao na sredini sobe, na koljenima sav čučnut savijen. Ja sam se ponovno našao odmah do njega. Kako? Ne znam! Činilo mi se kao da ga netko po leđima tuče, nečim strašnim, pa on pokušava umanjiti bol. I tada je bio jak hroptac, užasno teško disanje, uzdasi od kojih se ledi krv u žilama, presavijanje koje ja ne mogu opisati jer tu patnju nemam s čim usporediti.
Nakon toga odjednom, kažem odjednom, jer ja nisam shvatio kako, on se našao ponovno na podu na istom mjestu. I njegov prvi pad na pod, i ovo drugo mjenjanje stava činilo mi se kao da se radi o dvije dimenzije, kao da postoje dva čovjeka, sad je jedan ovdje, a drugi ondje. Dok jednog gledam drugi nestaje. Ne znam. Ja sam slijedio te njegove pokrete, ali slijedio u tisućinkama sekundi. Kako? Ne znam! Onda je na podu bila ista patnja. Moram reći ovu važnu stvar. Iako ja sebe smatram jako racionalnom osobom, ali ujedno i dosta emocionalnom, (nije mi teško zaplakati kad odlazim u bolnice i viđam ljudsku bol, posebice kada je netko blizak), u ovim trenucima ja nisam bio tužan, ja nisam osjećao gorčinu, tugu, bol, ja sam osjećao jedan veliki mir koji me potpuno preplavio. Taj mir duše i sada osjećam u sebi kao neku baštinu toga. To je mir koji ne može opisati niti jednu (“jednu”je greška u tipkanju; pravi smisao se dobiva ako se zamijeni sa “jedna”, napom.) drugu (greška, ispravno: “druga” napom.) radost koju sam u životu imao.
Ubrzo nakon patnje, Zlatko je KLONUO, glava mu je jednostavno pala preko moje ruke, njegove ruke su klonule kao mrtvačke, tijelo se smirilo i gotovo ukočilo. Nije se micao ni čim, niti pokazivao znake života. Ja sam shvatio to je SMRT. On je preda mnom bio MRTAV ČOVJEK. Potpuno zamro. Nije bilo nikakvih znakova života. Tek tada mojom glavom je prolazilo tisuću pitanja, što sada, kako sada, što će sada biti, što će reći njegov biskup, Crkva, fra Slavko, kustos, fra Jozo, ljudi, Chicago… ne znam, ne mogu sve spomenuti što je prolazilo mojom glavom u tim trenucima. Htio sam zvati fra Jozu, ali sam u tom trenutku, dok sam gledao njegovo mrtvo tijelo, provjeravao njegov puls na šakama i dok se ništa nije micalo, ja sam stavio svoju ruku na njegovo srce želeći vidjeti da li je živ. Tog trenutka ja ne znam, da li sam ja fizički osjetio, dotakao i osjetio da je on ipak živ, ili je to bio moj unutarnji osjećaj. Ne znam, ali sam shvatio da je živ! Smrt je trajala otprilike ne više nego dvije minute, možda i manje. U trenucima dok sam ja još prevrćao po glavi što će biti, on je pomakao glavu na mojoj ruci. Dakle, shvatio sam ŽIV JE. Bio sam neopisivo radostan! Neopisivo! Ja sam cijelo ovo vrijeme klečao. Onda je on opet u jednom brzom času našao se na drugom dijelu sobe. Ja sam bio odmah do njega. Sjedio sam ispuženih nogu na podu. Tada se on okrenuo prema meni, naslonio svoju glavu na moju ruku i nogu i brzo, vrio brzo izgovarao riječi molitve. Meni su one zvučale hebrejski. Nakon toga nastavio je jako brzo ponavljati riječi “Totus Tus” (greška, ispravno je: “Totus Tuus”, napom.), što na latinskom znači “Sav tvoj”. To je ponavljao tako brzo da ja ne mogu imitirati, kao da ste radio vrpcu stavili i onda ju ubrzali.
