Vatikan smijenio Bozanića s najmoćnijeg mjesta Crkve u Hrvata!

Mjesto predsjednika Biskupske komisije HBK za odnose s državom je najodgovornije i ujedno ''najmoćnije'' mjesto u sustavu HBK. Trenutak koji je prelio času strpljenja Vatikana je to da je kardinal dan nakon izbora primio Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a, opcije koju je Crkva u kampanji otvoreno i nekritično zagovarala do ruba degutantnosti.

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, više neće biti na čelu Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za odnose s državom, a na tom mjestu zamijenit će ga mons. Dražen Kutleša, samozatajni kanonski pravnik i biskup porečko-pulski. Primopredaja dužnosti obavit će se krajem sljedećeg tjedna, a HBK se još dovija na koji način to priopćiti javnosti a da ne ispadne onako kako u stvarnosti jest, a to je da je Bozanić s tog mjesta smijenjen na intervenciju Državnog tajništva Svete Stolice, koje je, kao i Papa osobno, a bio je i njegov prethodnik Benedikt XVI., više sito hrvatske mjesne Crkve, jednog dijela njezinih biskupa duboko involviranih u političke procese, koji s oltara umjesto Radosne vijesti i evanđelja uglavnom propovijedaju najjeftiniji nacionalizam.

Mjesto predsjednika HBK-a za odnose s državom je najodgovornije i ujedno ”najmoćnije” mjesto u sustavu HBK. Odnosi s političkom vlasti čine predsjednika Komisije najmoćnijim biskupom u episkopatu. To je mjesto kojeg nitko, a osobito Bozanić, opčinjen moći i vlasti, ne bi želio pustiti. Trenutak koji je prelio času strpljenja Vatikana je bio onaj u kojem je dan nakon izbora kardinal primio Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a, opcije koju je Crkva u kampanji otvoreno i nekritično zagovarala do ruba degutantnosti.

Tri ključna razloga za Bozanićevu smjenu

Za Državno tajništvo je to nakon svega bilo previše, posebno nakon što je izviješćeno da je Kardinal u razgovoru s novom američkom veleposlanicom bacao ”drvlje i kamenje” po hrvatskoj vladi, i rekao da Vlada želi revidirati ugovore sa Svetom Stolicom, što je potpuna neistina. Ugovore, od potpisivanja 1997., nijedna hrvatska vlada nije dovela u pitanje. Vatikan je na susret s Karamarkom reagirao s ljutnjom iz tri razloga. Prvi je crkveno-pravni, jer Učiteljstvo jasno definira položaj Crkve u odnosu na državu i njezine poslove, posebno demokratske izbore, pa je u skladu s tim on trebao primiti ili predstavnike svih parlamentarnih opcija koje su ušle u Hrvatski sabor ili nikoga. Drugi je činjenica da je s Karamarkom na tom sastanku razgovarao o strategiji pritiska na Božu Petrova, što je i urodilo plodom, čak je bio spreman s hadezeovcima pregovarati s Mostom o uvjetima sastavljanja buduće vlade, i treći je politički. Naime, HDZ s ovakvim vodstvom već dugo ne uživa potporu Vatikana, s obzirom na to da se vatikanska diplomacija ne oslanja samo na informacije i procjene svog papinskog nuncija u Zagrebu, već i na informacije zapadnih politika, prije svih na procjene svoje nuncijature u Washingtonu.

