svecenik

O NJEMU SVI GOVORE Izmučeni ovisnik na dnu života primio u ruke knjigu o Međugorju pa postao svećenik!

Autor: Vjera

Ovo svjedočanstvo mnogima je otvorilo oči, jer čak i kada smo na dnu u tmini svijeta, Bog ima plan jer ljubi čovjeka i nikada, koliko god daleko bili od čovjeka ne odustaje!

Heroin, kokain, opijum, marihuana, opijanje alkoholom, da ne spominjemo sve one halucinogene droge poput gljiva i LSD-a – sve je to on konzumirao do svoje osamnaeste godine, a većinu toga i prije svoje četrnaeste godine. Kako je njegova egzistencijalna praznina postajala većom, tako je i strast i ovisnost o drogama ubrzano rasla. Vlč. Donald Calloway iz Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća, prepričava svoju dramatičnu i ganutljivu priču u knjizi „Bez povratka: svjedočanstvo milosrđa“.

Dok je još bio destruktivni mladić, proveo je svoju mladost padajući u sad mala, sad velika iskušenja, griješeći bludno, živeći neprestano promiskuitetno, te je počinio niz zakonskih prekršaja i zločina, kradući robu u vrijednosti nekoliko tisuća dolara. Noći je provodio zabavljajući se s prijateljima i konzumirajući sve vrste droga i opijata, uživao je u slušanju heavy-metal glazbe. Jedno je vrijeme bio vjerni sljedbenik benda „Greatful Dead“, te je ne samo slušao i uranjao u psihodeličnu glazbu, nego si je i na ruci dao tetovirati ime te grupe. Tetovažu ima i danas, ona je podsjetnik na prošlost koju je živio, ali i prošlost koju je ostavio. On uopće i nije svjestan kako se tetovaža našla na njegovoj ruci jer se ne sjeća vremena kad su mu to uradili.

Calloway je kao mladić bio iznimno gnjevna i buntovna karaktera zbog čega je njegova obitelj jako ispaštala. Jedno su vrijeme svi živjeli u američkoj vojnoj bazi u Japanu, jer je njegov poočim bio dužnosnik u američkoj vojsci. Za Callowaya to nije bilo dugog vijeka, jer se vrlo brzo počeo družiti s japanskim bandama, postao stručnjak za razne vrste krađa, te je naposljetku bio deportiran iz zemlje. Vojni čuvari su ga tom prilikom ispratili do zračne luke, i ruke i noge su mu bile u lancima i lisičinama, a on je zauzvrat njih pljuvao, psovao i ljutito proklinjao sve do odlaska na avion. Iako je kao i svi drugi ljutiti adolescenti u sebi razvio mržnju prema svojim roditeljima, ne prihvaćajući njihove patnje ni napore kojima su mu htjeli pomoći, čak ni kada su molili za njega ili ga slali toliko puta u ustanove za odvikavanje, on je jedino ipak u sebi zadržao osjećaj krivnje prema svom deset godina mlađem bratu. Dok bi ga on molio i preklinjao da ostane doma i igra se s njim, vlč. Calloway svjedoči kako bi čak i te pokušaje zbližavanja i obiteljskog ozračja uvijek odbijao, jer naprosto nije želio imati ništa s domom iz kojega je potjecao.

Nakon povratka iz Japana te još jednog neuspjela pokušaja odvikavanja u centru u Pennsylvaniji, stanje se neprestance pogoršavalo. Sve što je radio i konzumirao bilo je samo gore i vlč. Calloway priča kako se jasno i živo sjeća mišje klopke u koju je zapao i kako je pao na samo dno u životnom mraku i praznini.

“Jedne prilike zatekao sam se u kući u kojoj smo se drogirali i puzao sam po tepihu rukama i nogama, očajnički tražeći komadiće kokaina koji su možda slučajno pali na pod. Sve je bilo puno žohara i crvi od neoprana posuđa, a u nekoj sobi otraga čuo se plač djeteta o kome se nitko nije brinuo. Ipak, i ja sam kao i djetetova majka bio na podu, te smo mahnito tražili bijele komadiće po podu. Kada bismo našli bilo što bijelo, odmah bismo stavljali u zdjelu i pušili, čak i ne znajući što je to uopće bilo.“
Kako se uopće moglo dogoditi da takav mladi buntovnik, teški ovisnik, „životinja“ (kako kasnije sam sebe opisuje), postane pobožni katolički svećenik, čak i ugledni autor teoloških i marioloških knjiga?

