www.flickr.com
www.flickr.com

OSVETA PRAZNOVJERJA: Duh Sveti spasio me od slutnji zla, snova o smrti, prisilnih misli i svakodnevnih noćnih mora!

Autor: kristofori.hr

Meso, krv, grobovi, križevi, bijelo cvijeće, starci, ubojstva, sove, zlato, anđeli, sveci, papa, pokojnici, ispadanje zubi, ispadanje kose… To nikako ne smijete sanjati! Što iz sanjarice, što iz iskustva, a podosta i od drugih ljudi, zapamtila sam ove prijeteće simbole. Začahurili su mi se u pamet, i ostali ondje sve donedavno. Znala sam govoriti: „Ma nema šanse da mi netko ne umre ako sanjam to i to”.

Sve je počelo jedne noći kad me probudio ružan san. U snu su mi ispali zubi, i još sam u obraz poljubila pokojnog prijatelja. U meni je počeo rasti strah, ali sam u isto vrijeme, pomišljajući na Boga, osjećala neki mir. „Ma nema veze, Bog će meni pomoći ako budem ustrajno molila”, tješila sam se, i isti sam tren počela moliti. Ponovno sam zaspala. Čim sam zatvorila oči, meso. Iz noći u noć, meso. „Gotovo je! Netko će mi umrijeti! Nema mi spasa!” Odem na Internet i tražim bilo što u vezi snova, bilo što na forumima. Možda je netko imao slična iskustva. Tražila sam na katoličkim stranicama, ali ništa. Zar je moguće da sam bila jedini izgubljeni slučaj i da nitko nikad nije imao takve probleme. Nisam htjela otvarati sanjaricu jer sam davno odlučila da je s tim gotovo jednom i zauvijek. Tražila sam molitve. Molitva ova, molitva ona, molitva koja otvara pečate. Bilo je sve gore i gore, a ja sam sve ustrajnije molila. Uzalud, meso je stajalo kao giljotina nada mnom i mojom obitelji. Počele su prisilne misli. Moja se mašta rasplamsala. Zamišljala sam kako će mi koje dijete umrijeti, a možda će mi muž umrijeti, možda mama ili možda braća. Zamišljala sam njihove pokope. Počela sam propadati duševno i tjelesno. Nisam se mogla ni nasmijati. Osjećaj nemoći rastao je u meni iz dana u dan. Iznutra sam se doslovno raspadala. „Dosta mi je! Idem na razgovor svećeniku.” Otišla sam kod jednog franjevca. Lijepo me primio i razgovarali smo otprilike sat vremena. Rekao mi je: „Ignoriraj to! Mi nismo odgovorni za svoje snove”. Ništa posebno, kao da ja to već ne znam. Kako da ignoriram kad je to dio mene? Rekao mi je još: „Moli, ti si dijete Božje, imaš pravo na to”. Te su me riječi dosta ohrabrile. Ponovno je počelo moje očajničko traženje po Internetu. Noćne mȍre postajale su sve gore i gore.

Potpuno sam se predala u Božje ruke, ali napasti su postajale sve gore i gore. Moja djeca su počela sanjati iste stvari. Kad god bi mi ispričali san, mene kao da je probo mač. Pred njima sam se pretvarala da to nije ništa jer im nisam željela onečistiti umove i srca svojim glupostima. Djeca su bila bezbrižna, pa neka takva i ostanu. Željela sam ih sačuvati od svakog praznovjerja i od svake zarazne misli. „Bože, molim te, provali ti u moje snove! Spasi me! Izbavi me! Ja više ne mogu.”

Tješila sam se: „Ma nema veze sve to meso i sva ta zemlja i krv. Važno je da ne sanjam papu, jer ako sanjam papu, onda je gotovo. Naime, rekli su mi: „Tko sanja papu, događat će mu se nesreće svake vrste”. I tako jedne noći kao zlokobno proročanstvo, papa Benedikt XVI. sa svojim izaslanstvom dolazi u moju kuću. Moj muž, moja djeca i ja dočekujemo ga. Odjeven je u svoje svečane haljine i nosi u ruci žezlo. Smiješi se i maše nam. Probudila sam se vrišteći. Nestalo mi je daha i samo sam željela da se što prije dogodi ono što se ima dogoditi. Te su me noći i djeca čula. Probudili su se, došli do mene i počeli me tješiti. Bilo mi ih je žao. Kakvu to nesposobnu mamu imaju?

Zaova me zatim pozvala da idem s njom u Tabor. Prihvatila sam, iako s dozom straha. Dugo čekam na ispovijed, iako je ispred mene samo nekoliko ljudi. Prošla su sva četiri otajstva krunice, a ja još čekam. Tako mi i treba kad sam „s đavlom tikve sadila”. Napokon ulazim u ispovjedaonicu. Priznajem svoje grijehe bez opravdavanja i izvlačenja. Na moje veliko iznenađenje, svećenik me prima za ruku. Plačem, ne mogu više zaustaviti suze. On me razumije, on me ne osuđuje, čita me kao otvorenu knjigu. Svećenik kojem ne znam ime, ali mu se ovim putem želim zahvaliti i zamoliti Boga da mu vrati stostruko, obećaje mi i moli me: „Evo, ja ću te svaki dan prikazivati na svetoj misi, ali nemoj više zlo slutiti, ne dopusti crnim mislima da tobom zagospodare”. Odlazim uplakana i vidno potresena. Sudjelujem svih pet dana na seminarskim događanjima. Još uvijek imam raznorazne napasti. Svima se nešto događa, a meni ništa. Ponovno me muče crne misli. Ne dopušta sotona onima na koje je udario svoj pečat da mu tako lako izmaknu iz ruku. Četvrtog dana za vrijeme krunice sam nakratko zaspala. Kad sam se probudila, molila se molitva za ozdravljenje. „A sada te, Bože, molim za sve one koji pate od prisilnih misli i ružnih snova”, izgovara Zvjezdan Linić. Odjednom od nožnih prstiju, kroz cijelo tijelo pa sve preko glave, osjetim nevjerojatnu toplinu. Suze mi naviru na oči, dižem ruke i slavim Boga. Bože, zar je moguće da se to meni događa? Bože, hvala Ti! Vraćam se iz Tabora kao nova osoba. Prisilne misli su potpuno nestale, nažalost, noćne mȍre su ostale.

Ponovno imam mȍre. Nitko me ne razumije. Ipak, ojačana sam, idem na molitvenu grupu i nadam se. Jednog četvrtka na molitvenoj, voditelj po Duhu izreče molitvu: „Bože, ne želim više da me razumiju, ja želim razumjeti”. Pogledala sam ga u čudu. To je upravo bila moja duboko skrivena molitva. Voditelj je sa mnom razgovarao, utješio me. Ohrabrio me da nastavim tražiti, da slobodno izreknem svoje molitve. Nitko te tu neće osuditi.

Sljedećeg četvrtka, ponovno na molitvenoj zamolim da mole za mene. Ovaj put izreknem na glas molitvu: Bože, oslobodi me od mojih idola, kakvi god oni bili. Zazovemo svece i molitva počne. Molilo se u jezicima. Kad je molitva završila, voditelj je suho rekao: „Vjerojatno si bila plašena kad si bila mala. U sljedećem Booku imaš priču o Bibliji i snovima”. Brzo sam nabavila Book i pročitala priču. To je bio odlomak iz knjige Sila Odozgor (snovi, vizije i proroštva), autora i glavnog urednika Booka, Josipa Lončara. Knjigu sam bez oklijevanja naručila porukom, ali budući da nisam bila dovoljno jasna, Nediljko, voditelju školi molitve me nazvao pa sam se i njemu požalila. Uputio me da redovito čitam Bibliju, dao mi još mnoge korisne savjete, a jedan od njih je bio da odem u crkvu i sklopim savez s Bogom. To sam prvom prilikom i učinila. Na toj misi, na kojoj sam Bogu predala svoj život, svoju obitelj i rekla: „Evo, Bože moj, ja sada sklapam savez s Tobom”, doživjela sam veliku potvrdu da sam na pravom putu. Evanđelje je bilo o Josipu i o tome kako mu je Bog govorio kroz snove. Čak je i svećenikova propovijed ukazivala na to da nas Bog kroz snove zaista upozorava, tješi, vodi… Bila sam neizmjerno sretna, ali pravo oduševljenje je tek slijedilo. Knjigu sam dobila ubrzo i nisam mogla dočekati da je pročitam. U njoj su napokon bili odgovori na sva moja pitanja i traženja. Ondje piše da postoje tri vrste snova: snovi od Boga, snovi od našeg ljudskog duha i snovi od Sotone. To je bilo tako lako za prihvatiti. Pa zašto mi to nitko nikad nije rekao? U knjizi je još pisalo da treba naučiti razlikovati iz kojeg izvora dolaze snovi pa nam je za to potrebna pomoć Duha Svetoga. Izmolila sam krunicu Duhu Svetom i otišla mirno spavati, po prvi put nakon dugo, dugo vremena.

Drugu večer, naš dragi voditelj je zahvaljivao po Duhu. Nikad ga do tada nisam čula da tako zahvaljuje i da tako brzo izgovara riječi. Pitao je je li se tko prepoznao, a ja sam rekla da moja duša tako čitav dan kliče Bogu. Više se ne bojim i znam da je Bogu sve moguće i da nas nikada ne napušta bez obzira kakvi smo. Hvala ti, Bože, na svim ljudima kojima si me okružio. Bože, Ti im uzvrati jer si Ti najbolji poslodavac. Ja samo želim biti oruđe u tvojim rukama.

Izvor: kristofori.hr

Autor: kristofori.hr

ZADNJE VIJESTI