flickr
flickr

Vrline ‘elita’ plaćaju mali ljudi: dok se one ‘globaliziraju’, njihovi narodi tonu u rasne sukobe

Autor:

Priljev emigranata iz trećeg svijeta razotkrio je - i ubrzao - fenomen do sad nepoznat, bar u novija vremena, na zapadu. Dvorske i financijske elite su uvijek bile vezane na nacije kojima su vladale, iz kojih su vukli svoju moć, i njihova sudbina je uvijek na neki način bila povezana sa sudbinom naroda. Okupacija države je značila i da će se njihove glave naći na panju. Stvari su se promijenile u pravcu koji do sad nije bio poznat.

Milijuni Arapa i Afrikanaca na ulicama zapada brinu samo “ksenofobe” i “rasiste”, oni nisu problem Angele Merkel niti Obame, nisu problem kapetana industrije, niti lidera financijskog svijeta. Djeca globalnih elita se međusobno žene od Londona do Calcute i od New Yorka do Cape Towna, neovisno o vjeri, boji kože, kulturi iz koje dolaze. Njihova djeca pohađaju iste škole. Istovremeno, nekad kompaktne nacije se raspadaju, terorizam islamskog predznaka caruje ulicama nedavno sigurnih gradova zapada, a njegove žrtve nisu oni koji potiču imigraciju u ime visokih ideala, a vjerojatno u brojnim slučajevima i niskih interesa.  Na zapadu se događa proces odvajanja i distanciranja između onih s vrha i onih s dna društvene ljestvice kakvom do sad nismo svjedočili. Ne u financijskom smislu, niti u smislu moći nad tuđim životima, već u smislu vrijednosnog sustava.

U manistream tisku posve neprimijećeno prolazi ono o čemu je Peter Hasson pisao u Daily Calleru: sirijski “migranti” u Virginiji su redom razmješteni u najsiromašnije okruge te države. Službeni podaci State Departmenta pokazuju da su gotovo svi “migranti” pristigli u tu saveznu državu “smješteni u mjesta s ispodprosječnim prihodima i natprosječnim brojem siromašnih”, satima vožnje daleko od bogatih predgrađa glavnog grada SAD koji se nalazi u istoj državi.  Bogati gradići koji okružuju Washington, Fairfax, Loudoun i Arlington — među najbogatijim u Americi, u kojima stanuju oni koji kroje američku politiku i koji kreiraju stvarnost preko mainstream medija, su primili svega devet migranata. Ukupno, svi zajedno! Je li to prouzročeno time što su nekretnine u tim dijelovima SAD preskupe da bi se tamo smještalo migrante, ili se ipak radi o nekom vidu općebogataške samoobrane i elitističke samozaštite? Nebitno. Posljedica je da će svoj dom sa Sirijcima dijeliti oni s dna hranidbenog lanca, ne oni s vrha.

Najbolji primjer onog što se događa je možda Njemačka Angele Merkel, i njena politika otvorenih vrata. Nitko se ne usuđuje postaviti pitanje njene odgovornosti za silovane žene i mrtve u terorističkim napadima, iako bi, kad bi se političarima moglo suditi na način na koji se sudi onima koji proizvode automobile za koje znaju da su potencijalno opasni po život, ili duhanskoj industriji koja plaća milijarde dolara odšteta jer su prikrivali opasnosti od duhana kojih su bili svjesni, kao što zapadne vlade prikrivaju opasnosti od imigracije kojih su bili svjesni i na koje su bili upozoravani, ne samo ona nego i Njemačka kao država bili na optuženičkoj klupi. Čekajući da netko od obitelji žrtava terorističkih napada tuži državu zbog teškog nemara koji je te napade omogućio, i NGO-e koji su pomagali u jačanju terorizma i nesigurnosti u Europi pomaganjem migrantima bez dokumenata, koje u njihovim zemljama nitko ni na koji način nije ugrožavao, ako izuzmemo naravno činjenicu da u tim zemljama ljudski život ionako nikad nije previše vrijedio otkad tamo ima ljudi, treba se zapitati koje su posljedice takve politike već sad vidljive. Jer, o razlozima možemo samo nagađati.

Prošle godine, u jeku migrantske krize, Angela Merkel je, bez dogovora s drugim liderima EU i svijeta, proglasila politiku otvorenih vrata izbjeglicama iz bilo kog dijela svijeta. Politika je to kakvu svijet praktički ne pamti, ako ne računamo naseljavanje Amerike – no tada su u SAD uglavnom dolazili ljudi iz kršćanskog dijela svijeta, uz ponekog Kineza, kulturološki manje-više kompatibilni. Njena najava da će Njemačka prihvatiti osamsto tisuća imigranata je u Africi i Aziji shvaćena kao poziv, i milijuni imigranata su navrnuli u Njemačku, u pravilu bez ikakvih papira. Ako im i ne odobri azil, Njemačka ih više neće moći protjerati sa svog teritorija, jer ne može sa sigurnošću utvrditi odakle su došli. A nitko ih neće primiti ako nije moguće dokazati da su baš iz te zemlje došli. Mogu ih u najboljem slučaju vratiti do prve granice EU na kojoj su u nju ušli, odakle će se prvim vlakom vratiti u Njemačku.

Rezultat takve politike vidimo: građani žive u strahu od terorizma, bijesni su zbog kriminala i silovanja, zbog milijuna novih “građana” koji ne poštuju niti kulturu niti zakone države, što stvara osjećaj nesigurnosti kod većine građana, pa i onih koji papagajski ponavljaju kako je multikulturalnost dobra i kako je prava opasnost “desnica”, a ne imigranti. Zašto je Merkel, koja je prva prije dosta godina rekla da je multikulturalizam mrtav, odlučila voditi takvu politiku? Od svih imbecilnih euroljevičarskih lidera, baš ona, umjerena demokršćanska, njemačka “čelična lady”, koju je uvijek krasio zdrav razum kod bitnih političkih pitanja? Baš Merkel, koja je uvijek bila s obje noge čvrsto na zemlji, za razliku od romantičnih sanjara s ljevice s glavom u oblacima, odvojenih od grubih pravila stvarnog svijeta? Bar ona nikad nije imala romantizirane predodžbe o povijesti, o načinu na koji ljudi stvarno žive, kako u Njemačkoj tako i u Siriji, pa ni o povijesti? A povijest je, kako znamo, uglavnom klaonica, i definirana je onim što koja politička snaga u danom trenutku može, a ne što bi slijedeći moralne ideale trebala uraditi. Takvi obično završe na giljotini.

Jedna je stvar kad državu okupira strana vojna sila, a posve druga kad sami pozovete u zemlju ljude koji niti ne skrivaju da je žele okupirati i potčiniti starodjedioce, uvesti svoja pravila po kojima će svi morati živjeti, a nije tajna da velik dio pridošlica priziva šerijat, i da se i ostali postupno radikaliziraju! Je li Merkel u svojim postupcima vođena visokim idealima, kako mnogi smatraju? Je li, kao kćerka luteranskog svećenika iz istočne Njemačke stvarno tek osoba koja suosjeća s patnjama izbjeglica, ili jednostavno želi sprati s Njemačke stigmu nacizma?  Ili je samo zloupotrebljava kako bi proglasila sve koji se toj politici protive nacističkim simpatizerima? Opet, nije bitno. Bitno je da će se cijeli teret prihvata izbjeglica i migranata preliti na leđa onih koji žive od rada,  a ne od kapitala ili svog društvenog statusa, koji na svojim leđima nose “socijalnu državu”, a od svega toga imaju jako malo – i sve manje. Onih koji žive blizu ruba egzistencije, koji nemaju društvene veze ni novac kako bi zaštitili svoje interese. Ne toliko srednje klase, i “korisnih budala” koje dočekuju “migrante” transparentima o svijetu bez granica i koji izvikuju kako su im draži silovatelji od “rasista”!

Angela Merkel, njezina vlada, oni koji rade u medijima, i cijeli kulturni aparat koji je slavi i diže u nebo za sad nije pogođen ogromnim kulturnim promjenama, a vjerojatno nikad neće niti biti. Stvaraju se paralelna Njemačka i paralelna Švedska – jedna u kojoj žive građani koji moraju svoj prostor dijeliti s često vrlo agresivnim migrantima, i druga, elitna, koja se pravi da se ništa ne događa, u stilu “neka jedu kolače”. U bogatim četvrtima poput londonskog Mayfaira, pariškog 16. arodnissementa ili bečkog 19. bezirka, migranata nema, ali ima bogatih Arapa koji tamo kupuju kuće. I koji žive u miru i slozi sa svojim bijelim kršćanskim susjedima, dok istovremeno njima ispred nosa financiraju terorizam koji se događa par gradskih četvrti dalje. Ali elite na zapadu za to nije briga: oni su ipak bliži svojoj klasi, u kojoj vlada multikulti mir i sloga, nego svom narodu.

Izazov miješanja kultura i sve one tenzije u društvu koje iz toga proizlaze, svakodnevni život u okruženju straha od kriminala i terorizma, pada na one najmanje zaštićene. Ako pokušaju nešto reći kako bi obranili svoje legitimne interese, bit će prozvani “nacistima”, “rasistima”, “ksenofobima”, “primitivcima”, dok će oni koji neće morati snositi posljedice masovne migracije i koji donose odluke na štetu onih prvih, a da pritom sami neće snositi nikakve troškove niti probleme koje masovna imigracija uzrokuje, biti u medijima redovito proglašavani svecima, humanistima, suosjećajnim ljudima i herojima ljudskih prava.

To je nešto što se događa na cijelom zapadu – vrhuška se sve više odvaja od baze, i ima sve manje dodira s njom, i osjeća sve manje lojalnosti spram svog naroda, sve više spram globalne elite stvorene krajem prošlog stoljeća, kojoj pripada. Globalna elita je razmjerno nov fenomen. U prethodnim stoljećima, kraljevske kuće po Europi su također bile međusobno povezane, kao i poslovne elite 19. i 20. stoljeća, no nacionalni interesi nisu bili nešto što se moglo zaobići, i imali su prioritet. Danas više ne postoji nikakav interes političke i poslovne vrhuške za one koji nisu “za istim stolom” s njima, o čemu najviše govori izjava njemačkog predsjednika Glaucka, koji je u lipnju u Saskoj mrtav hladan izjavio “narod je problem, ne elite!” i zaradio ogromne demonstracije i bijes javnosti.

Od poslovnih ljudi s Wall Streeta do luksuznih vila na Pantovčaku, od Mombase do Hollywooda i silicijske doline, poslovne i političke elite sve manje pažnje poklanjaju nacionalnim interesima, jer poslove ionako delegiraju globalno, a s globalnog tržišta i vuku profit. Svoju vlastitu djecu uspješno štite od svijeta kakav proizvode, ali za ostale ih nije previše briga. Nacija im je postala suvišna, kamoli oni s društvenog dna: lako su zamjenjivi. Istovremeno, rasnim tenzijama koje rastu se pridružuju rastuće socijalne tenzije. U Njemačkoj, upravo Turci, koji su generacijama gradili svoju egzistenciju u Njemačkoj, često dolaze u sukobe s novopridošlim Arapima, koje vole otprilike kao Srbi Albance. Zapad uvozi vjerske sukobe, poput one između šiita i sunita, i nacionalne sukobe, zajedno s ljudima iz trećeg svijeta koji dolaze iz međusobno zaraćenih kultura i zemalja i svoje sukobe prenose i na naše tlo.

Lideri zapada s druge strane “signaliziraju vrline” jer mogu, jer se kola ionako neće prelomiti preko njihovih leđa, ponašaju se sve više sebično, a to je opet najkraći put do revolucija kakvih se sjećamo iz Francuske 18. ili Rusije 20. stoljeća, i koje nisu nikom donijele ništa dobrog, ali su donijele revolucionarni teror i krv na ulice. Masa nezadovoljstva raste, a “demokracija” je sve manje ventil kroz koji se ona može kanalizirati, jer je i sama demokracija manipulirana preko medija, i preko veleposlanstava, s vrha. Demokratski izabrani lideri poput Orbana koji se protive suludim politikama i ostaju vjerni nacionalnim interesima dolaze pod sve jači pritisak da ih se smijeni, na ovaj ili onaj način. Elite se sve više identificiraju međusobno, jedne s drugima, dok se s vlastitim narodom na zapadu više ne identificira nitko. Niti pokazuje lojalnost ili bar minimum poštovanja za one koji su ih birali, ne da bi štitili interese sebi ravnih u raznim dijelovima svijeta, već da bi štitili upravo interese birača.

Autor:

ZADNJE VIJESTI