Sve je počelo jedne noći u ožujku god. 1992., kada je Donald na iznenađenje svojih prijatelja, odlučio ostati doma, a ne izaći vani na zabave kako je to običavao činiti. Osjećao se iznimno depresivnim, a čežnja i praznina posve su zaokupljale njegovo biće. „Našao sam se sam kako sjedim u svojoj sobi i nisam imao ništa što bih mogao raditi niti ikoga komu bih se mogao obratiti. Moje je život bio vrijedan podsmijeha. Bijaše to veliki promašaj, i nadao sam se da bi se nekako mogao dokrajčiti… Mrzio sam svoj život. Bio sam nemiran i nervozan u pogledu svega.“ Tražeći načina kako da ubijem vrijeme, počeo je pregledavati knjige na polici svojih roditelja. Nije tražio nikakvu lektiru, nego možda kakav časopis, poput National Geographica, da bi ga mogao prelistavati i gledati slike. Umjesto toga, ruka mi je posegnula za nečim posve drugim, za nekom čudesnom knjigom, čiji je naslov njemu kao tinejdžeru bio krajnje stran te ga je zaintrigirao da je počne čitati. Knjiga se zvala „Kraljica Mira dolazi u Međugorje.“ (izvornik: Joseph Pelletier, The Queen of Peace Visits Medjugorje. Spomenuti je svećenik bio u početcima Međugorja u Međugorju i nakon toga napisao svoje svjedočanstvu o obliku knjige).

Zapravo je to bilo svjedočanstvo o Marijinim ukazanjima u Međugorju. Vlč. Pelletier bijaše jedan od prvih američkih svećenika koji su ostali očarani Međugorjem i mističnim događajima koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini. „Ova mi knjiga je pokazala niz stvari koje nikada ranije nisam iskusio, ali sam se zasigurno mogao povezati s radikalnošću poruke te knjige… Nedugo potom sam shvatio kako mi je ta knjiga ponudila promjenu života i predanje nečemu daleko većem od mene samog – vjeri u Boga i promjeni. To je bilo otkriće koje je zahtijevalo revoluciju u mom razmišljanju. Je li možda to bilo onaj izlaz koji sam tako očajnički tražio?”

Proveo je čitavu noć čitajući tu knjigu, sve do ranih jutarnjih sati. Za to vrijeme, unutarnje biće u njegovoj duši od nervoze se i nemira koje je dotad živo osjećao, preobrazilo u duboku radost i mir koji je posve isijavao i obuzimao njegov duh. Međugorske poruke su ga dotaknule na posve novoj, višoj razini; bio je to povratak molitvi, miru, postu i pomirenju s Bogom i potreba za obraćenjem. Po prvi puta, nešto je bilo tu pred njim i nudilo mu je nadu u nasilnoj prošlosti, u životu grijeha i očaja.

„Djevica Marija je govorila stvari koje su bile tako jasne i koje su me obuzimale da sam bio toliko ganut i proživljavao sam sve emocije na mnogo dublji način. To su bili osjećaji koje nisam iskusio od svog djetinjstva, kad sam bio dječačić koji je silno volio svoju mamu i želio je usrećiti. A sada je Djevica Marija bila tu i govorila mi kako je ona moja Majka, kako je ona Majka svih zalutalih i pozivala nas da se vratimo Bogu, Isusu. Jasno je rekla kako ona nije Bog, nego nas je sve upućivala na svoga Sina govoreći nam kako je On Mesija, Spasitelj svijeta. Počeo sam se zaljubljivati u tu Majku, u tu Ženu.“

Na drugoj strani, estetska dimenzija pobožnosti bijaše predivna. Spoznavao je ljepotu kakvu dugo nije iskusio. U toj Ženi, Djevici Mariji, našao je ljepotu koja ne bijaše otrovna ni grješna, kao u mnogim susretima sa ženama iz prošlosti – dapače, bila je čista, osvježavajuća, bezgrješna nježnost koja je nudila zraku nade i prodrla kao svjetlo koje se probija u Donaldov mračni svijet. Ta duhovna, pobožna privlačnost dovela je Donalda do molitve srca u kojoj je otkrio svoje čežnje prema toj misterioznoj prisutnosti koju je otkrivao.

