Sanjin Strukic/PIXSELL

‘Bogata crkva’ a siromašni župnici i župe?!

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Prava istina o Crkvi u Hrvata....

U zadnje vrijeme, često tijekom godine kao u nekim intervalima može se često čuti i čitati  da je Crkva u Hrvata izuzetno bogata, da grca u bogatstvu. A zapravo je rijetkima jasno što je to  zapravo Crkva kao zajednica vjernika i u kakvom je financijskom stanju. Kada ti, za koje je Crkva bogata izgleda ne misle širokopojasno, na cjelokupnu Crkvu u Hrvatskoj, na sve župe i samostane, nego samo na Kaptol, na „kanoničke i prebendarske kurije“ i na niz zgrada i objekata što je vidljivo sa staroga grada, a u njezinom je vlasništvu.

Šteta što tako parcijalno gledajući samo na ono što je u radijusu kružnog gledanja od dvadesetak kilometara oko zagrebačke Prvostolnice neki dobivaju svoju konačnu sliku o bogatstvu Crkve u Hrvata. Hrvatski narod je pod utjecajem takvih izrečenih ili pisanih tvrdnji počeo vjerojatno razmišljati kako su sve župe, župnici i župe, te svećenici i samostani ti koji „gotovo da ne znaju“ kuda bi s novcem. No nije tako!

Hrvatski narod je stavljen pred zid, da misli na “bogatu Crkvu“ koju svakako treba oporezivati, ocrniti da ne živi u duhu evanđelja, u duhu kojeg propovijeda papa Franjo. Tako su mediji, pa i sami katolici stvorili nažalost krivu sliku o financijskom stanju unutar Crkve u Hrvata. Crkva nije samo ono što je vidljivo s tornja zagrebačke katedrale!

Crkva kao zajednica vjernika su i župe Kostel, Sveti Petar u Šumi, Vinagora, Marinci, Kozarevac, Turnašica, Budrovec i mnoga vrlo mala mjesta, sela diljem naše lijepe domovine i svih biskupija i nadbiskupija. No, o tim brojnim malenim župama kao što je Prekrižje, Dubrava u splitsko makarskoj nadbiskupiji, nitko ne govori i ne želi ni slova  napisati.

Pa zašto pisati o tim minornim i siromašnim selima i župama, koja bi to uopće bila svrha da u Crkvi u Hrvata ima barem 30% malih i materijalno siromašnih župa. A takvih malih po broju stanovnika i siromaštvu ima veliki broj u svim nadbiskupijama, te one da bi vegetirale i male za „hladni pogon“, primaju pomoć od svog Ordinarija. Novac koji daje država Crkvi ide za uzdržavanje centralnih ustanova u nadbiskupiji i za gradnju novih crkava.

Bio sam župnik u župama malim i velikim. Vodio sam župe od 500 obitelji koje imaju do 1600 stanovnika. A vodio sam i one od 8 000 pa i 12 tisuća vjernika. Prava slika Crkve je puno drugačija od one koju nam nude „ponekad“ vrlo zločesti mediji koji kroz prozor gledaju na Kaptol i Sljeme i ne razgovaraju nikad sa župnicima spomenutih i nespomenutih brojnih malih župa diljem Hrvatske: od Virovitice pa do Požege, Đakova i Srijema, i od Rijeke uz obalu i Liku do Dubrovnika.

Znamo da je blagoslov kuća i obitelji osnovni i za neke vjernike jedini kontakt sa svećenikom. Mišljenja su mnogi da je tada „žetva“ za svećenike župnike. Tom prilikom se u većim župama skupi novac za potrebe župe kroz cijelu godinu. U malim, staračkim po pučanstvu župama to nije nikako dostatno da bi se preživjela pastoralna godina. Što bi rekli oni koji misle da je Crkva bogata kada bi vodili župu gdje je nedjeljna milostinja 1000 kuna, dakle 4000 kuna mjesečno, a izdaci su na primjer mjesečni tijekom zime 12 000,00 kuna. Kako? Vrlo lijepo!

Treba dati plaću zvonaru župne crkve, zvonaru filijalne kapele, domaćici, dvojici zborovođa i platiti grijanje župne crkve, župne kuće i filijalne kapele 9000 kuna. Grijanje crkve na plin tijekom jakih zima „pravi“ je izdatak i noćna mora. Zaboravio sam na grijanje velike župne dvorane, koje zna dostići potrošnju do 2300,00 kuna. A primici su vrlo mali, tri puta manji jer gotovo da u takvim malim sredinama nema krštenja, vjenčanja, jer je to po stanovništvu staračka župa. Ono čega ima jesu pretežno sprovodi, omjer mrtvih u odnosu na krštene, 60 naprama 25., nažalost.

Možda ćeš reći: naš je narod darežljiv pa samo donose hrpe novca, i kako bi rekli Podravci „gvozde“ se, guraju se na vratima župnog ureda kao u nekim poštama ili bankama gdje je potreban redomat. Nažalost ili na sreću još ni jedan župnik nije uveo redomat. Što se darivanja za Crkvu tiče, ima ih vrlo malo, do jedne trećine obitelji u župi, a dvije trećine župe su uvijek po strani gotovo u svim župama, što zbog siromaštva ili zbog izgubljenog osjećaja da župa živi od vjernika i doprinosa onih koji tu svijest još nisu izgubili. Zato postoji uzrečica: „Crkva živi od obećanja bogatih, i darova siromašnih.“

Moramo znati da je populacijski, demografski Hrvatska u vrlo teškom položaju. Vodeći župu od 1100 obitelji ili kućnih brojeva došao sam jedne godine u „ osobnu napast“ da ja i moj pomoćnik popišemo koliko članova živi po našim obiteljima. Od 1100 kućnih brojeva ili ti  obitelji, u 400 kuća živi po jedan ili dva člana. Što ta trećina župe može dati Crkvi kada su  sami izuzetno siromašni ili oboje nezaposleni. Jednom mi je nakon par mjeseci, iza blagoslova obitelji rekla vrlo iskreno jedna župljanka: “ Morali smo posuditi novac da vam damo dar prigodom blagoslova kuća, oboje smo nezaposleni.“

Odgovorio sam: „Gospođo, to vam nije bilo potrebno. Nije bit blagoslova obitelji skupljanje novaca. Bit blagoslova je naš susret i molitva za čitavu obitelj.“ Ne zaboravimo da po većim župama, ne samo gradskim, nego i prigradskim ima podosta onih gdje svećenik naiđe na zatvorena vrata. Nemojmo u svojim glavama razvijati maštu“ bogate Crkve,“ jer ona to u globalu u Hrvatskoj nije, niti će biti!

Usuđujem se reći da“ neke župe financijski vegetiraju“ ili da primaju financijsku pomoć od Nadbiskupije. Sreća da su  kroz vrijeme nakon Drugog svjetskog rata i demokratskih promjena neke župe prodavale župnu zemlju kako bi mogle s tim novcem obnavljali objekte. Valja biti u naše vrijeme zahvalan  lokalnim zajednicama, općinama i gradovima koje su dobrano pripomogle da se neki zapušteni crkveni objekti obnove.

Treba biti zahvalan Ministarstvu Kulture koje konstantno državnim novcem obnavlja kulturološki vrijedne crkvene objekte. Prava je istina da Crkva u Hrvata jednim djelom preživljava, „vegetira“, da je „na aparatima“ isto kao što su to mnoge hrvatske obitelji. Zato Crkvu nemoj samo gledati jednostrano, pristrano, pod utjecajem onih novinara koji rijetko izlaze iz svojih kancelarija i grada Zagreba, nego realno. A to znači kao što čovjek u svojoj cjelini nije samo loš, nego je i u nekim segmentima dobar.

Isto tako Crkva nije samo bogata, nego je i nekim krajevima izuzetno siromašna. Nažalost nitko tako iskreno ne želi ući u dubinu problema. Najlakše je na nekoga ili nešto nalijepiti etiketu, a ne pitati se da li je točna? I dobro je da Crkva nije bogata gledajući sve župe i biskupije. Tada je uz narod, i narod voli i snažno podupre takvu Crkvu i svećenike u tim minornim sredinama. Ali je žalosna druga stvarnost, da u nekim župama vjernici velikim dijelom ne idu u Crkvu, niti daju išta za Crkvu, a govore da je bogata. Isus nas je učio da na čovjeka i sve oko sebe gledamo osobnom duhovnom širinom, a ne skučena i zlobnog pogleda. Crkva smo svi mi krštenici. Jeste li toga svjesni? U ovoj kolumni nije mi želja i namjera kukati ili jadikovati, nego ukazati i pokazati na drugu stranu lica Crkve o kojoj mnogi šute, ili to lice Crkve ne žele vidjeti, o njemu govoriti i pisati.

Crkvi i njezinim službenicima nije do kuknjave nego živi dalje poštujući izvornu duhovnost i stajališta svakoga od onih u istini i onih u zabludi. „Mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite, vama će se za uzvrat mjeriti!“ (Lk 6,38).

Stoga budimo realni i ne „napuhujemo medijske balone“ u koje sami ne vjerujemo. Zašto se povoditi za medijskim balonima i novinarima koji u intervalima zbunjuju narod i žele okrenuti vjernike protiv Crkve. Ni u komunizmu nije toliko i tako često bacano blato na instituciju koja je sačuvala naš narod od raznih kulturoloških i inih porobljivača. Pitajmo se tko je sačuvao čisti hrvatski jezik?

Tko je, ako ne Crkva sačuvao ponos da smo Hrvati i katolici? Tko je organizirao velika vjernička okupljanja u Ninu, Mariji Bistrici u doba željeznog komunizma? Tko je, osim blagopokojnog kardinala Franje Kuharića i biskupa pastoralno brinuo za domovinsku i iseljenu Hrvatsku da ne bude potpuno potlačena ili odnarođena? Dužni smo ako smo pošteni izricati zahvalnost i poštovanje Crkvi u Hrvata koja nije grcala i ne grca u materijalnom bogatstvu, nego suosjeća s tegobama i patnjama hrvatskog naroda. Gdje su bila oštra novinarska pera kada se od Crkve otimalo, kada se u vojsci ponižavalo i zatvaralo nas kandidate za svećenike i smatralo nas se državnim neprijateljem? Gdje su bila ta pera kada je UDBA pratila svakog svećenika i njegove propovijedi, kada neki nisu mogli dobiti putovnice?

Ne zaboravljamo prošlost! Izdržala je Crkva razne nalete zla koje je bacano i širena laž o svećenicima koji su bili ništa drugo do li pravi rodoljubi i bogoljubi? Sramotno je u jednoj zajednici bila to obitelj ili Crkva gledati i pisati samo loše. Zar postajemo tako bolesni i odnarođeni da nastavljamo rad protiv svog naroda, a u korist uskogrudnih sitnih interesa, dobrih novinarskih honorara. Spustimo „loptu na zemlju“ i budimo pristojni. Jednom mi je jedna vjeroučiteljica rekla: „Vi župnici vozite dobre aute i imate hit informatičku opremu i mobitele….“ Odgovorio sam joj: „Kakve ti svećenike želiš? Želiš li svećenike da se voze u starim preko deset godina automobilima i da smo informatički nepismeni? Zaboravljaš dušo draga, da je nekad Crkva bila ispred svoga vremena po svemu. Sjeti se benediktinaca koji su prednjačili u svemu u svom narodu, bili ispred svog vremena, narod poučavali i prosvjećivali. Imam osobno iskustvo posjedovanja automobila starog preko deset godina, automobila i stalnog popravljanja. Ujutro rano ideš kod majstora i nisi siguran hoće li ga popraviti, jer teško je do dijelova, a po podne imaš dva sprovoda. Župnik kojeg sam naslijedio na župi nije imao automobil, mobitel, pa čak ni kućni telefon. A prema njemu su se odnosili vjernici kao nesposobnom čovjeku i svećeniku. Što zapravo vi kritičari svećenstva želite, kakve svećenike? “ Zašutjela je i okrenula na drugu temu. Da li je to osobna zloba ili povodljivost za onima kojima ne odgovara nikakav svećenik? Mojim vjernicima je bila radost kada sam kupio novi automobil, jer nisu htjeli da budem siromašniji od susjednih župnika. Bili su to skromni, jednostavni i dobri ljudi koji su radili u „radionici pod vedrim nebom“, što znači da su bili 98 % poljoprivrednici. Crkva i svećenici moraju biti u koraku s vremenom, a ne kaskati za vremenom. Ako je svećenik vrijedan i zauzet za opće dobro svojih župljana pravi vjernici će biti ponosni na njega. Gledat će njegove vrline i ljubav s kojom ljubi Boga i njih, a ne njegove mane. A sve materijalno tada ostaje po strani i nije bitno. Dao svemogući Bog da tako razmišljamo i djelujemo.

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić