www.freestockphotos.biz
www.freestockphotos.biz

Moja dijagnoza bila je doživotna borba s celijakijom, ali Isus je imao drugi plan

Autor: M. Berić

Vjerujemo da ste kroz život susreli ljude koji su po liječničkim dijagnozama bili „osuđeni“ na borbu s doživotnom bolesti. Jedna od njih je i gospođa Marija koja je bolovala od celijakije. To je doživotna podmukla bolesti od koje pate ljudi čiji organizam ne podnosi gluten – bjelančevinu koje ima u žitaricama: pšenici, raži, ječmu, kukuruzu. Ono što je predivno u ovom svjedočanstvu je da sad o celijakiji govorimo u prošlom vremenu, jer Gospodin je jači i veći od svake „doživotne bolesti“!

Marija je odlučila svoj život predati Njemu, a On joj je poklonio najljepši poklon – ozdravio ju je od neizlječive bolesti.

Cijeli svoj život živjela sam kao tradicionalni vjernik. Vjera mi nije bila pretjerano važna. Osobitu pažnju nisam pridavala ni snovima, u kojima sam često sanjala Gospu, odjevenu u prekrasnu plavu boju, riječima neopisivu. Gospa je u tim snovima od mene tražila da molim. No, jedan je san bio prekretnica u mom životu. Naime, ponovno sam sanjala Gospu, ali ovaj put u san nije došla u plavoj nego u prekrasnoj ljubičastoj haljini. Taj san probudio je u meni pitanje: „Zašto mi je ovaj put došla u ljubičastoj, a ne u plavoj boji“’. Nakon tog sna odlučila sam otići na misu. Kada sam došla na misu, vidjela sam svećenike upravo u ljubičastoj boji. Shvatila sam da je počela korizma. Bila je to korizma 2015. godine.

Taj san i Gospa u ljubičastoj haljini odveli su me u crkvu. To je bio moj povratak u crkvu i moj povratak Bogu: odlučila sam da ću ići redovito na misu, ispovjedila sam se i okrenula novu stranicu u svome duhovnom životu. Ovo je bio početak mog obraćenja, dok će ključnu ulogu u mom konačno obraćenju odigrati dva događaja.

U svibnju 2014. godine rodila sam sina, kojemu je dijagnosticirana bolest zvana atopijski dermatitis. Bolest karakteriziraju upalne kožne promjene, suhoća i svrbež. Djetetu je koža bila toliko ispucala da je počeo dobivati rane. Doktori su mu propisali razne lijekove, no ni jedan mu nije pomogao. Mislila sam i nadala se da će mu nakon nekog vremena to proći, no stanje mu se nije mijenjalo. Nakon što smo pokušali sa svim mogućim lijekovima, počela sam očajavati, nisam znala što bih više poduzela.

U svome očaju zavapila sam Isusu. Rekla sam: „Isuse, samo mu ti možeš pomoći!“ I dogodilo se predivno čudo! Sve se povuklo u roku od mjesec dana; njegova bolest je nestala kao rukom odnesena. Bilo je to u rujnu prošle godine. Ozdravljenje mog sina učvrstilo je moju vjeru i pouzdanje u Isusa. Shvatila sam da što god Ga s vjerom zamolim, On će uslišati. Moltva za ozdravljenje sina bio je moj prvi veliki iskorak u vjeri.

No, ovdje nije kraj priči. Nakon silnih odlazaka doktoru radi djetetova zdravlja, i moje se zdravstveno stanje pogoršalo. Naime, već nekoliko mjeseci nakon poroda počela sam osjećati konstantnu napuhnutost, imala sam problema s probavom, ali liječnici nisu nikako mogli utvrditi što mi je. Nakon brojnih pregleda konačno su uspjeli: „Bolujete od celijakije“.

Celijakija je nepodnošljivost organizma na gluten. To je doživotna bolest. Gluten koji se unosi hranom doslovno postaje otrov koji teško oštećuje sluznicu tankog crijeva te tako izaziva opasne zdravstvene probleme. Jedini način liječenja je doživotna bezglutenska prehrana.

Pomirila sam se s tim, uvela sam promjene u život odnosno u svoju prehranu. Dobila sam zamjensko brašno i svoju prehranu prilagodila bolesti s kojom sam se nosila. Pomirila sam se da je ta bolest dio mene. Naučila sam živjeti s njom.

Jednom prilikom sestra mi je spomenula da se u Osijeku održavaju duhovne obnove koje organiziraju Kristofori i da bih mogla otići. U siječnju ove godine bila sam prvi put na jednome ovakvom susretu. Sve mi je to bila jedna velika nepoznanica, nisam znala što mogu očekivati, što se tamo događa, kako to zapravo izgleda, nisam znala ništa. No, ipak nešto me jako vuklo na taj susret.

Na seminaru je bilo predivno, sve me doticalo, uživala sam u svakom trenutku. Došlo je vrijeme za molitvu koju je predvodio Josip Lončar. Bilo je to nešto predivno, osjetila sam neopisivu toplinu, suze su samo tekle niz moje lice, moje rane su se liječile, osjetila sam silnu milost na vlastitoj koži.

Nakon toga došlo je vrijeme za pojedinačnu molitvu, stala sam ispred svećenika. Rekla sam mu da imam neizlječivu bolest, ali da se s njom mogu nositi, da mi ona ne predstavlja teret, već želim da mi Isus otvori oči i srce. Na to me je svećenik upitao: „Hoćeš li tu bolest nositi do groba? A ako te Isus izliječi, hoćeš li svjedočiti za Njega?“ Odgovorila sam da ću svjedočiti.

Svećenik se pomolio, plakala sam i plakala. Bilo je to predivno oslobođenje, bio je to trenutak mog ozdravljenja.

Došla sam doma i pojela ono što mi je bilo zabranjeno – kruh. I danas, više od mjeseca dana od ozdravljenja, nemam nikakvih problema, normalno konzumiram hranu koja mi je do jučer bila zabranjena za cijeli život, a ove riječi su obećanje Isusu da ću svjedočiti. Ovaj događaj bio je dan mog konačnog obraćenja. Dan kada sam u potpunosti svoj život predala Njemu.

Nakon ozdravljenja dogodile su se i sumnje na koje sam reagiralala molitvom. Sklopila bih ruke, molila i odbijala sve one negativen misli koje su mi dolazile. I sumnje su nestale. Što se tiče reakcija moji bližnjih mogu reći da su bile pozitivne, jer ono što je isijavalo iz mene nitko nije mogao ne zamijetiti. Osim što sam fizički, na očigled moji bližnjih, bila zdrava, zračila sam neopisivim mirom.

Nakon silnih čuda u mom životu ovo je tek početak mog puta s Njim, sretna sam jer sam Ga upoznala i odlučila mu reći da. Silno se radujem svakom novom danu s Gospodinom. Prije obraćanja nisam imala potrebu za misom,dok danas nedjelju ne mogu zamisliti bez susreta s Njim, a moj molitveni život iz dana u dan raste. Sretan sam jer Ga osjećam u svakodnevnim malim životnim trenutcima. Sretna sam jer se tada zaustavim i kažem: ”Hvala ti za sve što si učinio u mom životu”. Sretna sam jer je život lakši od kada koračam s Njim.

Kristofori.hr/Časopis Book

Autor: M. Berić

ZADNJE VIJESTI