„Kako sam nastavio dalje čitati, rekao sam joj u svom srcu: ‘Želim vjerovati. Doista želim. Ti si upravo probila balončić moga svijeta i ponudila mi mnogo više nego što sam znao da uopće postoji. To mi je potrebno’.“

Unutarnja potreba, kao i duhovna žudnja bijahu zadovoljene. Dok je dalje čitao, dogodilo se čudnovato, ali i čudesno rađanje novog života iz smrti. „Iako sam ozbiljno očajavao spram svog života, čitajući tu knjigu, osjećao sam kako se moje srce topi. Hvatao sam se za svaku riječ i osjećao kako mi svaka riječ donosi novi život. I kad je novo jutro svanulo, zatvorio sam knjigu i rekao: ‘Poruka ove knjige je doista takva da mijenja život. Nikad nisam ranije čuo ništa tako čudesno i nevjerojatno a tako potrebno momu životu.’ Netko će reći kako je to bila moja prva molitva. Tko god je bila ta Djevica Marija, ja sam vjerovao u ono što je ona poručivala, vjerovao sam da je ona bila moja Majka i da je došla iz raja radi mene.“

Istoga trenutka, odmah nakon što je svojoj ushićenoj majci ispričao o svom iskustvu, Donald, makar još nije bio katolik, otrčao je prvi put u svom životu na misu i nakon mise sve ispričao svećeniku te mu ispovjedio svu svoju prošlost. Kada se vratio doma, izbacio je sve prljave sadržaje iz svog života, od pornografskih magazina do pribora za drogiranje. U smeće je bacio golemih šest vreća. Kada je sve očistio, Donald je kleknuo kraj ormara i snažno poželio moliti. No, nije znao moliti. Rekao je kako do toga dana nije izrekao ni jednu jedinu molitvu u svom životu. To ga nije spriječilo da počne plakati i uskoro je bio sav u suzama koje su ga čistile i liječile. Osjećaj kajanja i žaljenja zbog prošlosti još uvijek je bio živ u njemu, a potreba za oprostom ga je posve prožela. „Zapravo sam početo tako snažno plakati da sam jedva mogao disati. Plakanje je bilo do te mjere nekontrolirano da sam morao udisati zrak u kratkim razmacima. Bujice suza izvirale su iz mene i doskora mi je odjeća bila sva mokra.“

Sati i sati takva plača dovele su ga do suza radosnica i najednom je Donald počeo osjećati nevjerojatan mir u svom srcu, mirnoću koja bijaše snažnija od razuma i shvaćanja. „Počeo sam se osjećati kao malo dijete koje miluje vlastiti otac i kao da sam odjednom dobio novi život. Dobio sam novi život i sve je bilo posve drugačije. Cijelo mi je tijelo drhtalo. Bio sam sav umotan u Isusa i postao sam svjestan koliko sam ljubljen.“

Taj pročišćujući mir doveo me do nečega posve neobjašnjivog, gotovo nadnaravnog iskustva. Kao i tisuće pacijenata koji su imali iskustvo kliničke smrti, Donald je izišao iz svoga tijela. „Veoma je teško to opisati, nešto kao da me izbacilo iz mog tijela. Doslovno sam osjećao kako sam napustio svoje tijelo. Moj fizički obris je ostao na kauču, ali moja duša i duh bijahu vani.“ To ga je iskustvo posve paraliziralo, i postupno je mogao vidjeti kako mu tijelo biva sve udaljenije. Osjećao je kako mu neko biće dotiče dušu, i on je nesvjesno zavapio prema tome biću: Marijo! Tada se njegovo tijelo vratilo natrag i osjećaj mira ga je posve prožeo, ne samo iznutra nego posvuda oko njega, bilo je kao ljubav koja se izlijeva po njemu. Bijaše to čista majčinska ljubav. Čuo je najženstveniji glas, najnježniji glas koji je ikad dotad čuo, on ga je prožimao i prozborio: ‘Donnie, tako sam sretna’. Bilo je to sve što sam što sam čuo, ali sam znao tko je to bio. Nitko me osim moje majke nikada nije oslovljavao s ‘Donnie’. Nitko. Znao sam kako je to glas Marije, Blažene Djevice Marije. Bio sam tako smiren i osjećao sam se kao malo dijete koje počiva na grudima svoje majke. Tako spokojan i umiren zaspao sam dubokim snom. Godinama nisam tako duboko spavao.“

Fenomen koji je Donald iskusio, uz iskustvo napuštanja svog vlastitog tijela, zove se nutarnji govor (locutio cordis), mistična milost kojom se čuje duhovna prisutnost, u ovom slučaju Gospina, na unutarnji način, kroz dubine duše. Nakon toga dubokoga duhovnoga iskustva slijedilo je službeno obraćenje na katolicizam. Još jedan plod bijaše želja za svećeništvom, i to ne bilo kakvim redom ili kongregacijom. Donald je htio postati Marijin svećenik, i zbog same Gospe, ali i zato jer su Marijini svećenici Bezgrješnog Začeća službeni promicatelji pobožnosti Božanskog Milosrđa, objavljena sv. Faustini Kowalskoj, poljskoj redovnici i mističarki koja je imala Kristove vizije i objave tridesetih godina prošlog stoljeća. Donald je u svojoj prošlosti vidio sebe kao pravi primjer Božanskog Milosrđa. Božjom milošću primio je najveću milost nakon života u grijehu.

Da bi postao svećenik, morao je započeti sa studijem, a nakon što je napustio srednju školu, ne bijaše to nimalo laka zadaća. Tijekom školovanja i obrazovanja Donald je uspio na tom putu susresti neke od najizvrsnijih i najučenijih katoličkih teologa i intelektualaca. Po završetku srednje škole njegova ga je zajednica poslala na na Franjevačko Sveučilište u Steubenvilleu, Ohio, gdje je diplomirao teologiju i filozofiju. Tu je upoznao teologe i svoje profesore kao što su Scott Hahn i Mark Miravalle. Obojica su za Donalda odigrali presudnu ulogu tijekom studija i još više produbili u njemu ljubav prema Bogu i Gospi.

Prof. Miravalle je i sam jako povezan s Međugorjem. Napisao je mnogo knjiga o Međugorju, a dok je bio na doktoratskom studiju u Rimu, svoj je doktorski rad naslovio: Poruka Međugorja: post-koncilska formulacija Lurda i Fatime. Taj je rad osvijetlio do kraja kako su poruke Međugorja u skladu s crkvenom predajom, od izvornoga navještaja Radosne vijesti, preko nauka crkvenih otaca, te posve u skladu s Drugim Vatikanskim Koncilom i ostalim od Crkve priznatim ukazanjima. Donald je nastavio svoje studije upijajući znanje i ljubav od mnogih uglednih teologa i mariologa, a imao je i tu sreću slušati posljednja predavanja što ih je držao francuski teolog i mariolog Rene Laurentin na Međunarodnom Marijanskom istraživačkom institutu u Daytonu, Ohio. Laurentin je od samoga početka veliki pobornik Međugorja, autor brojnih knjiga o Marijinim ukazanjima. Donald je svoju doktorsku disertaciju koncentrirao na mariologiju u Dnevnicima sv. Faustine Kowalske, povezujući tako svoju ljubav prema Gospi s pobožnošću Božanskom Milosrđu. Disertacija ima više od 200 stranica koja je objavljena kao: „Najčišća od svih ljiljana: Djevica Marija u duhovnosti sv. Faustine.“

Taj bivši ovisnik, osuđivani kriminalac koji je napustio srednjoškolsko obrazovanje, nakon nekoliko godina i novog života koji mu je darovan, diplomirao je na sveučilištu uza sve počasti s izvrsnim uspjehom (summa cum laude).

Vlč. Calloway danas je provincijal Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća i promicatelj duhovnih zvanja. Svjedoči po čitavom svijetu o svom životu te tako dotiče nebrojena srca. Njegova životna priča primjer je milosti i Božjeg milosrđa na djelu, a sve po zagovoru Blažene Djevice Marije i njezina djela u Međugorju.

Izvor: Glasnik Mira | medjugorje.hr

Autor: Vjera

ZADNJE VIJESTI