Miranda Cikotic/PIXSELL
Miranda Cikotic/PIXSELL

Poruka nadbiskupa Barišića za početak školske godine: ‘Dobro je biti na početku jer to znači imati novu priliku’

Autor: T. P.

Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić uputio je poruku učenicima prigodom početka nove školske i vjeronaučne godine. Njegove riječi prenosimo u cijelosti.

Draga djeco i mladeži,

poštovani roditelji i odgojitelji,

poštovani ravnatelji, učitelji, nastavnici i vjeroučitelji,

braćo i sestre svećenici, redovnici i redovnice!

1. Dobro je što uvijek ima novih početaka. Svako jutro početak je novoga dana koji nam pruža priliku učiniti nešto što još nismo, a možda smo trebali, ili popraviti nešto što smo krivo učinili, a bilo je važno. Stoga je dobro biti na početku, jer to znači imati novu priliku. No, što je to nova prilika, tko nam je pruža, dolazi li ona sama po sebi ili je nečiji dar? Možda ćemo, onako površno, pomisliti kako smo je zaslužili, zaboravljajući pri tom koliko toga dugujemo drugima i uopće nije naša zasluga. Nova školska godina, kao nova prilika, dar je koji dolazi od Boga preko ljudi, dar koji bismo s radošću trebali prihvatiti i s uvijek novim žarom iščekivati. Ukoliko se umislimo u vlastite zasluge za nove prilike i početke, lako ćemo upasti u zamku nezahvalnosti. Ona zatvara ljudsko srce pred drugima, jer ne vidi nikoga osim svoga vlastitog lica. Slijepa je za tuđu dobrotu i Božje milosrđe od kojega živimo svaki dan. Stoga bih pozvao sve nas na otkrivanje vlastitog i susret s licem drugoga te s Božjim licem kako bi u nama porasla zahvalnost i snaga za prave početke.

2. Nezahvalnost je duboka rana od koje mnogi boluju. Bolest je to koja najviše pogađa upravo one čije je srce slijepo za lice drugoga, koji izbjegavaju susret s Božjim licem i zato se guše u samoći. Kad ljubimo neku osobu, čeznemo za njenim licem. Susret dvaju lica stvara suodnos, propitkuje i međusobno obogaćuje. Ta iskustva iz nas izvlače ono najbolje, postajemo sve više ljudi. Vi, draga djeco i mladeži, sve češće želite biti u društvu sebi sličnih po dobi. Ponekad ćete sate i sate provesti sa svojim vršnjacima radije nego s vlastitom obitelji. To je za vašu dob razumljivo. U razgovoru sa svojim vršnjacima se opuštate, bolje se razumijete, dijelite slične brige i maštanja. No, pozorni budite i nemojte se nikada pretvarati, misleći da morate biti ono što niste! Zar vas ne zaboli kad netko stavi „masku“, kad vas prevari, jer želite vidjeti pravo lice drugoga. Tako i vi, budite hrabri othrvati se individualizmu i sebičnosti, gledajte lice drugoga, a ne kroz njega, pretvarajući ga u instrument ostvarenja svojih sebičnih ciljeva. Između vas mora biti „čist prostor“, a ne zrcalo u kojemu vidite samo sebe. Što bi drugo značio razočarani glas neke djevojke ili mladića kada kažu: „Ne doživljava me!“ Mogu samo zamisliti kako se netko od vas osjeća kada shvati da ga onaj drugi uopće nije „doživio“. No, usuđujem se pitati: doživljavate li vi svoje roditelje, braću i sestre, svoje prijatelje? Doživljavate li Isusa? Jeste li se susreli s njegovim licem? Kako vas gleda? Pozivam vas da u ovoj Godini milosrđa vidite Božje lice, da ne stavljate između svoga i njegova lica samo svoje potrebe i želje, nekoliko pobožnosti i izvanjskih čina vjere. Pokušajte se susresti s Božjim licem, prodrijeti u njegove oči i dopustiti da vas prožme njegova prisutnost. Tako ćete ga moći „doživjeti“. Tek tada ćete moći na pravi način „doživjeti“ i druge oko sebe.

3. Božje lice je milostivo, njegov pogled je milosrdan. Milosrdno lice jednog roditelja očituje se u buđenju nade, pružanju sigurnosti i stvaranju odnosa povjerenja sa svojom djecom. Nije to lagana zadaća u svijetu u kojemu se djeca više „susreću“ s licima iz virtualnog svijeta, nego s onima svojih najbližih. No, upravo je to najveći izazov za roditelje: omogućavati trenutke susreta licem u lice u svojoj vlastitoj obitelji, nasuprot kulturi virtualnih susreta. Ništa ne može zamijeniti međusobno gledanje i slušanje članova obitelji. Ne može to biti ni zajednički „shoping“, ni komentiranje zajedno gledane serije ili utakmice. Imati milosrdno roditeljsko lice znači uporno se boriti za slobodu svoje djece protiv svih okova nametnutih otuđujućih obrazaca ponašanja i strpljivo ih pratiti u odrastanju do punine čovještva. Milosrđe nikako ne znači popustljivost u važnim stvarima, nego ima za cilj traženje istine koja će omogućiti put odrastanja djeteta po mjeri Krista. To znači imati jasne kriterije i postavljanje granica. Da, i to je milosrđe. Odgajajući svoju djecu roditelji nemalo trpe, osobito kad poradi obrane vrednota i istine dožive nezahvalnost svoje djece, pa čak i uvrede. No, i to je roditeljsko milosrđe koje pokazuje lice nepopustljivosti pred lažima, odražava blagost, ali istovremeno zahtjevnost, lice koje suočava s istinom, ali ne osuđuje. Sve je ovo moguće roditeljima ako se jačaju u Gospodinu koji blagoslivlje njihov odgojiteljski trud te zajedno s prorokom otvaraju svoje srce govoreći: „Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim, i srce mi dršće za njega od nježne samilosti“ (Jr 31,20).

