(FOTO) PREDIVNA MISIJSKA DJELATNOST: don Danko Litrić opisao nam je zašto je Ruanda njegova druga domovina!

Autor: vlč. Vladimir Trkmić

Molite se Bogu za mene, kako bih mogao dobro ispuniti svoje svećeničko i misionarsko poslanje

Iduće nedjelje je misijski dan u sveopćoj Crkvi. To je dan kada posebno razmišljamo o misijama, misionarima i molimo za misionare diljem svijeta Osim aktivne molitve na koju nas na misijjski dan podsjeća sveopća Crkva, taj dan je mogućnost da dadnemo svoj novčani prilog za misije i misonare prema osobnim mogućnostima. Crkva je posvetila jedan dan u godini koji je određen za misijsko poslanje svakoga od nas. Netko može zbog moguće neimaštine samo moliti. A netko može dati svoj prilog za misije i misionare. Ne mora to biti veliki iznos prema onoj uzrečici: „Zrno do zrna pogača, kuna po kuna palača.“ Razvijajmo misijski duh u Crkvi i obiteljima, jer je misijska djelatnost Crkve jedna od prvotnih zadaća njezinog djelovanja kroz dvomilenijsku povijest, prema onoj Isusovoj rečenici: „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje.“ Zato je svatko od nas po krštenju i ostalim sakramentima misionar tamo gdje živi. Misionari su oni koji za takvu djelatnost imaju službeno poslanje dano od hijerarhije sveopće  Crkve. Jedan od takvih misionara je don Danko Litrić u Ruandi.

Don Danko! Recite nam nešto o sebi, o obitelji i kraju iz kojeg potječete? Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i odgoj u obitelji?

Ja sam nekoć bio „mladi Dalmatinac“. Rođen sam u Žeževici – žeže me u srcu – nekoć u općini Omiš, danas Šestanovac. Na sreću ili nesreću, rođen sam kao dvanaesto dijete – najmlađi i najslađi u obitelji! – u kršnom i siromašnom kraju, od dobrih roditelja. Odrastao sam uz braću i sestre – ostalo nas je osmero živih – kao najmlađi s majkom. Ona nam je bila prava učiteljica –  dok je otac, kao i mnogi iz tih naših prosjačkih krajeva,  bio širom svijeta kao mali trgovački putnik. Imali smo ovce, koze, krave – koje sam rado čuvao jašeći na našem zekanu po našim ogradama i u seoskoj muši. Posebno sam uživao u dugim zimskim večerima, kad bi se u našoj kući našli susjedi na briškuli, na šahu – grijući se uz špaker i rujno domaće vino. Najljepše je bilo slušati stare koji su nam pripovijedali zgode i nezgode iz prošlosti naših obitelji. Bio je tu i Gospin Plač, Očenaši s prekrasnim preporukama i molitvama. Posebno sam uživao uz gusle naših starih i  pjesme o Juri Kastriotiću, Marku Kraljeviću, Janku Sibinjanu i Mijatu Tomiću… Najteže mi je bilo, kad bih morao kao mali ići na spavanje, dok su se pričale stravične priče o lopovima, te vilama i vukodlacima…

Postali ste salezijanac, nasljedovatelj svetog Ivana don Bosca. Kada ste dobili nutarnji duhovni poziv da idete u misije? Kako je to izgledalo? Na koji način ste osjetili misionarski poziv? Zašto ste otišli baš u Ruandu?

Nakon što je moj stariji brat napustio malo sjemenište i pošao u šumarsku školu, ja sam odlučio zamijeniti ga i biti svećenik. To sam uvijek još kao malo dijete imao pred sobom, i nisam se dao zavoditi mojim susjedima, koji su mi još kao malom djetetu predlagali najljepše curice iz susjedstva. Kažu mi, da je radi toga vrcnula i lula iz zubi našeg kuma – jer sam znao dobro, kao i svi Dalmatinci, gađati kamenom. To je svakako bila i želja mojih roditelja. U toj želji, pošao sam u sjemenište salezijanca u Zadar, gdje me je privukao susjed, koji je već tamo bio, a za vrijeme praznika volio se igrati s nama djecom na balun, na prstenke i ostale igre. I onda je sve išlo kao po špagi – studij filozofije, teologije u Zagrebu okrunjen sa svećeničkim ređenjem 1968 u zagrebačkoj katedrali, po rukama nadbiskupa Franje Kuharića. Slijedile su predivne godine svećeničkog djelovanja kao kapelan u Rudešu,  župnik u Badljevini kod Pakraca, a naročito kao pučki misionar širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Promatrajući situaciju u našoj domovini, gdje je bilo puno svećenika, na poziv našeg Vrhovnog poglavara javio sam se kao dobrovoljac za misije. Svakako u toj odluci puno je odigrala sa svojim posjetom Majka Terezija iz Kalkute i otac Ante Gabrić. Osim toga kao salezijanac, za vrijeme mog jednogodišnjeg boravka na Salezijanskom sveučilištu u Rimu, upoznao sam i mnoge salezijanske misionare širom svijeta. Poziv Vrhovnog poglavara bio je za Afriku, gdje ima puno djece i mladih, siromašnih i koji još nisu upoznali Evanđelje.  Po odredbi Vrhovnog poglavara dospio sam 1981. godine u Ruandu.

Ja nemam neki osjećaj i znanje o Ruandi. Kakva je to zemlja, sa koliko stanovnika? Kakvo je društveno uređenje? Je li to demokratsko društvo koje pozitivno gleda na vas „strance misionare“, te koji je službeni jezik u Ruandi? Ima li nekih prirodnih bogatstava? Da li je to nezavisna država ili se osjeća utjecaj onih koji su bili kolonijalisti nekada u Ruandi?




Ruanda je mala zemlja na Ekvatoru – kao pola Hrvatske. To je brdovita zemlja pa  je nazivaju „Zemlja od tisuću brežuljaka“ – najniže je tisuću i trista metara a najviši vrh  četiri tisuće i petsto.  Tropska zemlja s puno sunca i kiše – puno rijeka i jezera. Iz nje istječu dvije velike rijeke: Nil prema Sredozemnom moru i Congo prema Atlantskom oceanu.Klima je umjerena, tako da Ruandu zovu „Zemlja vječitog proljeća“ – u isto vrijeme cvatu stabla i imaju zrele plodove.Ruanda je jedna od najnapučenijih zemalja svijeta – svi brežuljci su pokriveni kućicama koje vrve od lijepe crne dječice.Ruanda je službeno demokratska zemlja sa jakim predsjednikom, a ima i sabor (u njemu puno žena) te vladu (u njoj puno ministrica) sa predsjednikom vlade. To je laička zemlja koja daje slobodu djelovanja svim religijama i nereligijama. Skoro polovica su ipak katolici, ali ima puno sekti koji se šire kao gljive iza rata 1994. godine  – samo u glavnom gradu Kigaliju oko sto osamdeset…  Obični ljudi misionare prihvaćaju jako dobro,  a i vlasti, ako se ne miješaju u politiku.Ruanda je nezavisna zemlja, dobila je nezavisnost prije Hrvatske – već tamo 1962. – kao i Kongo i Burundi, bivše belgijske kolonije. Do rata 1994. bila je jako povezana sa Belgijom. Iza rata u školama se mijenja jezik – engleski zamjenjuje francuski   – pa se osjeća vjetar od druge strane. A, tko je od malih nezavisan!?Četiri su službena jezika. Uz domaći kinyarwanda, službeni su još engleski, francuski i iswhaili. Obični ljudi služe se samo s svojim jezikom – koji je jedinstven za cijelu  zemlju i njime se služe mnogi u okolnim susjednim zemljama u koje su se selili Ruanđani u potrazi za plodnom zemljom.Prirodna bogatstva su vrlo mala, jer su to već dobro iscrpili kolonijalisti – bilo je kositra, magnezija i bakra – ostala su jezera, rijeke koja priroda uvijek obnavlja.

U vašoj zajednici ima vas šest salezijanaca – iz pet zemalja.Kako se sporazumijevate? Kojim jezikom govorite međusobno, a na kojem jeziku se obraćate vjernicima, narodu Ruande?

U zajednici mi se služimo na sastancima i molitvi na francuskom, (jer su većina  u tom jeziku završili studije na francuskom – pa im se lakše izraziti) i na domaćem. U crkvi, na vjeronauku i u susretu s običnim narodom služimo se samo domaćim jezikom. U glavnom gradu sad ima pokoja misa na francuskom i na engleskom, posebno radi stranaca, ali posjećene su i od domaćih ljudi.




Ruanda je, možemo reći, za Vas druga domovina, jer u Ruandi živite i djelujete već 36. godina. Možete li usporediti Ruandu kakva je bila prije 36. godina kada ste došli, a kakva je danas, u društveno ekonomskom, civilizacijskom i vjerskom smislu?

To je zaista velika razlika. Kad sam došao 1981.- to je osamdeset godina od dolaska prvih misionara! – bilo je veliko siromaštvo posvuda. Ljudi su bili jako slabo ili nikako obučeni. Mršavi i puni rana te raznih nametnika na koži, posebno  na nogama. Vrlo rijetki su imali nekakve stare ciple. Nijedna žena nije se mogla zamisliti biti u hlačama. Stari ljudi i žene bili su omotani nekim pregačama… Živjeli su u malim okruglim kućicama od pruća i blata, pokrita travom ili lišćem banana –  bez namještaja. Svi su išli pješke, nije bilo nikakvih prijevoznih sredstava, osim koji kamion – koji bi bio natrpan tako da je jedna noga bila u njemu a druga vani. U cijeloj zemlji je bilo samo jedno sveučilište osnovano od misionara  dominikanaca poslije oslobođenja. Župe su bile jako prostrane sa puno stanovnika. Malo škola, vrlo malo zdravstvenih ustanova – skoro isključivo katoličke ili protestantske. Sad je to sasvim drukčije – ljudi se nose kao i kod nas u Europi, nitko više ne smije ni izići na cestu ili ući u crkvu ili ured bos. Ima i dobro ugojene djece, i žena ako imaju dosta za jesti. Na silu zakona  porušene su sve zemljane okrugle kućice, mora se graditi od opeke, pokriti s crijepom ili plehom. U glavnom gradu sad ima auta i previše za postojeće ceste, svih mogućih maraka.Posvuda je organiziran prijevoz, u samim gradovima kao i između njih. Škole i dispanzeri su posvuda. Svugdje dolazi struja i voda. Svaka biskupija ima sveučilište. Osim njih ima državnih i privatnih učilišta. Problem je, kad mladi završe škole i sveučilišta, nema radnih mjesta – velika nezaposlenost, pa mnogi traže otići u inozemstvo.

Vi misionari ste u Ruandi osnivali dječje vrtiće,  osnovne škole, visoke škole. Kako je to nastajalo? Kako sam shvatio iz Vaše propovijedi, u Ruandi postoje katoličke škole, vrtiči i univerziteti. Imate li dovoljan broj profesora, učitelja i nastavnika? Da li bi netko od vjeroučitelja iz Hrvatske mogao doći u Ruandu?

Da misionari su počeli i još rade. Ja sâm ne znam koliko sam, uz pomoć dobrih ljudi u Europi, sagradio osnovnih škola, dječjih vrtića. Sada su potrebne posebno zanatske i tehničke škole – ja sam sagradio dvije. Sad se nalazim u glavnom gradu Kigali, gdje imamo vrtić, osnovnu školu i jako priznatu srednju školu. To se uvijek mora dotjerivati i dograđivati – prema novim potrebama i standardu. Prije smo imali puno dobrovoljaca iz Italije, Belgije, Njemačke, iz Hrvatske su bila dvojica po godinu dana. Sada je manja potreba, jer imamo dovoljno domaćih školovanih ljudi koji traže posao.

Dok kod nas u Hrvatskoj i Europi vjera i vjerski život pomalo stagnira, u Africi i Ruandi se budi vjerski život i raste Crkva. Da li su stanovnici Ruande i cjelokupno društvo ponosni na misionare ili imate kakvih problema u misijskom djelovanju?

U Africi, tako i u Ruandi, ljudi su oduvijek vjerovali u Boga Stvoritelja, ali bez nekih izrađenih vjerskih struktura – tako da su vrlo brzo prihvatili misionare i nauku Crkve.Osim toga uz navještaj Radosne Vijesti, misionari su donijeli napredak u svakom pogledu, preko školstva i zdravstvenih ustanova i sa svim što je išlo s time. To je za siromašni narod bio prijelaz iz Egipta u Obećanu zemlju. Misionari su bili prosvjetitelji u duhovnom i materijalnom pogledu. Osim nekoliko teških godina iza rata 1994. godine kada je bila jaka propaganda protiv Katoličke crkve, pa su neki bili ubijeni ili protjerani – među njima i naš fra Vijeko Ćurić (ubijen 31.sijećnja 1998.) – misionari su lijepo primljeni i možemo slobodno vršiti svoje misionarsko poslanje.

Sjećam se vaše priče o majci sa četvero djece koja se htjela krstiti, primiti sakramente inicijacije i vjenčati. Muž joj je naglo umro i ona je kao nezaposlena ostala bez prihoda. Došla Vas je moliti da joj date novac za stanarinu jer je ostala na ulici. Rekli ste da sa sto kuna =deset eura može platiti jedan mjesec stanarinu. Zanima me, a vjerojatno i čitatelje koliko košta u kunama ili eurima onda jedna kuća ili dvosobni stan ili jednogodišnje školovanje u gimnaziji?

Da, to je stan sirotice, najjadniji i najjeftiniji – to je jedan pokriveni kočak za prespavati na podu. Drugi plaćaju stanarinu pedeset i sto eura mjesečno, a bijelci za apartman daju od tisuću do dvije tisuće eura. Gradnja kuće u Kigaliju je jako komplicirana – mora se imati plan i građevinska dozvola, što je nemoguće za siromaha. Moraju ići izvan grada, ali i tamo se ne može bez građevinske dozvole,   gradilište i gradnja kuće mogla bi koštati izvan grada  tri do pet tisuća eura. Školovanje u srednjoj ili zanatskoj školi stoji godišnje između tristo i petsto eura. I to je svake godine skuplje.

Shvatio sam don Danko da ima puno siromaha i siromaštva. Kako im Vi misionari pomažete? Vjerojatno i vaše blagajne „presuše“. Što onda činite kada sami vi kao zajednica misionara nemate mogućnost pomoći?

Da, to je za nas veliki problem. Pomažemo koliko možemo, koliko nam dobri ljudi iz naših krajeva pošalju. Biramo najsiromašnije. Ne možemo svima pomoći. Uvijek im kažemo da mi sami nemamo ništa, nego da je to od Boga i dobrih ljudi. Svjesni smo – i to kažemo kad ne možemo pomoći  – da mi nismo „Svemogući Bog!“ Ni sam Isus nije nahranio sve gladne, ni izliječio sve bolesne.

Rekli ste da ste sagradili crkvu u svojoj župi koju treba sada urediti iznutra. Crkva će biti posvećena Mariji Pomoćnici. Raduje li se vjernički puk novoj Crkvi više od Vas misionara ili je obratno? Mogu li ja doći na posvećenje crkve? Koliko bi morao platiti povratnu kartu do Ruande i nazad za Hrvatsku? Koliko traje let do Ruande?

Gradimo jednu lijepu i dosta  veliku crkvu u ovoj našoj školi, za naše đake kojih ima oko tisuću i dvjesto, i za oko tri tisuće katolika. Raduju se ljudi, radujemo se i mi da možemo imati tu najljepšu učionicu za sve ljude, to najveće lječilište duša. Svaki prijatelj i dobrotvor nam  je dobro došao, posebno ako donese dar, da nam nije na teret nego na pomoć. Put iz Hrvatske traje, zavisi kojom kompanijom se putuje – od dvanaest do dvadeset sati, a košta oko tisuću eura. A iz Bruxellessa direktno let traje osam sati. Don Danko! Jedno osobno pitanje. U Ruandi ste 36. godina. Hoćete li ostati do kraja svoga života u misijama ili ćete se vratiti u domovinu? To je u Božjim rukama, a zavisi od situacije u Ruandi. Ja vidim i znam da sam tu korisniji nego bih bio u Domovini. Dok mi dobri Bog daje snage, želim raditi na dobro siromašnih ljudi u Ruandi. Umrijeti se mora, gdje umrem tu želim i počivati – čekajući dolazak Gospodina. Ako umrem u Ruandi, neću nikoga zvati na sprovod, ha, ha. Za kraj don Danko što poručujete čitateljima tjednika 7Dnevno: Hrvatima koji su vjernici i Hrvatima koji to nisu, te kako Vam oni  ako žele mogu pomoći duhovno i materijalno? Imao bih puno reći. Ukratko: vjernicima da budu zahvalni za dar vjere, to je najveće bogatstvo u životu! Nevjernicima, da traže i nađu pravu sreću u Bogu i u Evanđelju, koja je najveća mudrost života za sve ljude. Svima – da budemo ljudi! – da u traženju vlastite sreće  ne zaboravimo druge! Molite se Bogu za mene, kako bih mogao dobro ispuniti svoje svećeničko i misionarsko poslanje. Tko bi želio sudjelovati u mom misionarskom radu, u pomoći siromasima, u školovanju djece ili u dovršenju naše crkve, prilažem dva računa:

HRVATSKA SALEZIJANSKA PROVINCIJA

Omiška 8, 10000 ZAGREB

Zagrebačka banka d.d.

Trg bana Josipa Jelačića 10

HR-10000 Zagreb, Hrvatska

Br. 2360000-1101275240

SWIFT(BIC):  ZABAHR2X

IBAN:HR2623600001101275240

Sa oznakom «Za Don Danka – Ruanda»

Ekonom: TIHOMIR ŠUTALO

Ili:

Litric Danko

Sparkasse Nürnberg

Gibitzenhofstraße 180

90443 NÜRNBERG – DEUTSCHLAND

Kn: 1.918.160

BZL: 760 501 01

IBAN: DE 62 7605 0101 0001 9181 60

SWIFT –BIC SSKNDE77XXX

NB. Ako tko ima pitanja, može mi ih uputiti na ovu adresu: [email protected]

Autor:vlč. Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.