Svijet treba proroke, Crkvu i spasitelja Isusa Krista!

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Ispit savjesti za vjernike, i oni koji to nisu, prema riječima i mislima...

Listajući odabrana djela Tina Ujevića naišao sam na treću knjigu iz njegova opusa. Zainteresirali su me njegovi Zapisi, pogotovo mi je bio izazovan tekst „Ispit savjesti“ kojeg je Tin Ujević napisao kako sam piše „jednog čudnog i teškog jesenjeg dana 1919. godine u Zagrebu.“

Taj „Ispit savjesti“ vrlo lijepo napisan sadrži čak 48. stranica Tinovih promišljanja gdje on duboko ulazi u svoju savjest i dušu, a objavljen je po prvi puta u časopisu Suvremenik 1923. godine. Obiluje bogatstvom iskrenih zapažanja, tvrdnji, kada je u pitanju čovjek, njegova, nesreća naroda, sreća i čistoća savjesti i duše.

Tako piše:„ Ah, patnja, patnja! Čitav je svijet njome ispunjen, čitav s jednoga kraja na drugi. Najnesretniji stradaju barem od dosade; oni koji nijesu sasvim daleko od takozvane sreće imaju Nadu; posljednji su od onih kojima ne ostaje ni vjere ni nade, nikakav izgled u budućnost. Ako se baci pogled na globus, vidjet će se da je zemlja ova prekrita ranama, modricama, betežni i ranjenici života sačinjavaju gotovo čitavo čovječanstvo. Krv se toči na potoke, uvijek se bori za pravo i pravicu; ratovi dolaze jedan poslije drugoga, te ih ima koji za sobom i sa sobom povlače glavobolju; a ima opet i „zubobolje srca“, o kojoj je govorio pjesnik. Kada se čovječanstvo promotri preglednim načinom, ne zna se je li ono više ludnica, bolnica, tamnica ili bludilište.“ Odabrana djela Tina Ujevića,“ Ispit savjesti“ str. 43. Zagreb 1979. godine.

Ovo je za mene pjesničko proročki tekst Tina Ujevića kojemu će za godinu dana biti sto godina od kako je napisan. Proročki po čemu? Za mene osobno po svemu! Zar mi danas možemo isključiti činjenicu da postoje mnoge rane u hrvatskom društvu ili u čitavom svijetu? Ne možemo! Kolike rane imaju naši hrvatski branitelji na tijelu i duši? Kolike rane imaju majke i obitelji poginulih branitelja? Kolike rane imaju obitelji čiji su članovi teško bolesni? Kolike rane su nezacijeljene jer su neki prezreni od svojih i odbačeni od svojih najbližih? Kolike su rane napravili narodu razni tajkuni, loši političari, novinari.

Sve te i druge rane čekaju nekoga tko će ih liječiti, previjati i davati nadu i vjeru u budućnost. Ima li takvih u hrvatskom društvu i na svim kontinentima? Vjerujem da ima onih koji vjerom, poticajem, podrškom svake vrste mogu poput Isusa Krista buditi vjeru i nadu u svakoj duši: „Vidaj rane ranjenim, mekšaj čudi kamene, zagrij grudi ledene, svim što vjeru imaju, sedam svojih dara daj, daj na krepost zaslužnu i smrt lijepu blaženu.“

Tako molimo u Posljednici na euharistijskom slavlju svetkovine Duhova. Osobno smatram da Tin Ujević nije ništa pogriješio kada je gotovo prije sto godina zapisao da se ne zna što je svijet više: ludnica, bolnica, tamnica ili bludilište. To su proročke riječi za ovo dvadeset i prvo stoljeće. Slušajte bilo čije vijesti, gledajte bilo čiji dnevnik ili neku političku emisiju morat ćete iskreno zaključiti da je stvarno tako.

Svijet se izgleda nije promijenio. On treba danas proroke, Crkvu i spasitelja Isusa Krista.

Ne mogu ga promijeniti nikakve brzinske političke opcije. Možda nam se čini da je u prošlosti bilo bolje, pa govorimo „ nekada je bilo drugačije!“ Ni to nije točno! Uvijek je bilo patnje i za malog i tobože velikog čovjeka. Doista nezrelo mislimo, ako smatramo da ima ljudi koji nisu patili na razne načine i zbog raznih razloga. Ili još gore misliti da ćemo mi izbjeći rane, pobjeći od patnje. Nije to nikakav pesimizam Tina Ujevića ili nekog drugog. To je sušta realnost života pojedinca, obiteljskih zajednica i čitavih naroda.

Zato s pravom veliki Tin nastavlja o patnji: „ Ne spominjemo Isusa Hrista među ljudima, jer on bijaše nešto više; ali sjetimo se broja muka i iskušenja kroz koja prođoše Dante, Tasso, Camoes, Dostojevski, Strindberg, Pascal, Novalis, Lenau, Leopardi, Beethoven, Nietzsche i drugi znameniti i moćni.“ Ispit savjesti“ str. 44. Tijekom života iskušavani smo na razne načine. Ne samo od Zloga, Sotone, nego i po prilikama koje nam život pruža, a koje nisu nimalo lake. Okruženi smo sa svijetom koji je zaista istovremeno ludnica, bolnica, tamnica i bludilište. Zar ne? Što je postala Hrvatska po mnogim zlima: kriminalom u biznisu, nepoštivanjem branitelja, podmetanjem požara, raznim svađama unutar društva i etiketiranjima ljudi.

