Wikipedia

VELIKA OBMANA: U poplavi zakona, službenici davali smjernice ministrima

Autor: Marina TENŽERA

Do tada se ‘Europa’ činila dalekom, a mediji bi se povremeno našalili s nekom ‘ludom novom EEZ smjernicom, poput one o harmoniziranju zakona o džemu u kojoj su mrkve proglašene - voćem!’. No, iznenada su ljudi shvatili u što su se upustili kada su pristali poštivati EEZ propise...

Iako su Danci rekli “ne” budućoj EU, kako u svojoj izvanrednoj knjizi “Velika obmana – tajna povijesti Europske unije” pišu Booker i dr. North, britanski premijer John Major ipak je našao način kako da ratificiraju Maastricht, prevarivši ih riječima da državljanstvo Unije ni na koji način ne ugrožava nacionalno državljanostvo, da Danska neće ući u jedinstvenu valutu i da ne trebaju očekivati da će biti uvučeni u zajedničku obrambenu politiku. Dogovoren je i početak pristupnih pregovora s Austrijom, Švedskom i Finskom 1993., pod uvjetom da ratificiraju Maastricht.

Major je čak i kod kuće, u Britanskom parlamentu lagao da je “Vijeće preokrenulo paket mjera pokretanja centralizacije”. To jednostavno nije bila istina, ističu pisci knjige, više nego dobro upoznati sa zakulisnim igrama.

Međutim, nisu se dali ni euroskeptici, tzv. grupa Novog početka bila je nepokolebljiva, pa su čak željeli uvjeriti Dance da glasaju ponovno “ne” na svom drugom referendum. Teresa Gorman, koja je Prijedlog o Maastrichtu smatrala “najvećom prijetnjom britanskoj neovisnosti od Drugog svjetskoga rata”, objasnila je da Major želi “žrtvovati ambiciju principu … ”naš instinkt govorio nam je da zbijemo redove kako bismo spasili demokraciju”, govorila je.

‘Prodavali smo britanski narod…’

No, i Major je je lukavo odgovorio da je “Maastricht iskorišten kao žrtveno janje za različite bezimene strahove o Europi”. Kada je održan drugi danski referendum, rezultat je bio “da”, ali glasovanje su obilježili najveći nemiri koje je Kopenhagen ikada doživio – prosvjednici su razbijali izloge, spaljivali automobile i barikadama odrezali dio grada, proglašavajući – zonu zabrane za EZ. Ranjeno je 11 prosvjednika i 26 policajaca.

U jednom se istraživanju pokazalo da samo 17 posto ispitanika zna za tzv. “edinburške ustupke”. U Velikoj Britaniji je Roger Knapman, član grupe Novog početka, nagovijestio što dolazi. Otkrio je da su u 7 mjeseci od pokretanja rasprave 4. studenoga, pred Donji dom iznijeli 265 potpisa i smjernica EZ-a nad čijim zaustavljanjem zastupnici praktički nisu imali moć.

Ipak, Richrad Sheperd je bio taj koji je pogodio u srž priče, primjećujući da se u svim raspravama o prijedlogu Zakona o Maastrichtu malo koji govornik vratio prvom načelu demokratske vladavine. “Duboko odbijanje mnogih ljudi širom Europe temelji se na njihovu uvjerenju da ovo nije demokratski sporazum…”, rekao je. Tijekom rasprave, svi, s obje prednje klupe, smjerno su ga se klonili i nisu raspravljali o pitanju demokratske i odgovorne Vlade, iako je taj Dom izgrađen na tome.

Hurdov govor, koji je zastupao Majora, naglasio je da ljudi “ne vjeruju dovoljno u svoje viđenje Zajednice slobodne trgovine…” Međutim , Tony Benn nije bio impresioniran: “Prodavali smo britanski narod, bez njegova pristanka, ustavu koji je zamjenjivao parlamentarnu demokraciju.” No, uzalud je govorio. U ritualu glasovavanja, prijedlog je ipak prošao kao “čisti teatar”, a pritisak šefova stranaka bio je dovoljan da smanji dio podrške Grupi novih glasača. Major je dobio s 39 glasova razlike.




No, stvari su počele izlaziti na vidjelo. Roger Brown, koji je vodio mali vrtni centar kraj Appelbyja, godinama je koristio napušteni rudnik za kompostiranje. Sad je obavješten da prema novim EEZ propisima o otpadu, njegovo mrtvo lišće i drugi kompostni materijal čine – “kontrolirani otpad”. Kako nije imao dozvolu za upravljanje otpadom, morao je unajmiti ovlaštenu službu da ukloni kompost, što ga je stajalo 20.000 funti. Prijetio mu je i mogući progon zbog kaznenog djela.

Tom Chambelain je, pak, vidio obiteljsku mesnicu s tradicijom od stotinu godina. Godine 1992. proglašen je šampionom kobasičarstva na Sajmu istočne Engleske. Potom ga je Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i hrane (MAFF9) obavijestilo da prema propisu o svježem mesu, kojim se primjenjuje EZ smjernica 91/497, mora napraviti opsežne strukturne promjene u svojim pogonima. Ako to ne učini, izgubit će dozvolu.

Zajednica postala tvornica zakona

U posljednjim mjesecima, mnoge takve priče počele su izlaziti u javnost u svakom sektoru britanske industrije najavljujući novu fazu u britanskim odnosima sa zajedničkim tržištem. Do tada se “Europa” činila dalekom, a mediji bi se tek povremeno našalili s nekom “ludom novom EEZ smjernicom, poput one o harmoniziranju zakona o džemu u kojoj su mrkve proglašene – voćem!”. No, iznenada su ljudi shvatili u što su se upustili kada su pristali poštivati EEZ propise.




Najočitiji razlog bila je lavina novog zakonodavstva povezana s pokretanjem jedinstvenog tržišta, 1. siječnja 1993. godine. Zapanjujuć je bio nevjerojatno birokratizirani način na koji su zakoni oblikovani. Nikad u zakonik nije uvedeno toliko kaznenih djela! Stoljećima su glavni zakoni bili zakoni parlamenta o kojima su raspravljali izabrani predstavnici naroda. Sada, dok se sve više nadležnosti prepuštalo Zajednici, zakoni su stvarani bitno drukčijom metodom u kojoj je Zajednica postala tvornica zakona, proizvodeći sve više smjernica i propisa. Vijeće, sastavljeno od odabranih političara odgovornih nacionalnim parlamentima, provodilo je vrhunsku demokratsku kontrolu nad cijelim “projektom”.

Tako se pojavila i optužba da vlast u novoj Europi drže “neizabrani birokrati bez lica”. Bruxelles je, međutim, bio središte mreže, povezujući organizacije u cijeloj zajednici. Osim službenika Zajednice, u gradu je djelovalo tisuću nacionalnih službenika iz svake zemlje EU-a, svi na određeni način angažirani na izgradnji velike tvorevine. Istodobno su deseci tisuća drugih na tome su radili u nacionalnim prijestolnicama, sudjelujući u zakonodavnom stroju bez presedana po svojoj složenosti.

Kako je 1992. izvjestila Delorsova grupa, o subsidijarnosti je samo 30 od 535 prijedloga Komisije stiglo iz same Komisije. Ostali su došli iz drugih izvora – od državnih službenika članica, do niza anonimnih odbora, skupina za pritisak, nevladinih organizacija ili komercijalnih lobista koji su djelovali u ime određene industrije ili tvrtke. Kasnije je procijenjeno da je u gradu djelovalo 1600 takvih odbora, a širom EU-a, još 170.000 lobista.

Druga stvar je bila u tome što je se uloga Europskog parlamenta postepeno širila kako bi se stvorio “dojam kako se stanovnicima daje mogućnost “demokratskog” utjecaja na to kako se njima vlada. Parlamenti su prolazili vlastiti show, ispitujući prijedloge i glasajući o njima. Međutim, ta legislativa ni u kakvom konvencionalnom smislu nije provodila demokratsku kontrolu izvršne vlasti. Parlament je tek češće nadograđivao prijedloge Komisije ili je “korio što se ne kreće brže putem integracije”.

Tajnovito Vijeće ministara

Pobliže ispitivanje rada Vijeća ministara otkrilo je u praksi da u njemu nema ničeg demokratskog. Ne samo da su sastanci održavani iza zatvorenih vrata, bez ikakvog javnog zapisa o čemu se tamo govorilo, ili kako su ministri glasovali (kako je cinično primjećeno – gotovo jedine zemlje s tako tajnovitim procesima bile su Kuba, Sjeverna Koreja i nekada Irak). Alan Clark je čak u svoj dnevnik zapisao da je kao doministar trgovine, dobio “uputstva od službenice britanskog stalnog predstavništva u Bruxellesu – kakvu liniju treba zauzeti…”

Pritom valja naglasiti da britanski zastupnici nisu imali nikakvog utjecaja na ono što se događalo u Vijeću ministara. Izvještaji Donjeg doma su godinama pokazivali bezbrojne slučajeve u kojima su ministri odobravali stvari koje nisu bile ispitivane, često zato što zastupnicima nisu bili na vrijeme dostavljani dokumenti. Dokumentacija ostalih nacionalnih parlamenata bila je i gora!

A jednom kada bi prijedlog postao zakon Zajednice, teoretski je svaka zemlja EZ-a bila podređena istim smjernicama i propisima. U praksi, ističu Booker i dr. North, novo jedinstveno tržište sada je zbog donošenja 1368 EZ- smjernica, imalo za cilj integriranje članica “harmonizacijom” zakona u gotovo svakom dijeliću ekonomske aktivnosti – od deklaracija na vatrogasnim aparatima do dizajna plišanih medvjedića – a sve pod motom – “sigurnosti”, “higijene”, “zaštite potrošača” i “zaštite okoliša”. Čak je bila određena minutaža koju radnici EU-a smiju provesti pred ekranom, pod krinkom “visokih sigurnosnih standarda”.

Drugi značajan pokušaj koji je uzbudio duhove, bila je politika koja je tvrtkama iz bilo koje zemlje EZ-a omogućavala da se natječu za sve javne poslove iznad određene vrijednosti. Prema tri smjernice o javnoj nabavi, koje su pokrivale robu široke potrošnje, usluge i javne radove, kad god je neka bolnica željela kupiti npr. skener, lokalno vijeće moralo je zamijeniti svoje – vatrogasne kamione. Ako je pak uprava za autoceste željela sagraditi most, prvo se morala oglasiti u službenom glasilu Zajednice, omogućujući tako natjecanje tvrtkama iz cijele EZ.

Najbolji primjer kontrole između teorije i prakse na jedinstvenom tržištu, bilo je uporno hvalisanje Komisije da će takvo tržište dovesti do ukidanja 70 milijuna carinskih formulara godišnje. Ukidanje carinskih kontrola značilo je, pak, da uvozni i izvozni agenti više neće moći ispunjavati formulare u kojima se zapisivala količina i vrijednost roba. Ali Komisija je još željela zadržati statističke zapise, koji bi pokazivali količinu tzv. “unutarzajedničke trgovine”. Zato je donesen propis 3330/91 kojim je nametnut složeni sustav poznat kao – Intrastats.

Kao posljedica ukidanja carinskih formulara, te uvođenja novog sustava, povećali su se dodatni troškovi britanskih tvrtki na više od milijardu funti godišnje. Novo šok otkriće mnogim britanskim firmama bilo je izuzetno teška prodaja njihovih proizvoda u ostalim EZ zemljama. Prečesto obećavana “ravnopravna igra”, pokazala se – fatamorganom. Francuske službe posebno su bile vješte u osiguravanju da se njihovi proizvodi nastave dodjeljivati samo francuskim tvrtkama.

Nova industrija savjetnika i tijela

Novi sustav u Britaniji rigorozno je povećavao složenost i skupoću natječaja. Štoviše, analiza natječaja nakon otvaranja tržišta 1995., pokazala je da je gotovo polovina natječaja drugih zemalja otvorena – u Britaniji. Tko su Renaultova medicinska vozila, BNW-ovi policijski automobili i Volvo vatrogasni kamioni jurili britanskim cestama. Novi most Svern sagrađen je subvencioniranim španjolskim čelikom, a francuske catering tvrtke posluživale su obroke vijećnicima u engleskim gradskim vijećnicama. S druge pak strane, mnoge kontinentalne vlade ustanovile su da britanski proizvodi često ne zadovoljavaju njihove zahtjeve.

Veliki prolem u usvajanju tog novog zakonodavstva bili su troškovi. Ono je stvorilo cijelu novu industriju savjetnika i tijela, poput “kuća za testiranje”, koje su naplaćivale goleme svote za potvrde da proizvodi mogu dobiti oznake CE. Troškove regulacije povećao je i nastanak novog tipa regulatornog tijela “Sefre” ili Samofinancirane kontrolne agencije, ovlaštene za naplatu davanja za inspekcije i za dozvole koje su se sada, zakonom EZ-a, tražile od mnogih tvrtki da bi ostale u poslu.

Te Sefre sastojale su se od službi za higijenu mesa i agencija za kontrolu lijekova, financiranih milijunima funti naplaćenih farmaceutskim tvrtkama za licenciranje lijekova, do uprava za otpad osnovanih za provođenje novih EZ propisa o odlaganju otpada. Zanimljivo su nazvane Inspektoratima njezinog Veličanstva za zagađenja, osnovane za provođenje EZ smjernica, navodno zbog smanjenja industrijskog zagađenja.

Kad je jedinstveno tržište stupilo na snagu 1. siječnja 1993., pet milijuna vrijedno kemijsko postrojenje u Teesideu, jedno od najmodernijih u Britaniji, mjesecima je mirovalo iako su njegovi vlasnici Chemoxy International potrošili 120.000 funti u naporima da se prilagode Inspektoratovom tumačenju novog EZ regulacijskog sustava, poznantog kao – Integrirana prevencija i kontrola zagađenja (IPPC).

Postrojenje je trebalo reciklirati i učiniti bezopasnim potencijalno otrovne tvari, poput antifriz mješavina, što je radilo tako učinkovito da je ukupna količina štetnih tvari koje je emitiralo, bila samo osam kilograma godišnje i uglavnom su se sastojale od octene kiseline. To je bilo manje od količine štetnih tvari koje je ispuštao automobil djelatnika Inspektorata Njezina veličanstva prigodom posjeta tvornici. Nekompetentnost službenika u nastojanjima primjene zakonodavstva koje nisu razumjeli, koštala je Chemoxy 60.000 funti godišnje.

Regulacijska eksplozija

Zabirnutost koju je izazvala regulacijska eksplozija postala je tako raširena, da je Vlada više nije mogla ignorirati. Okružna udruga nadglednika procijenila je da će trošak tvrtki za samo jedan predloženi novi paket protupožarnih propisa kojim su se, navodno, primjenjivala dva kratka pasusa EZ smjernica, iznositi 8 milijardi funta(!) i tako postati najskuplji zakon u britanskoj povijesti.

Propisi koje je predlagalo Ministarstvo unutarnjih poslova bili su dugački 20 stranica, popraćeni sa 100 stranica uputa, odnosno, 3500 redaka izvedenih iz samo 20 stranica teksta Komisije. Majorovi ministri bili su toliko šokirani da su o tome raspravljali na sastanku kabineta. Bili su to oni isti ministri koji su potpisivali stotine propisa, pretvarajući ih u zakone, očito nesvjesni da im njihovi vlastiti službenici daju smjernice u tako štetnim razmjerima.

Trebale su četiri godine da dužnosinici ministarstava predlože razumniju verziju.

 

 

 

 

Autor:Marina TENŽERA
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.