Wikimedia
Wikimedia

VOJNO-POLITIČKA ANALIZA NAJNOVIJEG STANJA U MOSULU

Autor: Zoran Meter

Osim unutariračkih sukobljenih interesa oko Mosula, ne manju ulogu igraju i turski, a onda i američki i iranski nacionalni interesi. Nisu nepoznanice pretenzije Ankare na Mosul u smislu njegove povijesne pripadnosti Osmanlijskom carstvu, kao i njezinog utjecaja na manjinsko turkmensko stanovništvo koje živi sjeverno od tog grada i djelomično unutar njega.

Bitka za Mosul paralelno se vodi na vojnom i diplomatsko-političkom planu. Njezin ishod ima veliki geopolitički značaj i sve strane koje sudjeluju u operaciji oslobađanja drugog po veličini iračkog grada (smještenog na sjeveru zemlje, u regiji Niniva), pritajeno očekuju korist i po vlastite nacionalne interese. Međutim, prije same podjele plijena (ili, slikovito, „pripreme ražnja“) „zeca treba i uloviti“ tj. bitku privesti kraju. A ionako složene vojno-političke odnose dodatno će usložnjavati i gotovo sigurna humanitarna katastrofa koju će biti nemoguće izbjeći. O njoj nešto više kasnije, a sada proanalizirajmo političko i vojno stanje vezano uz provedbu same operacije, koje ukazuje na prve veće teškoće koje postupno izlaze na vidjelo.

Političke okolnosti:

Sama činjenica da je akcija oslobađanja Mosula već u više navrata bila najavljivana (pa odgađana) još od proljeća ove godine (poglavito nakon iračkog oslobađanja gradova Ramadija i Faludže), ukazuje na razmjere složenog političkog stanja vezanog uz Mosul, u kojem se sudaraju unutarirački etničko- religiozni prijepori (grad je većinski naseljen sunitima ali je smješten u blizini Iračkog Kurdistana, a interesantan je i šijtima u smislu održavanja transferzale koja iz Irana vodi prema Siriji, ali i kroz činjenicu da ga službena iračka vojska nije u stanju samostalno osvojiti bez potpore snažnih šijtskih milicja). Osim unutariračkih sukobljenih interesa oko Mosula, ne manju ulogu igraju i turski, a onda i američki i iranski nacionalni interesi. Nisu nepoznanice pretenzije Ankare na Mosul u smislu njegove povijesne pripadnosti Osmanlijskom carstvu, kao i njezinog utjecaja na manjinsko turkmensko stanovništvo koje živi sjeverno od tog grada i djelomično unutar njega.

U tim i takvim okolnostima Amerikanci su na terenu trebali posložiti vojnu koaliciju sastavljenu od strana koje, najblaže rečeno, iskazuju priličnu dozu međusobnog nepovjerenja, i unutar njih uspostaviti kakvu takvu koheziju i sinergiju djelovanja.

Međutim, ono o čemu je Geopolitika.news pisala i na što je ukazivala još deset dana prije otpočinjanja (kolokvijalno nazvane) „operacije Moslul“, bilo je opasno zaoštravanje sukoba između Ankare i Bagdada prouzročeno jednostranim turskim produženjem boravka njezinih oružanih postrojbi u vojnoj bazi sjevero-istočno od Mosula na još godinu dana, bez prethodnog pitanja upućenog Bagdadu o tome, dozvoljava li on uopće takav potez ili ne (poveznica: http://geopolitika.news/analize/opasno-zaostravanje-odnosa-izmedu-turske-iraka/).

A upravo taj element sada počinje usložnjavati provedbu započete vojne operacije, u smislu stupnja sudjelovanja turskih oružanih snaga. Američki ministar obrane (šef Pentagona) Ashton Carter tjedan dana je uvjeravao kako je Bagdad suglasan glede sudjelovanja dijelova turskih OS u „operaciji Mosul“. Međutim, jučer je iračka vlada te izjave visokog američkog dužnosnika javno opovrgla, kazavši: „Mi odlučno odbacujemo bilo kakvo sudjelovanje Turske u operacijama oslobađanja Mosula“ (glasnogovornik združenog zapovjedništva iračke vojske). Istodobno, turski premijer Binali Yildirim je izjavio, kako tursko topništvo gađa položaje „Islamske države“ u blizini Mosula sukladno molbi kurdskih pešmerga. Naravno da je djelovanje turskog topništva na jednu ciljnu točku unutar opsežne vojne operacije (k tome još i na zamolbu jedne od aktivnih strana u samoj operaciji) teško nazvati „ravnopravnim sudjelovanjem u napadu“, ali i simbolika za Ankaru ima važnost u budućem političkom raspletu zamršenog bliskoistočnog čvora.Pritom je postalo posve jasno kako Bagdad nikada neće pristati na tursko vojno sudjelovanje u oslobađanju Mosula, vjerojatno se rukovodeći i spomenutim turskim teritorijalnim pretenzijama koje se pozivaju na „povijesno pravo“. A teško je očekivati da bi se Ankara u ovakvim okolnostima (loši odnosi s Bagdadom i njezina trenutačna vojna zaigranost na sjeveru Sirije) odlučila na aktivniju vojnu ulogu. Ona primarno želi ostati pozicionirana na iračkom sjeveru kroz suradnju s tamošnjim kurdskim političkim vrhom na čelu s predsjednikom Iračkog Kurdistana Masoudom Barzanijem, i računa na svoj udio u bogatom naftnom i plinskom potencijalu te iračke regije – čija sudbina još nije konačno definirana.

Osim navedenog tursko-iračkog sukoba, planiranu dinamiku provedbe „operacije Mosul“ otežava i ne postizanje konačnog političkog dogovora između Bagdada (i Washingtona) i sunitskih plemenskih vođa unutar Mosula, a što je Bagdad ranije uspješno okončao prije otpočinjanja vojene operacije za oslobođenje Faludže, čime je taj veliki grad praktički osvojen bez velikih borbi i razaranja, a tamošnji pripadnici „IS“ su se jednostavno „rasplinili“ unutar domicilnog stanovništva bez ikakvih pravnih posljedica za svoje dotadašnje aktivnosti.

Vojno stanje:

Nakon šest dana trajanja „operacije Mosul“ stanje na terenu se nije kardinalno promijenilo. Iračka vojska i kurdske pešmerge oslobodile su 50-ak sela u okolici Mosula ali se samom gradu nisu značajnije približile. Najbliže gradu došle su postrojbe iračkih specijalaca, koje su oslobodile točku Bartella, 14 kilometara istočno od Mosula. Južna grupacija iračkih snaga, koja napreduje po brzoj cesti broj 1, došla je tek na 20 kilometara od grada, pričemu treba naglasiti i to, da je stavljanje pod nadzor spomenutih 50-ak naselja prije posljedica taktike „Islamske države“ nego ljutog boja. Naime, „IS“ je svjesan ograničenosti svog ljudskog potencijala i goleme inferiornosti u vojnoj opremi, poglavito oklopu i topništvu, uz činjenicu da vlastitim zrakoplovstvom uopće niti ne raspolaže pa je bilo kakva komparacija u tom smislu nepotrebna. Zbog toga je povukao i rasporedio glavninu svojih snaga u gradske kvartove Mosula, gdje imaju između 7 i 9 tisuća boraca koji se suprostavljaju snazi od najmanje 60 tisuća boraca iračke vojske i kurdskih pešmerga. Na taj način „IS“ pokušava umanjiti korištenje i učinkovitost koalicijskih zračnih snaga, korišteći civile kao „živi zid“, slično kako to u Siriji čine islamisti iz „Al-Nusre“ u istočnom Aleppu. S tog aspekta bit će zanimljivo pratiti način reagiranja protuterorističke koalicije pod vodstvom SAD-a na novonastalo stanje u Mosulu (koje uopće nije neočekivano). Ukoliko se prijeđe na topničko granatiranje grada (iako sumnjam da će pritom izostati i ono zračno), objektivno, razlike između zračnih napada i topničkog granatiranja po napadnute ciljeve niti nema – i jedni i drugi kada siju smrt ne stvaraju razliku, kao što je ne stvaraju ni ruske ni „demokratske“ bombe.

A da se „IS“ ne predaje tako lako svjedoči i neočekivan napad njegovih snaga na naftom bogati kurdski grad Kirkuk, na koji su automobilima prebacili 200-tinjak svojih boraca s Mosulske bojišnice. Time su pešmergama odaslali jasan signal, da se previše ne zalijeću na jug (Mosul) tj. prostor koji im etnički ionako ne pripada. Usprkos izjavama zapovjedništva kurdskih snaga da su ISIL-ovci izbačeni iz Kirkuka, borbe u gradu još uvjek traju, a džihadisti aktivno djeluju u čak sedam kvartova toga grada (njegovi sunitski dijelovi). Inače, na sam Kirkuk pretendiraju irački Kurdi, suniti i šijti upravo zbog njegovog bogatstva naftom. Za Kirkuk se međusobno bore čelnik Iračkog Kurdistana Barzani (pod američko-turkim utjecajem) i njegov glavni politički oponent Džalal Talibani (vođa istoimenog klana iz Sulejmanije koji djeluje kroz drugu po snazi kurdsku političku stranku Kurdistanski domoljubni savez -PUK), a u zoni Kirkuka nalaze se i vojne snage Radničke stranke Kurdistana – zabranjene u Turskoj. U tako složenim okolnostima, na napad džihadista na Kirkuk odmah su reagirale iračke sunitske i šijtske snage zainteresirane za nadzor nad gradom. Žurna reakcija stigla je iz zapovjedništva šijtske milicje „Narodne mobilizacijske snage“, koje je zatražilo dobivanje prava za oslobađanje tog grada od prispjelih snaga „IS“. Takav scenarij po Kurde je bio potpuno neželjen, shvaćajući kako se šijtske milicje nakon ulaska u grad više neće povući. Upravo je to i bio razlog ishitrenih izjava zapovjedništva pešmerga o tome da je Kirkuk oslobođen od ISIL-ovih snaga ubrzo nakon njihovog neočekivanog napada.

Kurdi su u Kirkuk odmah počeli dovlačiti vojna pojačanja ali je odmah potom „IS“ započeo napad na još jedan kurdski grad – Sindžaru, strateški važan za opskrbu pešmerga koji sudjeluju u „operaciji Mosul“. Dakle, stanje se dodatno komplicira, a osim „rijeka krvi“, ništa optimističnog se zapravo nije moglo niti očekivati. A „rijeke krvi“ uskoro će sljediti i „rijeke izbjeglica“.

Humanitarno stanje:

Prema podatcima UN-a, u Mosulu trenutačno živi 750 tisuća stanovnika, a očekuje se kako će grad napustiti njih oko 200 tisuća, dok će ostali biti „živi štit“ borcima „IS“. Unutar Iraka ima 3,3 milijuna izbjeglica, a još ih je oko 240 tisuća u kampovima izvan zemlje. Problem nije samo u smještaju već i u prehrani ljudi, o kojoj se brinu međunarodne humanitarne organizacije i UN i koji su već sada na granici svojih maksimalnih mogućnosti. A potreba za skrbi o još dodatnih 700 tisuća žitelja Mosula stanje bi moglo dovesti do katastrofe. Amerikanci vrše pritisak na svoje regionalne partnere za povećanje broja izbjegličkih kampova, a time i smanjenje negativnih posljedica pokrenute „operacije Mosul“ kojom sami rukovode. Međutim, Washington nailazi na neočekivane teškoće. Jordan (koji već iz prve faze pokrenutog sotonskog plana prekrajanja Bliskog istoka po vlastitoj mjeri i osnutka „Islamske države“ ima kampove u svojim pograničnim pustinjskim zonama) je sada zatvorio svoje granice s Irakom,a službeni Aman ne želi odustati od takve politike. Još su apsurdnije izjave pojedinih međunarodnih agencija koje govore da su spremne rasporediti 90 tisuća iračkih izbjeglica na sirijski teritorij, a bez da su se o tome uopće konzultirale s tom članicom UN-a i njezinom legitimnom vladom u Damasku. Izbjeglice bi se trebale smjestiti u sirijsku pograničnu zonu s turskom koju je vojno uspostavila Ankara, u logor Al-Hol. Još 67 tisuća izbjeglica preći će iračko-tursku granicu i biti smješteni u u sirijskom logoru kapaciteta 100 tisuća ljudi, koji su Turci izgradili također na sirijskom tlu, u slobodnoj zoni između gradova Jarablus i Aazaz. Turska će svoju „humanost“, naravno, iskoristiti za vlastite nacionalne interese: kako u trgovini s EU oko priljeva izbjeglica, tako i svojeg daljnjeg učešća u bitci za Mosul. Naravno, kroz nove rijeke izbjeglica sigurno će se infiltrirati i borci „IS“ kojima Turska lako može manipulirati već prema potrebi – u sirijskom sukobu ali i šire.

I na kraju: različite komparacije bitki za Mosul i za Aleppo su moguće ali ostaje jedna činjenica: vojni „demokrati“ mogu činiti što i kada hoće, a Asad i Rusija itekako moraju (morat će i dalje) kalkulirati oko vođenja svojih vojnih operacija zbog licemjerne zabrinutosti „demokratskog svijeta“ za civilno stanovništvo u istočnom Aleppu. Njega je inače i višestruko manje nego civila u Mosulu, pričemu bi glavninu eventualnog izbjegličkog vala (iz istočnog Aleppa) apsorbirala sama sirijska vlada bez potrebe miješanja susjednih država ili međunarodnih humanitarnih organizacija. Ali to je već jedna sasvim druga tema, piše Geopolitik.news

Autor: Zoran Meter

ZADNJE VIJESTI