Vještice iz Salemvillea: u SAD sloboda govora i okupljanja više ne postoji

Autor: Marcel Holjevac

Ovaj put su štovatelji Sotone 'bijeli supremacionisti'.

Ono što se događa nakon Charlotesvillea zapravo sve više podsjeća na događaje iz nekih prošlih stoljeća – na progone i spaljivanje vještica. Ovaj put su štovatelji Sotone ‘bijeli supremacionisti’. Kvaka je u tome da su takve optužbe nešto što je svakom moguće prilijepiti, ako se baš želi.

Inga Andrews je rođena u nacističkoj Njemačkoj. Živjela je u izbjegličkom kampu prije bijega u Ameriku i primijetila ono što zapravo svatko pri zdravoj pameti može primijetiti. Trump nije Hitler našeg vremena, kako ga ljevica predstavlja. Naprotiv, njega ideologije ne zanimaju, on je spram njih neutralan, kao što je neutralan spram svega ostalog. No kad su je, kao preživjelu iz nacističke Njemačke, novinari Independent Journal Reviewa pitali za sličnosti između Adolfa i Donalda, odgovor je bio prilično šokantan za ljevicu.

Ona ne samo da je to odbacila, nego je jasno rekla: “Uništenje slobode govora” od strane “liberalnih prosvjednika” je ono što nju podsjeća na Hitlera i nacističku Njemačku. “Ono što se događa u ovoj zemlji me plaši”, rekla je Andrews za IJR. “Ono što me podsjeća na Hitlera više nego išta drugo nije Trump, nego uništenje slobode govora na sveučilištima – program koji potiču profesori. Tako je i Hitler počeo, edukacijom mladeži lažnim iskrivljenim činjenicama, ispiranjem mozga, to je ono što se danas događa.” Andrews je dodala kako prepoznaje pristranost u školskom sustavu, naročito na sveučilištima, i kaže kako potiče istu netrpeljivost kakva je kumovala usponu Hitlera tridesetih godina prošlog stoljeća. Usto, iako je i za nju, kao Njemicu, važila zabrana ulaska u SAD i stroža od one koju je Trump nedavno nametnuo nekim zemljama iz kojih stižu teroristi, kad se njena majka udala za Amerikanca, smatra da bi trebalo poštivati mjere ograničenja useljavanja. “Trebalo je šest godina da bi se mogla udati”, kaže. “U to vrijeme, ako ste se udali za Amerikanca, trebalo je čekati jer smo bili neprijatelji.”

Za prosvjednike s ljevice kaže da je njihov aktivizam pokretan emocijama, i da su zato odbacili razum i logiku. “Vidim da ono što se danas događa ovdje reflektira neke stvari koje sam vidjela u nacističkoj Njemačkoj, i to je zastrašujuće. To je zbog loše edukacije. Trump nije poput Hitlera. Ta teorija je propaganda. Da, živjela sam u nacističkoj Njemačkoj, ali vama je dovoljno da pročitate nekoliko knjiga da biste vidjeli koliko je ta teorija pogrešna”. Ona također smatra kako treba poslati oštru, ali neophodnu poruku “liberalima” koji prosvjeduju protiv svega od Mila Yiannopoulosa do statua generala Leeja i od rezultata izbora do izjava političara da im nasilje i pritisak neće donijeti ono što žele. “Amerika mora odrasti, mladi ljudi koji dižu revolucije i uništavaju imovinu, koji nemaju poštovanja za starije i za slobodu drugih da iznesu mišljenje, moraju odrasti”, kaže ona i dodaje kako je bila jako ponosna kad je postala državljanka SAD.

No danas se borba za slobodu govora uglavnom povezuje s “ekstremnom desnicom” i “govorom mržnje”. S neonoacistima i stvarima koje su većini ljudi uglavnom odiozne. No i vještice koje su spaljene u Salemu, što je bio jedan od događaja koji predstavljaju trajnu traumu današnje Amerike, su osuđene zbog iracionalnog straha koji se širio oko njih. Kad pogledate bilješke sa suđenja tim vješticama, i kako su njihovi suci opravdavali presude, i usporedite ih s pismima koja su ovih dana uputili predsjednici praktički svih američkih sveučilišta osuđujući “neonaciste i rasiste” u Charlotesvilleu, vidjet ćete da se tu radi o istom mentalnom sklopu: radi se o tome da je nasilje, smatraju oni, opravdano protiv onih koji ugrožavaju njihove vrijednosti. Te vrijednosti su se, naravno, u preko 300 godina promijenile: moralna panika je prava poveznica. Moralna panika je uostalom ono čime je Hitler huškao ljude na “privilegirane” Židove, a kasnije u razdoblju McCarthyzma se moralnom panikom o “komunistima u Hollywoodu” (nije da ih nema!) huškalo ljude da cinkaju svoje suradnike, pri čemu je stvorena atmosfera nesigurnosti, straha, i cenzure. Atmosfera neslobode, gdje je svatko morao jako paziti što govori kako ne bi završio na ovakvoj ili onakvoj lomači. Stvarnoj ili virtualnoj, koja će mu svejedno uništiti egzistenciju.

A u čemu je zapravo stvar? U tome da je Amerika zasnovana na principima neutralnosti države spram vjera, ideologija, bilo čega – na ideji da svatko ima pravo zastupati bilo što dok god ne postupa nasilno, da svi imaju pravo na okupljanje, da svi imaju pravo iznijeti svoje ideje ma kako većini ljudi bile odiozne. Danas svi govore “pa ne možemo u istu ravan staviti neonaciste i one koji su protiv njih”, iako u Charlottesvilleu nisu bili okupljeni samo neonacisti, naprotiv. Stvar je upravo u tome da možemo, i moramo: Ustav SAD ne govori ništa o tome da se sloboda govora može ograničiti onima koji zastupaju društveno neprihvatljive ideje – da je tako, niti pobornici gay prava, niti Martin Luther King, niti itko drugi ne bi nikad imao pravo na slobodno promoviranje svojih ideja koje su mijenjale SAD jer je ono što su zastupali bilo – društveno neprihvatljivo u tom trenutku. To se pokriva floskulom o “govoru mržnje”. Govor mržnje je ideološka izmišljotina stvorena isključivo u svrhu zabrane ideja koje nisu “društveno prihvatljive”, kao što je i vještičarenje bila optužba kojom su se temeljem obične difamacije suzbijale puritancima neprihvatljive ideje. To je ideološko oružje koje, prerušeno u alat za obranu moralnih vrijednosti društva, zadire ne samo duboko u samu suštinu slobode govora nego ljudima nameće osjećaj krivnje zbog samih njihovih emocija i misli. Samim time ima osobine tiranije. Priča da se time štiti nečije osjećaje je jednostavno bajka za malu djecu i emocionalno nezrele koji se ne mogu nositi s činjenicama.

Najbolje problem s kojim se suočava današnja Amerika ilustrira odgovor kongresmena Stevea Cohena koji je za MSNBC nakon događaja u Charoltesvilleu, kad su ga zamolili da komentira izjavu Donalda Trumpa kako su obje strane krive za nasilje (što je posve točno, i razvidno iz snimke, ali i toga da se radilo o pokušaju sprječavanja legalno prijavljenog skupa što je završilo nasiljem!) rekao kako nasilje koje dolazi s ljevice nije usporedivo s onim drugim nasiljem. Ukratko, postoji dobro i loše nasilje. No zakoni ne razlikuju dobro i loše nasilje. On je objasnilo kako je antifa “bila tamo i radila što je radila zbog nacista i konfedracionalista”. No, ako bismo to prihvatili, moramo prihvatiti i da su nacisti razbijali skupove komunista ili drugih stranaka jer… pa jer su bili tamo.




Cohen kaže, “Predsjednik bi trebao biti lider američkih vrijednosti. Nacizam i nasljednici KKK-a ne predstavljaju američke vrijednosti. Oni su za terorizam. Oni su za holokaust i uništavanje ljudi. Oni su za destrukciju i nasilje. Predsjednik bi morao jasno ustati protiv takvih grupa, a on to nije uradio. To je nevjerojatan pad moralnog vodstva…. on je pokušao okriviti obje strane, no ako je Antifa bila tamo i radila stvari (bila nasilna i tukla ljude palicama, op. MH) to je bilo jer su bili protiv nacista i konfederacionalista”.

To je užasavajuća i pogrešna moralna logika, ali ista ona koju smo gledali i kojoj smo svjedočili kod braniteljskih prosvjeda u Zagrebu. Nakon svog verbalnog nasilja medija i fizičkog nasilja policije protiv njih, na kraju su kao jedini nasilnici obilježeni oni.

No stvar je u slijedećem: to što je Antifa proti nacista ne znači da Antifa zastupa Američke vrijednosti. Staljin je također bio protiv nacista. KKK, istina, ne predstavlja američke vrijednosti, ali sloboda govora za sve, pa i naciste i KKK, predstavlja izvorne američke vrijednosti. Usto, malo je licemjerno da on kao demokrat apostrofira KKK i konfederacionaliste: Naime, svi članovi KKK-a su bili demokrati, iako nisu svi demokrati bili članovi KKK. Upravo logikom uglednog demokratskog kongresmena, Demokratska stranka danas ne bi postojala! No, u nedavnom istraživanju, 42% ispitanih Amerikanaca je reklo da Trump stavlja “bijele supremacioniste” u isti rang s njihovim oponentima, dok je 35% reklo da to ne misli. Usput, samo 9% misli da su nacistička i “bjelačka supremacionistički” stavovi “prihvatljivi”. Stvar međutim nije u tome jesu li ti stavovi prihvatljivi većini, manjini, ili nikom: stvar je u tome da bi u prosvijećenoj demokratskoj zemlji svatko trebao pravo iznijeti svoj stava bez straha da će zbog njega biti osuđen, ili ostati bez posla, ili postati žrtvom nasilja. Europsko prosvjetiteljstvo 18. stoljeća je zasnovano upravo na takvoj neutralnosti, na odbacivanju vjere (ili, danas, ideologije) iz rasprave, na racionalnom a ne emocionalnom, na sili argumenta a ne argumentu sile. To smo danas posve odbacili: liberalne dogme ne mogu biti predmetom rasprave, pa ni posve akademske. To je zastrašujuće.




Sloboda govora mora pripadati svakom, ma kako odiozno kome bilo ono za što se prosvjeduje. Pišući svojevremeno o slučaju Frljića, naveo sam: “Mi ne smijemo Frljiću zabranjivati da iznosi svoje gadarije jer to nas vrijeđa. Obilježje svake diktature i svakog antidemokratskog režima je ograničavanje slobode govora. Najvažnije obilježje svakog slobodnog društva je sloboda govora, pogotovo onog govora koji nekog vrijeđa ili kojeg netko ne želi čuti. Jer, nemoguće je reći bilo što ozbiljno o bilo čemu da nekog ne uvrijedite, i nemoguće je pronaći činjenicu koju bi svi željeli čuti (zapravo, većinu ljudi većina činjenica jednostavno vrijeđa).” No principi danas ne zanimaju nikog. Nedavno je Ameriku potresao slučaj zaposlenika Googlea Jamesa Damorea koji je dobio otkaz zbog pisma u kom se požalio na političku korektnost u tvrtki u kojoj su, inače, samo 2% zaposlenika crnci (šest puta manje nego u općoj populaciji, ali je zato Azijata u Googleu čak 20%). Većina podržava taj potez, u akademskoj zajednici. Šef Googlea je to opravdao u pismu zaposlenicima rekavši kako “ljudi ne žele biti prosuđivani” prema spolu, rasi, itd. No James Damore, šahovski velemajstor koji je studirao na najprestižnijim svuečilištima uključujući Harvard i MIT, se pobunio protiv zapošljavanja po spolnom, rasnom i svakom drugom ključu, argumentiravši to time da je želio svojim memorandumom kojeg je poslao kolegama upozoriti na probleme u Googleu. Naime, upravo nakon što se Google našao na udaru moralista i puritanaca jer ne zapošljava dovoljno žena, manjina, itd. kompanija je krenula u politiku “promoviranja različitosti”, dok je prethodno zapošljavala isključivo prema kompetencijama, ne gledajući na spol i rasu.

Management Googlea je zaključio da Demoreov memo “promivira štetne spolne stereotipe” i uručio mu otkaz. Stvar, naravno, nije u tome slažete li se s nacistima, “supremacionistima”, “seksistom” Demoreom i tako dalje. Možete i ne morate. Stvar je tome da svatko mora imati pravo reći što mu je na srcu, od Trumpa do onih iz BLM-a, i da nitko ne smije imati pravo na nasilje osim organa reda i sigurnosti. Ako vam se ne sviđa što netko govori, odgovorite mu. Ali mu nemojte zabranjivati da govori! Ako vas to vrijeđa, vrijeđajte vi njega i ne skrivajte se iza floskule o “govoru mržnje”, mrzite i vi njega. No današnja Amerika je, odbacujući rasizam, seksizam, i sve ostale -izme kao “neameričke” zaboravila da je cenzura puno više neamerička nego bilo što od navedenog. A kako cijeli svijet već preko stoljeća uglavnom slijedi Ameriku, i u Hrvatskoj se sve više osjeća ta cenzura, potreba da pazite što govorite i kako se izražavate ako se ne želite naći na udaru “moralne većine”. Naravno, pristojnost je uvijek poželjna, no politička korektnost nije pristojnost, već njen profani i ružni surogat. Tamo gdje pristojnost ide za načinom na koji je nešto izrečeno, ali ne i za time što je izrečeno, “PC” ide za time da se zabrane rasprave o svemu što bi moglo “povrijediti nečije osjećaje”, i ako je istinito i dokazivo.

Tako je i Demore dobio otkaz jer je rekao nešto što i u Googleu znaju, ali ipak promoviraju zapošljavanje po onom što bi se u Jugoslaviji zvalo “republički ključ”  – manje kompetentan kandidat dobiva posao u ime ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, a tako su iz akademske zajednice protjerani i brojni drugi koji su širili herezu. Samo jedan primjer – James Watson, koji je 1962. dobio Nobelovu nagradu za jedno od najznačajnijih otkrića u povijesti medicine, strukture DNK, je 2007. godine rekao je skeptičan oko perspektiva Afrike je se “sve naše socijalne politike baziraju na pretpostavci da je njihova inteligencija jednaka našoj – iako sva testiranja pokazuju da tome nije tako”. Iako je rekao da nitko ne bi trebao biti diskriminiran temeljem rase, naveo je kako “Nije razumno pretpostaviti da su se intelektualni kapaciteti ljudi koji su se evolucijski razvijali u geografski odvojenim zajednicama jednaki”, što ga je koštalo svih pozicija koje je imao i izbacivanja iz akademske zajednice: na kraju je morao prodati i samu Nobelovu medalju jer je ostao bez sredstava. Ruski tajkun koji ju je kupio mu ju je na kraju – vratio.

Je li Watson moderni Galileo? Možda. On se zalagao za stavljanje istine i činjenica ispred “wishful thinkinga” i dogmi zasnovanih na vjerovanjima, ne na činjenicama. Osuđujući govor mržnje ljevica zapravo samo jača ekstremni dio desnice, jer jedino oni danas ustaju u obranu slobode govora. Ikona prosvjetiteljtva, Voltaire, je jednom rekao “ne slažem se s time što govorite, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete”. Današnje je vrijeme antiprosvijetiteljsko, u tome prednjače sveučilišta: ideologija je zamijenila religiju, ali sustav vrijednosti i dalje počiva na dogmama.  Smjer u kom se stvari kreću, jednostavno, nije dobar, a ako su jedini otvoreni zagovornici slobode govora ostali neonacisti, onda to jako puno govori o našem društvu. U komunizmu, postojale su dvije – tri stvari o kojima ste morali šutjeti: u današnjem “slobodnom svijetu” ih je svakim danom sve više.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.