Slijepom željom da postanemo liberalna i sekularna država u kojoj je sve dopustivo, gdje pravosuđe štiti sporim procesima kriminal i kriminalce koji najčešće budu nekažnjeni. Odlazak mladih ljudi iz takve domovine zato izgleda kao spas. Ismijava se vjera i vjernici. Biskupi kada progovore, njihov glas i glas Crkve se pretežno marginalizira. Živimo bez moralnih načela i društveno moralnih korektora. „Quo vadis“ Hrvatska. Budimo li nadu i vjeru: dvije kreposti koje su nužne za normalan život i sretnu budućnost? Na društvenim mrežama se širi često mržnja i vrijeđa se one koji iznose katolička stajališta. Kuda sve to vodi? Hoćemo li postati kao narod: tamnica, zatvor za one koji će nas ideološki i ekonomski poraziti? Sve su to pitanja od kojih se ne može pobjeći jer su moguće još teže rane i patnje koje kao narod da smo mudri ne zaslužujemo i možemo izbjeći. I tu Tin Ujević ima svoju gotovo sto godina staru proročansku analizu i mudar prijedlog: „Ustanimo jednom za ljudsku dušu, za otkupljenje čitavoga čovjeka, svečovjeka, moralnog i ekonomskog, navijestimo rat svim tiranijama, svim buržoazijama svijeta, svim tlačiteljima jezika, naroda i plemena!

Razrušimo granice mržnje i međašnike predrasuda; organizirajmo legije nauke i duhovnog oslobođenja. Budimo jednom na koncu konca ono što nijesmo nikada integralno bili, ali budimo to ovaj put integralno: budimo ljudi! „ Ispit savjesti“ str. 37. Kako je teško ružno čitati novine u kojima novinari pišu s predrasudama o hrvatskim braniteljima i drugim društvenim temama? Kako je teško gledati političare koji javno i s prezirom, a ponekad s mržnjom gledaju na druge političare? A svima njima je cilj opće dobro hrvatskog naroda, barem tako kažu.

Hoćemo li početi misliti na duhovno oslobođenje u kojem će prevladati ljubav, praštanje i jasan i hrabar pogled u budućnost. „Budimo ljudi!“ zapisao je prije sto godina Tin Ujević koji je osjetio neljudskost sunarodnjaka i okruženja u kojem je živio, i bio guran na margine kao nesposoban, i bio preziran. Hoćemo li i dalje biti neljudi puni prezira prema onima koji drugačije misle. Oslobodimo se tog hrvatskog sindroma koji traje stoljećima. Duhovno obnovimo sebe i narod. Ponudimo narodu takve sadržaje koji će rađati ponos da su Hrvati, da su vrijedni ljudi. Svakome dajmo da „diše“ punim plućima.

„Budimo ljudi!“ poziv je to svakome jer do sada kaže Tin nismo nikada bili. A najteže je biti čovjek u svim suodnosima narodnog života. I pokušat ću završiti ovu kolumnu s riječima i mislima velikoga Tina Ujevića. Riječi su to i misli iz 1919. godine, ali vrlo aktualne, jezgrovite, oštre, poticajne svakom Hrvatu i građaninu Hrvatske bez obzira na nacionalnu pripadnost. Neka manjine i sve stranke, cjelokupni narod razmišlja i djeluje tako kako je veliki Tin Ujević sve pozvao na ispit savjesti Hrvate s početka dvadesetog stoljeća. A neizmjerno su vrijedne misli za ispit savjesti na početku dvadeset prvog stoljeća. Pošto svaki čovjek ima savjest, i ne mora biti vjernik ,ispit savjesti je dobrodošao svakome od nas, da iz dana u dan možemo postajati cjeloviti ljudi.

Ispit savjesti čini svaki pravi katolik na kraju svakog dana, a pogotovo prije sakramenta svete ispovijedi. „Nije li nas dakle stid jesti kruh, a ne raditi; piti vodu i vino, a ne oduševljavati i ne biti oduševljen; imati odjeću i obuću, a ne imati milosrđa; imati sobu, svjetlo i ogrjev, a ne biti stvaratelji, djelitelji, okupljači, osloboditelji? Nije li nas dakle stid što smo na slobodi, a ne mislimo na one što su u tamnici? Što smo u biblioteci, a ne mislimo na one u tvornici? Što smo na ulici, a ne mislimo na one što su koncentrirani u logorima? Što smo u pozadini, a ne mislimo na one na putu? Nije li nas dakle stid što smo djeca radnika i seljaka, a preziremo i odnemarujemo radnike i seljake? Nije li nas dakle stid što smo daroviti, a neplodni? Što za jedno veče potrošimo više soli negoli je stavimo u jedan svezak? I što svoje najljepše, najčasnije ideje potrošimo po kavanama u dokonim ćaskanjima koja možda stvaraju besjednike, ali ne potpune ljude i čelične karaktere? „Ispit savjesti“ str. 36. Zašto je ispit savjesti dobar za svakog čovjeka? Dobar je zato, da iskreno duhovno ponirući u sebe pročistimo svoj život. Da odijelimo dobro od zla, lošeg. Da tako postanemo duhovno i kulturološki „plodni“ na svim životnim poljima. Jer mnogi su nadareni, daroviti a ne donose plodove duše koju nisu pročistili dobrim ispitom savjesti i dobrom ispovijedi. Zašto je to potrebno? Potrebno je da bismo mogli dati svoj osobni doprinos da kao pojedinci, obitelji i narod stvaramo sveukupni boljitak u narodu, i tako budemo primjer drugima. Gotovo uvijek je vrlo važno osobno svjedočanstvo, kako bi i drugi počeli vjerovati da su vjera i nada vrlo važne stvarnosti u životu svih nas. Zaista nam dragi Hrvati treba karakterno čeličnih apostola koju znaju „zagrmjeti“ i duhovnih osloboditelja koji će znati ne samo dobro govoriti, nego i živjeti ono što govore!

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić