IPCC

VELIKA KLIMATSKA PRIJEVARA: ‘Naš model globalnog zatopljenja bio je pogrešan, stvari nisu ni blizu tako katastrofalne’

Autor:

‘Žao nam je, zeznuli smo vas’: to je rečenica koju nikad nismo čuli od znanstvenika iz Rimskog kluba koji su davnih sedamdesetih prognozirali katastrofu koju će prouzročiti skori nestanak nafte, najkasnije do tamo negdje oko kraja prošlog stoljeća, rekli su. Scenarij katastrofe kojim su nas plašili, i koji se naučavao u školama, je rezultirao ne samo distopijskim filmovima poput “Mad Maxa”, o propasti civilizacije i povratku u kameno doba u kom se ljudi kolju oko preostalih par kantica nafte, što je bio scenarij kojim su mediji temeljem “znanstvenih činjenica” stvarali moralnu paniku, nego i ogromnim poskupljenjima goriva i još većim porezima na njega. Kasnije se pokazalo da nafte ima za bar još sto godina više, vjerojatno i puno dulje, ali eto: zeznuli smo vas. Plaćate skupo nekoć smiješno jeftino gorivo, onda na njega plaćate još oko 60% nameta i poreza. Propast svijeta i “Mad max” scenarij se nisu dogodili, ali se dogodio OPEC.

I tada, sedamdesetih, su postojali “naftni skeptici” koji su tvrdili da se podacima manipulira, da se znanstveni podaci tendenciozno tumače od strane samih znanstvenika i još više od strane medija koji ih prenose, i da se zapravo neće dogoditi ništa, bar ništa katastrofalnog. Proglašeni su teoretičarima zavjera i idiotima koji ne slušaju riječ znanstvenu. Na tapeti se našao i Ronald Reagan, “naftni skeptik” koji je na vlast došao godinu dana nakon što je snimljen “Mad Max”, i koji jednostavno nije vjerovao u scenarij katastrofe: srezao je poreze, izmijenio inflatornu monetarnu politiku, liberalizirao tržišta, i naftno čudo se dogodilo: “naftne krize” iz sedamdesetih, odnosno nestašice nafte, su nestale kao rukom odnesene, cijena nafte je s 40 dolara pala na nešto više od trećinu toga, sve u samo godinu – dvije, i ostala ispod 40 dolara idućih dvadesetak godina. Od onda, nestanak nafte više nitko ne spominje kao izgledan i katastrofalan scenarij za skoru budućnost. Ali se govori o globalnom zatopljenju uslijed povećane potrošnje nafte i fosinih goriva: zanimljivo da nitko ne spominje uopće niti mogućnost da bi fosilnih goriva i nafte moglo jednog dana nestati, pa time i  posljedičnog “globalnog zatopljenja”.

A sad se, izgleda, scenarij ponavlja pod Trumpom, “klimatskim skeptikom”, kako ga zovu, ali pravi naziv bi ipak bio klimatski realist. Klimatski katastrofičari iz IPCC, “međuvladinog (dakle globalnog!) panela za klimatske promjene”, prognostičari sudnjeg dana koji nam već godinama pune uši kako će zemlju spržiti oganj pakleni, a kontinenti potonuti pod more ako ne odbacimo aute i počnemo biciklirati, konačno su priznali da su njihove brojke zapravo pogrešne. No, dobro, ne baš tim riječima, nitko za sad nije rekao “žao nam je, zeznuli smo vas”, ali to neizbježno proizlazi iz dokumenta objavljenog prošlog mjeseca u znanstvenom časopisu “Nature Geoscience”, koji konačno priznaje da su računalni modeli IPCC-a za predviđanje zagrijavanja zemlje debelo precijenili utjecaj fosilnih goriva na klimu, i da se planet zagrijava osjetno sporije od njihovih ranijih predviđanja.

Dokument pod nazivom “Emisijski proračuni i putevi u skladu sa zagrijavanjem ograničenim na 1,5 ° C” priznaje da je sad “gotovo nemoguće” da će se obistiniti predviđanja sudnjeg dana u posljednjem izvješću o procjeni tog istog IPCC-a, gdje je navedeno da ćemo biti 1,5 stupnjeva Celzijusa iznad predindustrijskih razina već do 2022. godine. Da bi se to dogodilo, navode autori, temperatura bi trebala porasti za pola stupnja Celzijusa u samo pet godina. A toliko nije porasla ni u posljednjih dvadesetak godina.

Naime, kako se globalne srednje temperature rijetko kad povećavaju za 0,25 ili više stupnjeva C u jednom desetljeću, to bi značilo da bi se planet morao grijati četiri puta više nego u desetljećima najbržeg zabilježenog zagrijavanja u sljedećih pet godina. To je, priznaju znanstvenici, gotovo nemoguće. Što znači da je njihov “ugljični proračun” – količina CO2 za koju kažu da je potrebna da bi se globalne temperature povećale do određenog stupnja  – pogrešan. To pak znači da su i računalni modeli koje su koristili za plašenje ljudi pričama o klimatskoj apokalipsi zapravo pogrešni, i to prilično pogrešni.

Ali zasigurno ne biste to zaključili iz riječi kojima znanstvenici pokušavaju spinati svoje vlastito izvješće. Prema London Timesu: “Michael Grubb, profesor međunarodne energije i klimatskih promjena na Sveučilištu u Londonu i jedan od autora studije, priznao je da je njegovo prethodno predviđanje bilo pogrešno. Tijekom klimatskog summita u Parizu,u prosincu 2015., rekao je: “Svi dokazi unazad 15 godina navode me na zaključak da je ograničiti zagrijavanje planete na 1,5 C jednostavno nekompatibilno s demokracijom… kad se činjenice promijene, promijenit ću mišljenje, kako je rekao Keynes”, dodao je.

Promijenio je mišljenje, pa sad kaže “u boljem smo položaju nego što sam mislio”.  A Myles Allen, profesor geosistemskih znanosti sa sveučilišta Oxford i autor dokumenta, rekao je: “Nismo svjedočili onom velikom ubrzanju globalnog zagrijavanja koje se trebalo dogoditi nakon 2000. prema našim modelima. Naša opažanja to nisu potvrdila.

On je rekao kako je grupa od oko tucet računalnih modela, koje su izradili državni istraživački instituti i sveučilišta diljem svijeta, sastavljeni deset godina ranije pa zato “nije tako jako iznenađujuće da je počelo dolaziti do malog razilaženja predviđanja s našim mjerenjima”. Usput je priznao da su brojni računalni modeli bili, kako je rekao, “na vrućoj strani”, odnosno da su predviđali previše zagrijavanja.

Ovdje ima jedna nelogičnost. Profesor Grubb tvrdi da su se činjenice promijenile. Ali nisu. Klimatski skeptici već godinama govore da su klimatski modeli IPCC-a bili “previše vrući”. Doista, “Zaklada za politiku globalnog zatopljenja”, GWPF, je još prije tri godine obavila znanstveni rad u kojem su tvrdili upravo to: Nakon novih otkrića znanstvenika iz IPCC-a objavili su tekst pod naslovom “Govorili smo vam: kako su znanstvenici iz IPCC-a skrivali dobre vijesti o globalnom zatopljenju“.

Oni tamo kažu: “Izvješće GWPF-a od prije tri godine pokazalo je kako dokazi temeljem opažanja ukazuju kako je naša klima znatno manje osjetljiva na stakleničke plinove nego što to procjenjuju klimatski modeli. 

Indikacije za to i relevantni znanstveni radovi se svi referiraju na “Peto izvješće o procjeni” IPCC-a. Ali, taj važni zaključak nije bio uključen u puno izvješće IPCC-a – samo je spomenut kao mogućnost – i potpuno je ignoriran u IPCC-ovom sažetku za kreatore poltika“. Drugim riječima: IPCC je zapravo znao da njihovi klimatski modeli nisu u skladu sa stvarnošću, s dokazima i mjerenjima, ali je to prešutio političarima koji su 2015. temeljem de facto lažiranih izvješća koja su najavljivala katastrofu potpisali klimatske sporazume u Parizu!

“Preko trideset godina klimatski znanstvenici prezetirali su “raspon klimatske osjetljivosti” (ECS) koji se jedva imalo promijenio. Bio je od 1,5 do 4,5 stupnjeva 1979., i taj raspon se spominje i danas u AR5. Nova izvješća sugeriraju da uključivanje recentnih dokaza i podataka, koji se reflektiraju u AR-5, opravdava niži, na opažanjima bazirani raspon od 1,25-3 stupnja, s najboljom procjenom od porasta temperature za 1,75 stupnjeva uz udvostručenje emisije CO2 u budućnosti. Nasuprot tome, klimatski model u projekcijama korištenim u AR-5, ukazuje na raspon od 2 do 4,5 stupnjeva, uz prosjek od 3,2 stupnja”.

Ako vam je ovo previše stručno: Procjene koje je IPCC dao političarima u AR-5 i temeljem kojih su krojeni globalni klimatski sporazumi preuveličavaju utjecaj stakleničkih plinova na globalno zatopljenje za bar dvostruko.

“To je jedno od ključnih otkrića u u GWPF-ovom izvješću “Preosjetljivost: kako je IPCC sakrio dobre vijesti o globalnom zatopljenju, napisanom od neovisnog klimatskog znanstvenika Nic Lewisa iz UK i Nizozemskog znanstvenog autora Marcela Croka. Lewis i Crok su obojica bili stručni recenzenti IPCC-ovog izvješća, a Lewis je bio autor dva relevantna dokumenta citirana u njemu.

“Zadnjih godina postalo je moguće napraviti dobre empirijske procjene klimatske osjetljivosti iz podataka o temperaturi mora… te procjene, objavljene u vodećim znanstvenim časopisima, upućuju da je osjetljivost klime na udvostručenje Co2 vjerojatno ispod 2 stupnja celzija dugoročno, uz realnu procjenu od 1,3-1,4 stupnja za period od sedamdeset godina. 

Prikupljeni podaci temeljem mjerenja snažno ukazuju da klimatski modeli prikazuju preveliku osjetljivost na koncentracije Co2 i u gotovo svim slučajevima znatno preuveličavaju vjerojatni razvoj globalnog zatopljenja”, kaže Nic Lewis. 

Te niže, na mjerenjima i promatranjima zasnovane procjene dugoročne osjetljivosti klime ukazuju da u 21. stoljeću možemo očekivati znatno manji porast razine mora (usput, more je od Krista na ovamo raslo i padalo za do metar i pol, globalno, a od zadnjeg ledenog doba prije nešto više od 20.000 godina razina svjetskih mora je porasla za preko sto metara, i to bez automobila i CO2!, a i globalne temperature su rasle i padale za koji stupanj zadnjih 2.000 godina!) i znatno manji porast temperatura nego što to klimatski modeli koji se trenutno koriste za procjene pokazuju. “Naša je procjena da bi u slučaju drugog najgoreg scenarija o porastu emisije stakleničkih plinova zagrijavanje i dalje bilo u rangu međunarodnog cilja od 2 stupnja celzija u periodu 2081-2100,” kaže Lewis.

Dakle, ništa od najavljene katastrofe, nećemo svi dobiti rak kože, oceani neće preplaviti gradove i polja, Europa se neće pretvoriti u besplodnu pustinju a Antarktik neće procvjetati i pretvoriti se u tropsku prašumu. Čak i kad bi se količina CO2 udvostručila, s čim računaju procjene, a neće. Naravno da su podatke dobivene mjerenjima katastrofičari iz IPCC-a odignorirali kao “podatke koje je isfabricirala naftna industrija preko svojih lobija”.

Ali sad i znanstvenici koji su oduvijek bili “klimatski katastrofičari” ove podatke uzimaju krajnje ozbiljno: Phys.org je 19. ovog mjeseca, prekjučer, objavio tekst “Budžet ugljika bi mogao biti veći nego što smo mislili“; u njemu citiraju Joeri Rogelja, iz Međunarodnog instituta za primijenjene sistemske analize u Austriji, koji kaže, “To su dobre vijesti, ali pritisak i dalje postoji”, i kaže kako je cilj od 1,5 stupnjeva sad dostižan, kao i postizanje “ugljične neutralnosti” do sredine stoljeća (tj. situacije u kojoj  se iz atmosfere izlučuje jednako ugljika koliko se ubacuje, i koncentracija ne raste). “Naša studija je bazirana na većem broju podataka od onih koji su bili dostupni u vrijeme IPCC-a”, kaže on (drugim riječima, eto preklani nismo imali pojma što se događa s klimom, ali sad sve znamo).

A što tek reći za Glena Petersa, također jednog od vodećih klimatskih katastrofičara među znanstvenicima? On se prekjučer također osvrnuo na otkrića iz NG-a, i rekao, “Implikacije ovog dokumenta su zapanjujuće. Ne, ne pretjerujem. I imaju puno i sa znanošću i politikom.

Za politiku, ulog je ogroman. Samo odvagnite dva moguća ishoda: Da je ovaj dokument točan, da je za cilj od samo 1,5 stupnjeva zatopljenja potreban jednak napor za koji smo mislili da je potreban za dva. … Ako počnemo raditi prema njihovim procjenama, ali za 5-10 godina otkrijemo da su pogrešne, prokockat ćemo šansu da održimo zatopljenje i na 1,5 i na 2 stupnja. Iskreno se nadam da su u pravu, ili se bar nadam da će se oglasiti ako izmijene svoje procjene na niže”. On pokušava razjasniti zašto su procjene bile veće od mjerenja (godina koja je uzeta kao baza industrijske revolucije, studije koje računaju samo s utjecajem ljudi a ne i prirodnim cikluso zatopljenja i hlađenja zemlje, itd. kako bi relativizirao nove podatke) ali na kraju priznaje:

“Za znanost, dokument mogu protumačiti samo na dva načina:

Mi razumijemo klimatski sustav, ali preciznija opažanja nam govore da je ugljični “budžet” puno veći nego što smo mislili, ili
Mi ne razumijemo klimatski sustav”.

Također navodi kako je “imao ozbiljne rezervacije” prema procjenama IPCC-a “najviše zbog nebrojenih nekonzistentnosti. Kad autori modificiraju nešto u što nisam previše vjerovao u prvom redu, ond sam oprezan oko otkrića”, kaže on. No, iako skeptik spram novih otkrića, ne negira da su ona u osnovi znanstveno korektno dobivena. Ali je skeptik spram onih koji su skeptični oko klimatske katastrofe.

Vratimo se tu malo Allenu. Njegova izjava kako razlika između mjerenja i klimatskih predviđanja od prije deset godina “i nije tako iznenađujuća” ne bi bila vrijedna spomena da je on klimatski skeptik, no radi se o znanstveniku koji je zadnjih 20 godina ismijavao i sotonizirao svakog tko je imalo sumnjao u najavu klimatske katastrofe i scenarij spržene zemlje. Sad pak on sam priznaje da su njegove procjene bile – pogrešne. I da su oni kojima se 20 godina rugao bili u pravu.

Ali politička šteta je već napravljena. I ona je nepopravljiva. Iako je već godinama poznato da su klimatski modeli prepesimistični, priznanje o tome dolazi tek sad: zašto sad, a ne prije dvije godine u Parizu, pitate se? Što sad znanstvenici znaju što tada nisu znali? Je li to sve skupa zapravo prevara da bi se digli novi porezi i uveli “globalni sporazumi” i “globalne politike”, pa i “globalna ekološka policija” i globalna policija kao takva, jer eto zatopljenje je globalno pa i borba mora biti globalna? I hoćemo li ikad dočekati da nam znastvenici – prognostičari sudnjeg dana kažu “oprostite”?

Autor: