bebac

STRAHOTA ABORTUSA: ‘Imam 43 godine, abortirala sam i umrla zajedno s mojim djetetom!’

Autor: Z. K.

Promoteri abortusa nikada, baš nikada ne govore o posljedicama tog čina po majku i čitave obitelji, a to je ono najstrašnije i podlo, jer mnoge majke misle da će zaboraviti, a ne znaju da majka ne zaboravlja srce koje je kucalo pod njenim srcem. Ovo je samo jedno svjedočanstvo majke koja kaže - umrla sam s njim.

Imam 43 godine. Prije 15 godina doživjela sam strahotu ABORTUSA. Kada samo čujem, izgovaram, pišem ili čitam tu riječ, dušu mi probija oštra bol. Imala sam već dvoje djece i saznanje da sam ponovno trudna jako me uznemirilo. Trebala sam podršku, prije svega moralnu, no u svojoj najbližoj okolini je nisam dobila. Moj me muž, uz sva moguća obrazloženja, uvjerio da će abortus biti najmanje zlo. Niti od prijateljica nisam dobila nikakvu podršku. Sjećam se, kada sam jednoj rekla da bih željela razgovarati o tome sa svećenikom, da je odgovorila kako će on reći svoje mišljenje, no odlučiti i tako moram sama. Mislim sada kako mi je on mogao pomoći. Poslije sam, na televiziji, čula kako je to veliko postignuće za žene. Potom je došao zakon 194. Napokon abortus više nije bio kriminalno djelo, što je značilo da je taj čin ispravan. Sjećam se jedne žene koja je rekla: «Nikome se ne čini na žao ako se oni neće roditi.» Ništa nije više licemjerno, svima se čini na žao ako se oni ne rode. Misleći tako, da je to jedino rješenje, abortirala sam. U sebi sam ipak znala da to nije bilo ispravno. Htjela sam pobjeći prije samoga zahvata, ali nisam imala hrabrosti.
U proteklim su godinama bol, patnja i muka moj svakidašnji kruh:
BOL: jer nemam to dijete, jer sam izdala poziv majke i ne zaslužujem više to ime, jer se ne mogu povjeriti svojim roditeljima (znam da bih ih jako povrijedila). Osjećam to kao prepreku u odnosima između mene i moje djece i muža.
PATNJA: jer sam shvatila da se to ne može popraviti, to se dijete ne može više roditi. Dugo me još to saznanje naprosto paraliziralo – počinjalo je ujutro, završavalo navečer i ostajala sam potpuno bez snage.
MUKA :kako sam mogla to učiniti? Mrzim se, nemam više povjerenja ni u sebe, ni u svojega muža.
Poslije kada sam se puna grižnje savjesti približila vjeri tražeći malo utjehe, Isusove riječi: «Može li žena zaboraviti dijete koje je začela», ispunjavaju me tugom. Kao i sve Isusove riječi i ove su istina. Stvarno, žena ne mora roditi svoje dijete, ali ne može zaboraviti.
Hoću vikati cijelom svijetu: abortus je grijeh, abortus ubija dvije osobe: majku i dijete, abortus ponižava žene, abortus nije zbog žena, on zadovoljava egoizam svih onih koji bi trebali preuzeti odgovornost za svoja djela.

Svaki put kada u naručje primim malo dijete imam osjećaj da me njegove nevine oči gledaju, optužuju i osuđuju. Osjećam se udaljena od Boga. Odbačena – ali ne od njega, od mene same.
BOG JE LJUBAV, ABORTUS JE NEGIRANJE LJUBAVI.
Ja sam umrla zajedno s djetetom.

Objavljeno na Facebook stranici – Mali, sitni, ali Bogu bitni! (Protiv pobačaja!)

Autor: Z. K.

ZADNJE VIJESTI