Kada je to završilo, on se uspravio, ja sam mislio da se povratio potpuno u prijašnje stanje. On je klečao i ja sam klečao. U tom času sam mu rekao: “Zlatko, molim te blagoslovi me!” On je počeo moliti nada (mnom, napom.) “Prijatelju, neka te Bog blagoslovi i čuva, da ti snage, daruje ti…” Taj predivni blagoslov je trajao sigurno oko dvije minute. Nisam ga u stanju ponoviti! Zatim je on kao sjeo na pod, otvorio oči i pogledao me rekavši: “Pajdo, pa zar si ti sve ovo vrijeme bio ovdje?” Ja sam mu odgovorio potvrdno. On je počeo plakati, jako je plakao. Onda je rekao ono što je rekao na početku, što ja tada nisam mogao shvatiti: “Pajdo moj, ja sam te tjerao van, a ujedno sam molio i želio da ostaneš, da ima netko sa mnom podijeliti tu bol.” Plakali smo zajedno. Tada me on upitao koliko je sati. Bilo je negdje oko 6:45. Ciieli ovaj dopađaj koji sam opisao trajao ie otprilike 15-20 minuta. Nakon toga Zlatko je plakao, zagrlio me i govorio da je to sve zbog njegovih grijeha, da ga Bog zato stavlja na kušnju, daje mu patnju. Ja sam govorio suprotno, dugo smo razgovarali o tome. On je želio ispovijed. Noge i ruke i križ su mu i dalje krvarile. Križ, čelo i njegova kosa imali su jedan predivan miris, miris kao ulja, smirne, tamjana, cvijeća, biljki, odnosno svega toga zajedno. Bijaše to jedan predivan miris.
Ostavio sam ga sama, rekao je da će malo doći k sebi i odmah sići dolje k nama. Sišao je dolje i sjedio sa mnom i s fra Jozom. Uskoro je došla Ann Vučić. Sjedili smo. Ja sam mu rekao kako je dobro da se malo oprao i očistio. Na to on kaže: “Nisam se uopće prao nakon što si ti izišao iz sobe. Nisam išao u kupaonicu.” Ja sam ostao šokiran, jer znam kako mu je bilo lice, čelo, obrazi… prije nekoliko minuta.
Sjedili smo tu noć dugo, dugo, pričali o događaju, a Ana nam je potanko ispričala sve ono što sam naveo u prvom dijelu teksta.
ZAKLJUČAK
Gore spomenuti događaj ostavio je izuzetan pečat na moj život i posebice na moje svećeništvo. Iznad svega to su milosti kojih se ne osjećam nimalo dostojan. To se sve dogodilo 6. veljače, na uočnicu 8. godišnjice mog svećeničkog ređenja. Bit ću radostan ako ovo kratko svjedočanstvo i onima koji ga budu čitali bude inspiracija za bolji život Ljubavi i bližeg zajedništva sa Spasiteljem koji je pretrpio užasnu bol za sve nas.
Fra Jozo Grbeš
U Chicagu, u župi Sv. Jeronim

 Svjedočanstvo predano:
1. Fra Slavko Soldo, kustos hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu
2. Biskup krčki, Valter Župan (biskup vlč. Sudca)
Dodatak:
Moram dodati da sam nekoliko tjedana nakon ovog događaja zamolio jednog prijatelja Amerikanca da mi u Chicagu pokuša pronaći smirnu, dakle ulje kojim su Židovi uobičajeno pomazali svoje pokojne. Ivanovo evanđelje o tome govori ovako: “Josip iz Arimateje donese smjesu oko sto litara smirne i aloje. Tada uzeše Isusovo tijelo te ga, prema židovskom običaju sahranjivanja, obaviše paltnom s mirodijama…” (Iv 19,39-40). Prijatelj mi, Amerikanac nakon puno traganja pronašao je trgovinu u kojoj je našao smirnu i donio je u jednoj boci! Zanimljivo: NJEN MIRIS BIO JE APSOLUTNO ISTI MIRISU KOJIM JE MIRISALA ZLATKOVA GLAVA TE NOĆI NAKON MUKE!’

Autor: Z. K.

ZADNJE VIJESTI