4. Doista, s vrela Božjeg milosrđa svima nam se napajati u izgradnji odnosa s ljudima. Mi smo, draga braćo svećenici, poštovane časne sestre i katehete, na osobit način pozvani vršiti djela milosrđa na konkretan i zauzet način, jer ono nije neka nagonska dobrota, nego svjesni čin vršenja ljubavi. Hoćemo li to uspjeti namrgođena lica, „vječno“ zaposleni i uvijek službena stava prema drugima? Braći ljudima to ne treba, jer su željni ljudske i Božje blizine, susreta, razumijevanja i oprosta. Za takav pristup potrebna nam je unutarnja snaga i jasnoća koju daje susret s Božjim milosrdnim licem. Priljubimo, stoga, svoje lice Isusovu licu, jer on je ikona, otisak Boga Oca. Isusovo lice je odraz Božjeg očinstva i ljubavi. Približimo se tom licu, od njegova pogleda na nas same učimo kako gledati druge ljude koje upućujemo na susret s Bogom, a ne tek intelektualno poznavanje božanskih istina. Ako vršeći ovaj sveti poziv susretnemo tvrdokorno srce koje se opire Božjem milosrđu, smekšajmo ga blagim pogledom, razgovorom, ne prozivanjem pred drugima i ne odustajanjem od njega. Tako ćemo svi zajedno osjetiti božansku ljubav i s psalmistom zapjevati: „Hvalite Gospodina, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova“ (Ps 107,1).

5. Kao pastir ove mjesne Crkve, bio bih osobito sretan kada bi svjetlo božanskog milosrđa ušlo u svaki dom, u svaku školu i ustanovu u našoj domovini. Nakon obitelji, djetetu je najvažnija škola. Nastavnici, među kojima su i vjeroučitelji, svaki su dan s učenicima. Posreduju im znanje, ali u susretima nude i svoje lice. Želio bih da to bude lice otvorenosti koje pita i traži, budi znatiželju, ali i daje čvrste orijentire utemeljene na istini o čovjeku i njegovu određenju. Želio bih da to bude lice koje traži poštovanje, ali ga i pruža, koje se ne ustručava jasno zastupati prirodne zakone i istine katoličke vjere o vrednotama obitelji, bračnog saveza između žene i muškarca, domoljublja i čovjekoljublja, ali se zbog toga ne udaljava od onih učenika koji možda ne dijele isto mišljenje. Uloga vjeroučitelja nije iscrpljena u učionici, nego se proteže i na zbornicu te cijelu školu. Samo onaj vjeroučitelj kojemu je Bog Otac može takvog Boga uvjerljivo svjedočiti i približiti drugima. Koliko smo svjesni da u našem licu drugi može – i mora – vidjeti lice Isusa Krista? Ponekad će vjeroučitelji zbog toga trpjeti nepravdu i omalovažavanje, ali neće pred tim ustuknuti uvjereni da ih Gospodin koji „ljubi pravdu i pravo“ (Ps 33,5) zaklanja „štitom lica svoga“ (Ps 31,21).

6. Svaki čovjek želi pravedne odnose i pravedne zakone. No, to nije dovoljno za kvalitetan život u društvu. Stoga zagovaramo pravednost neodvojivu od solidarnosti, nedjeljivu od milosrđa. Pravednost koja će svakome dati ono što mu po pravu pripada, ali izmjerenu metrom ljubavi. Koliki ne mogu ostvariti pravo na rad, na solidne uvjete života, na dostojanstven život? Tamo gdje je uzmanjkala mogućnost ostvarenja pravednosti, mjesto treba zauzeti solidarnost, milosrdna i zauzeta ljubav prema onome tko je u potrebi, čije je lice zabrinuto, možda tjeskobno i čeka lice milosrdnog brata koji će ga gledati kao čovjeka ravna sebi, koji će mu pomoći bez ponižavanja, koji će mu se smilovati tako što će ga uzdići, pa ako je i pogriješio dati mu novu priliku za novi početak. Pravednost je krepost koju posjeduju mudri, a oni ne mogu biti okrutni i bezosjećajni. Milosrđe je trajno opredjeljenje, stvara savez licâ koja se prepoznaju u Licu Ljubljenoga. Ljubiti milosrdnom ljubavlju svakoga čovjeka – uzvišene li zadaće za cijelo naše društvo!

7. Braćo i sestre, potaknuti ovim mislima, krenite odlučno prema novim početcima i novim odlukama. Neka vas prati zagovor nebeske Majke Marije, ustrajne i ponizne žene prelijepoga lica. Neka vas Duh Gospodnji kojega uz obilje Božjeg blagoslova zazivam na sve vas, potakne na traženje istine u međusobnom susretu lica i otkrivanju Božjeg milosrdnog lica!

Split, 5. rujna 2016.

Mons. Marin Barišić

Splitsko-makarski nadbiskup

Autor: T. P.

ZADNJE VIJESTI