Tko je bio Tony Hnojčik, dobri duh na motoru koji je zapadnu Slavoniju branio fotografijom?

Autor: Mia Mitrović

Zemlju je ovih dana rasplakala vijest o preranom i neočekivanom odlasku legende hrvatske ratne fotografije, Tonyja Hnojčika. Tony je umro onako kako je i živio – nepredvidivo i pod svojim uvjetima, u proljetno večer, 28. ožujka na odjelu intenzivne njege KBC-a Rebro. Pokopali smo ga na Veliku subotu u njegovom voljenom Daruvaru uz mnogo suza, smijeh i poneku psovku.

Tko je bio Tony Hnojčik, taj osebujan čudak duge kose kojeg niste mogli sresti bez barem tri fotoaparata ovješena oko vrata?

Tony je bio umjetnik fotografije i umjetnik života. Neukrotiv, buntovan i tvrdoglav kao mazga. Hodajući paradoks. Istovremeno blag i nepodnošljivo svadljiv, ratnik i hipik, praški student i daruvarski prvak na ručama, slavonska lola i brižan otac, vječni dječak zarobljen u tijelu šezdesetogodišnjaka, nevjerojatno velikodušan, a štedljiv do karikature, velik i dobar čovjek, nepriznat i neshvaćen od kolektiva, pravi prijatelj, no samom sebi najveći neprijatelj.

Vladimir Kinđerski/Fotoklub Oko Samobora

Njegov ratni nadimak možda daje najbolji odgovor na pitanje tko je bio Tony. U tom vihoru koji je plodonosnu Slavoniju pretvorio u dolinu suza; u svom tom užasu, krvi, vatri i destrukciji od koje se nekad najbogatiji kraj naše zemlje još uvijek nije oporavio, njega su prozvali ‘dobrim duhom’. Jer Tony to i jest. Dobri duh na motoru koji se umjesto puškom borio kamerom. Umjesto metaka, ispucao je tisuće fotografija koje nijemo svjedoče istinu o bratoubilačkom ratu.

Na svom je motoru tih ratnih godina bio na mjestima gdje se nitko drugi nije usudio kročiti. U potrazi za najboljim kadrom, često je bio avangarda daleko ispred prvih linija, neprestano u unakrsnoj vatri i na nišanu neprijateljskih snaga.

Rat sam proveo kao individualac, iako moram naglasiti da to nije bio moj rat. Bio je to rat za moj dom, pri čemu sam ja kao građanin, radeći svoj posao, dao što sam mogao. U jesen ’91. nisu me htjeli mobilizirati jer bi time Daruvar i taj dio Hrvatske puno izgubili. Na taj način bio sam slobodan u svojim kretanjima, odlazio sam kamo sam htio, čak i na drugu stranu – rekao je Tony u svom posljednjem intervjuu koji je dao u jesen 2017. portalu Zvono.

Iz monografije ‘To sam radio u ratu, sine’

Tonyjeva su ratna iskustva 2011. objedinjena u fotomonografiju ‘To sam radio u ratu, sine’ koja se s razlogom smatra kapitalnim djelom hrvatske ratne fotografije. Na 260 stranica ovog potresnog ratnog svjedočanstva bez cenzure je dokumentiran Domovinski rat u zapadnoj Slavoniji.




Fotografije kronološki prate sve etape ratnih zbivanja u Daruvaru i okolici. Tony je snimao primanja u pionire i vojne vježbe bivše države, velikosrpsko huškanje i mitinge HDZ-a, naoružavanje, prva granatiranja, prve žrtve, požrtvovnost branitelja koji su gotovo goloruki stali pred mašineriju JNA, bol ratnika koji su ostali bez svojih suboraca, očaj majki i supruga, evakuaciju daruvarske djece, mrtve, ranjene, osakaćene i uskraćene te pustoš koju je rat za sobom ostavio.

iz monografije ‘To sam radio u ratu, sine’

Tonyjeva ratna fotografija govori više nego stotine tisuća riječi i stoga bi se monografija ‘To sam radio u ratu, sine’ trebala uvrstiti u srednjoškolsko gradivo iz povijesti. Tko god je listao Tonyjevu knjigu, spoznao je te teške godine bez imalo uljepšavanja.

Za svoje ratne zasluge, Tony nikada nije tražio posebna priznanja. Niti ih je dobio. Tako je sam htio. Nije se uklapao, niti se ukopiti želio. Pred kraj života, ljutio se što ga na njegove antologijske fotografije ne potpisuju nigdje pa tako ni u dokumentarnim emisijama na hrvatskoj državnoj televiziji. A takvih je fotografija mnogo. Neke od njih, poput one uhićenja vođe pobunjenih Srba Veljka Džakule , objavili su mnogi ugledni svjetski mediji i agencije poput Reutersa i Associated pressa.




– Nemam status hrvatskog branitelja niti braniteljsku mirovinu, iako sam bio dragovoljac Domovinskog rata i član ZNG-a. No, ne boli me to, bole me neke druge stvari. Primjerice, u daruvarskom dvorcu je prije dvije godine otvorena spomen-soba posvećena događanjima u Domovinskom ratu za koju sam spremno ustupio svoje fotografije i filmove. No, nigdje nisam potpisan. Slično se dogodilo i na nedavnom obilježavanju početka rata u Pakracu, na koje nisam pozvan. Međutim, organizatori su na pozornici s koje se narodu obraćala i predsjednica Grabar Kitarović izložili moje ratne fotografije, također me nigdje ne spomenuvši kao autora. To me boli – ispričao je Tony netom pred smrt portalu Zvono.

Boljelo je vidjeti i potpuni izostanak vojnih lica na njegovom sprovodu. Nisu mu poslali ni vijenac. No, nije ni važno. S Tonyjem smo se oprostili mi koji smo ga voljeli. Baš onako kako bi on htio.

Sa sinom Kristijanom, Daruvar, devedeset i neke

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.