duhovna bitka

 ’85 posto kršćana živi pod stalnim duhovnim napadima!’

Autor: Dinamys

Činjenica pak jest: mi smo u duhovnoj bitci, borbi (Ef 6,12) i što smo toga manje svjesni to je djelovanje demona, obavijeno velom neznanja, učinkovitije, a njihova pobjeda sigurnija.

Isus je učenicima dao tri zadatka : naviještati kraljevstvo Božje, liječiti bolesne, izgoniti zloduhe. (Mt 10,1.8; Mk 16,18;  Lk 10,9). Razlog? Kraljevstvo Sotone se ne može uništiti pukim riječima. Izlječenja i oslobođenja su vanjski znakovi pobjede Božjeg kraljevstva nad Sotoninim. U tim znakovima konflikt dvaju kraljevstva, Božjeg i Sotoninog,  izbija na vidjelo, a pobjednička sila Božjeg kraljevstva postaje očita. Ako nema očitovanja sile, kršćanska poruka se relativizira, te umjesto da djelovanjem Duha pokaže superiornost nad svim ljudskim filozofijama, srozava se na razinu običnog mišljenja; postaje religija među religijama, jedan od svjetonazora na tržištu religioznih ideja. Bez sile Duha i svjedočke ubojitosti koja od nje dolazi, kršćanstvo teško izbjegava opasnost da ne padne u folklor.

Otud dolaze mnoge nevolje za suvremeno kršćanstvo. Kršćani ne poznaju, zanemaruju ili se čak aktivno suprotstavljaju djelovanju u sili Duha. Navještaj poruke kraljevstva ne  prate znakovi kraljevstva.Time se oni ograničavaju samo na riječi i razdvajaju ono što je Bog spojio. Zadržali su obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. Svijet to često zna bolje osjetiti nego sami kršćani. Svijet prepoznaje kad je nešto beživotno i neautentično.

Ako hoće biti nove evangelizacije o kojoj se govor,i trebati će nešto puno više od pukih programa i ljudskih riječi; bit će potrebno vratiti se temeljima kršćanstva, onoj sili koja je omogućila kršćanima prve generacije da u roku od 50 godina osvoje cijelo rimsko carstvo. Biti će potrebno da kršćani ponovno stave zajedno ono što je Bog stavio zajedno: riječ i silu, navještaj i znakove.

Doduše, tu i tamo se nađe nekog tko moli za ozdravljenje. To sam čak susreo i kod posve običnih kršćana, onih koje se često naziva folklornim tradicionalnim. Ali, što tiče zloduha tu vlada gotovo potpuno neznanje. Da li zlodusi postoje? Što oni rade? Na što uopće mislimo kad govorimo o zlodusima? To su pitanja na koje većina kršćana nema odgovora. Čak niti obrazovanje tu ne pomaže puno. Štoviše, što si učeniji, šansa jest da manje razumiješ.

Postoji uvriježeno mišljenje da biti pod utjecajem zloduha znači biti opsjednut, potpuno pod kontrolom đavla. Nešto poput onog kako to prikazuju hollywoodski filmovi: glava se okreće za 180°, osobu zaposjeda zla sila i posve preuzima kontrolu, osoba govori latinskim, hebrejskim, jezicima koje nikad nije učila, pokazuje nadnaravnu snagu itd.  Doista, to se ponekad i događa, no to su samo krajnji i relativno rijetki slučajevi. Sama pak prisutnost zloduha je daleko raširenija nego to kršćani uopće i misle. Iako to najčešće ne prepoznajemo, djelovanje zloduha je nešto što svakodnevno osjetimo na svojoj koži.

Racionalizam, kao prevladavajuća filozofija naše civilizacije nam priječi da vidimo odakle zapravo dolazi većina onog što stvara problem u našim životima.

Smetnje koje dolaze od utjecaja zloduha svodimo na psihu i njezine mehanizme i time se bavimo samo simptomima, a ne pravim uzrocima.  Činjenica pak jest: mi smo u duhovnoj bitci, borbi (Ef 6,12) i što smo toga manje svjesni to je djelovanje demona, obavijeno velom neznanja, učinkovitije, a njihova pobjeda sigurnija. I to se događa među kršćanima, onima koji bi trebali znati bolje.

Neil Anderson u svojoj knjizi “On lomi okove” procjenjuje da oko 85% kršćana živi pod stalnim duhovnim napadima. Ti kršćani mogu čak biti i dobro poučeni u svojoj vjeri, ali pošto ne razumiju duhovni svijet, niti kako on utječe na njihove živote, oni ne razumiju da su njihovi problemi duhovne naravi, niti poznaju oružje borbe ili kako doći do pobjede.  Zbog toga žive životom beznađa, poraza i besplodnosti. U nemogućnosti su imati bilo kakav ozbiljniji duhovni život, a njihov odnos s Bogom je praktički nepostojeći.

Neil Anderson razlikuje tri razine duhovne borbe.

Prva i najčešća razina (prema procjeni oko 65% kršćana) sastoji se u neprestanoj vatri uznemirujućih misli koje dan i noć navaljuju na njih: strahovi, tjeskobe, krivnje, grešne misli, napadi panike, zamjeranja, nepraštanja. Sve ih to salijeće i uzima im duševni mir, radost i vjeru. Pošto ne znaju bolje, umjesto da se bore i svladaju Neprijatelja, kršćani se  sa takvim stanjem mire i smatraju ga normalnim, ili, što je još gore, sebe optužuju zbog takvih misli. Žive kao poraženi.
Na drugoj, dubljoj razini duhovne borbe (oko 15% kršćana) situacija postaje ozbiljnija. Ovdje se više ne radi samo o odnosu s Bogom, već o cjelokupnom životu. Misli postaju jače i ispoljavaju se kao zasebni, zli glasovi koji nadvladavaju i pred snagom kojih pojedinac nema moći niti snage bilo što napraviti. Kršćani na ovom stupnju  žive na rubu psihičkog sloma, bolesti: depresivni, paranoični, ogorčeni. Funkcioniraju zahvaljujući farmaceutskoj industriji i tabletama  te lako postaju žrtve kojekakvih ovisnosti. Koliko god oni vjerovali, pošto ne razumiju duhovnu narav svojeg stanja a još manje kako ga promijeniti, njihova vjera teško da je nešto više od štake koja im zajedno sa tabletama pomaže da hramlju kroz život. Žive poraženi.

Treća najdublja razina jest kad ti “glasovi” preuzmu kontrolu nad osobom, govore joj što da radi i misli. Takvi ljudi postaju izgubljeni, lutaju ulicama, završavaju u mentalnim ustanovama itd. Njih je, prema Andersonu, oko 5%.

Ovdje smo tek zagrebali. Tema je široka i, ako Bog da, još će biti riječ o njoj. No, kako djelovanje demona izgleda u praksi te kako se osoba osjeća nakon što je oslobođena poslušajte u ovom svjedočanstvu.

Autor: Dinamys

ZADNJE VIJESTI