Slučaj na kojem je kardinal Bozanić prioritetno izgubio povjerenje Vatikana, krivo odvagnuvši odnose moći i u njima vrata za svoj daljnji probitak, je slučaj samostana u Dajli. Tri godine je sjedio u vatikanskoj komisiji koja je odlučivala o povratu nekadašnjeg benediktinskog samostana talijanskoj opatiji Praglia, tretiravši posve krivo kao unutarcrkveno pitanje tu imovinu koju je 1991. država vratila Porečko-pulskoj biskupiji. S obzirom na to da su talijanski benediktinci nakon Drugog svjetskog rata kao optanti obeštećeni po bilateralnim sporazumima između Jugoslavije i Italije, koje je Hrvatska bila pravna slijednica, te po sporazumima iz Osima, pitanje samostana tj. prazne kuće u tom istarskom mjestu nikako nije moglo biti unutarcrkveno pitanje. Kardinal o tome nije obavijestio državu, već je procijenio da je dobro ići niz dlaku moći, točnije besramnom bivšem državnom tajniku Tarcisiu Bertoneu. Dopustio je da mjesni biskup Ivan Milovan, koji se protivio predaji samostana u Dajli Talijanima, bude ponižen i da ga Papa suspendira na pet minuta, kako bi član vatikanske komisije, danas kardinal Nicora, u tih pet minuta kao “ovlaštenik” mogao u ime Porečko-pulske biskupije potpisati predaju samostana u Dajli Talijanima. Biskup Milovan ubrzo se obratio premijerki i predsjedniku i slučaj Dajla je postao diplomatski incident između Hrvatske i Svete Stolice. Država nije imala pojma da Vatikan, suprotno ugovorima između Republike Hrvatske i Svete Stolice – međuepiskopalnom, a ne međudržavnom komisijom “nešto aranžira i operira” s imovinom na području RH. Tada se otkrilo da je jedan od potpisnika tog dokumenta i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, te da je kao član te vatikanske komisije bio obvezan o svemu informirati i danas umirovljenog biskupa Milovana i ostale biskupe koji o cijelom slučaju nisu imali pojma. A Vatikan istodobno nije imao pojma da Bozanić, koji je osim što je jedini mjesni kardinal i predsjednik Biskupske komisije za odnose s državom, o svemu ne informira HBK, ali ni državu.

Na scenu stupa nuincij “mutikaša”, prijatelj Vesne Pusić

Tada su isključili Kardinala iz postupka davanja suglasnosti za imenovanje novih biskupa, a cijeli taj proces prepušten je papinskom nunciju Alessandru D’ericcu. Prvo takvo bilo je imenovanje fra Ivice Petanjka za biskupa Kardinalove rodne Biskupije, što je prošlo bez Kardinalove suglasnosti i bilo je poruka njemu, ali i cijeloj mjesnoj Crkvi koja u percepciji Državnog tajništva Svete Stolice, ali i Pape osobno, postaje problematična zbog politikantskih izjava i propovijedi jednog dijela biskupa. Nuncij, inače “mutikaša” i prijatelj Vesne Pusić kojeg većina biskupa ne može smisliti, ali mu se nemaju snage oduprijeti – ipak je vrlo dobro uočio da vjernici žele biskupe “s malo više Duha Svetoga”, da je njihovo općenito mišljenje da su se njihovi biskupi potpuno udaljili od njih, i da ih zanima samo moć i što veći utjecaj na politiku, u čemu im je licemjerni HDZ s mnogo više “crvenih” (njihov izraz) od SDP-a, koji se ipak pročistio od starih kadrova (Bauk, Maras i njima slični jesu nesposobni, ali nisu bili u KPJ), mnogo prihvatljiviji.

Iako su od Milanovićeve vlade dobili mnogo više nego od HDZ-ove vlade, Milanovićeva vlada im ne dopušta da rade što žele, pa dio hrvatskih biskupa stalno stvara privid “ugroženosti zemlje”, vode borbu za Hrvatsku, umjesto da naviještaju Radosnu vijest, i otvaraju škole kako bi sudjelovali u stvaranju novih hrvatskih elita. Kao što sam već pisao, hrvatske biskupe je već jednom po Papinu nalogu “postrojio” kardinal Touran i održao im lekciju iz nacionalizma kao neprimjerenog modela ponašanja i izražavanja za biskupe Rimokatoličke crkve. Ali očito to na njih nije djelovalo. Sve se jače zakortrljalo kad je Bozanić tijekom referendumske inicjative za izmjenu Izbornog zakona okrenuo leđa Željki Markić i primio tada kandidatkinju za predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, zajedno s Tomislavom Karamarkom. Iako je biskup Antun Škvorčević jedan od onih koji ne podržava takve postupke, a po prirodi inteligentan cinik, nedavno rekao da ”postupci jednog biskupa ne legitimiraju cijelu Crkvu” (misleći na Bozanića, op.a.), kardinal je tim postupkom u očima javnosti snažno legitimirao cijelu Crkvu. Procijenio je da Markić nema moć i okrenuo se prema Kitarovićkinoj kampanji.

Ishitrena Bozanićeva poruka u predsjedničkoj kampanji

Nakon zajedničke izjave HBK-a uoči predsjedničkih izbora, koja je za razliku od ove pred parlamentarne bila čak uravnotežena, usklađena s Učiteljstvom i dobra – Kardinal je ”izletio ” sa svojom posebnom izjavom i naložio da se čita na kraju nedjeljne mise u svim crkvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Dio klera ga je poslušao, a dio nije. O pomami dijela hrvatskog klera za Kolindom Grabar Kitarović (koja se, kako čujem, za posjeta Papi i državnom tajniku o njima nije baš afirmativno izrazila), koja je dobrim dijelom iracionalna i psihološke je naravi, već sam pisao, ali to se nikako nije moglo očekivati od zatvorenog, uvijek opreznog i nekomunikativnog kardinala Bozanića. Ovako ishitreni potezi njemu nisu svojstveni, kao što mu nije bila svojstvena izjava koja je nedvosmisleno bila potpora Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima i koja je zvučala kao da je pisana u HDZ-u. Činjenica je da je – niti sat vremena nakon što je poruka objavljena – po svim društvenim mrežama HDZ-ova “ekipa” klicala “bravo, kardinale”. A državni tajnik Parolin mu uputio ”bratsku kritiku” (tako se u Crkvi naziva kad se nekoga ”opere”).

Riječ je o onom istom kardinalu kojeg je, nakon izjave o “grijesima struktura”, koja je bila i izjava HBK-a kojem je tada on bio na čelu, ta ista HDZ-ova “ekipa” prozvala “crvenim kardinalom”. Ta izjava, za razliku od ove, u svakoj je riječi imala uporište u socijalnom i koncilskom nauku Crkve. Konstitucija ”Radost i nada” Drugog vatikanskog koncila izričito kaže kako “Crkva po svojem poslanju nije vezana uz bilo koji politički sustav”.Glavno je pitanje zbog čega je kardinal Bozanić, koji je na zagrebačku stolicu došao u suglasju Vatikana i kardinala Franje Kuharića i uz odobravanje međunarodne diplomacije, dominantno tadašnje američke državne tajnice Madeleine Albright postao korifej modela ponašanja najprimitivnijeg dijela našeg visokog (a i niskog) klera, do te mjere da je zbog otvorenog lobiranja za HDZ smijenjen s mjesta tajnika Komisije HBK-a za odnose s državom? Mnogi koji ga dobro poznaju kažu da je suština tog problema upravo u njegovu kompleksu što je u Zagreb došao s Krka kao nametnuto i kompromisno rješenje, s anacionalnim imidžom koji ne pali kod hrvatskih vjernika ili barem vjernika Zagrebačke nadbiskupije, što je posve pogrešno. Bozanić je definitivno karijerist koji igra dvostruku igru. Kod kuće je nacionalist, a u Rimu oportunist. Vidjevši da taj oportunizam tamo ne pali, točnije da to nitko ne zarezuje, da mu je ambicija u koju je mnogo uložio – mjesto pročelnika Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje propala – sve je karte bacio na HDZ. Veliki propust u mandatu ove vlade je što nikad službeno nije primio premijera Milanovića, iako je prijam bio zatražen. Bez obzira na sve, ni to ne sliči na opreznog Bozanića. Zbog čega je onda tomu tako?

Mons. Kutleša u ulozi ”drugog nuncija”

Karamarko i njegova dobro umrežena paraobavještajna struktura, prema dobro upućenim izvorima – Bozanića drže u šaci snimkama homoseksualnih odnosa zagrebačkog klera. Zbog svega ovoga dobro je što će odnose s državom ubuduće voditi novi biskup.

Dražen Kutleša, je najsamozatajniji i u ispravnom smislu najsnažniji biskup u episkopatu i to zbog svojih izvanerdnih odnosa i dobrih veza u rimskoj kuriji iz koje je i došao kako bi postao najprije koadjutor biskupa Ivana Milovana, poniženog od Bozanića i svoje braće u biskupstvu tijekom afere Dajla, a potom i biskup porečko-pulski. Nakon Dragutina Nežića prvi je biskup te biskupije koji nije u njoj rođen. Kutleša je očito bio spretna i mudra ”vatrogasna mjera” za vrijeme afere Dajla – poslan na brzinu kako u tu stolicu ne bi sjeo Talijan na što se Vatikan ozbiljno spremao i što bi izazvalo povijesni deja vu, frustraciju i snažnu reakciju hrvatskog klera u Istri i vjernika. Kutleša je zapravo spasio Dajlu, da samostan ne završi u rukama Talijana i da sud presudi u korist Biskupije odnosno župe Dajla. Kutleša pripada novom naraštaju biskupa kojeg zasad čine samo on, Uzinić i Petanjak, koji su prije svega čvrsti sinovi Crkve i koji će uvijek i najprije pogledati i poslušati Zakonik kanonskog prava, a ne što govori HDZ ili Kolinda. Zbog evidentno dobrih ”veza” u Vatikanu i činjenice da u kuriji dobro kotira, nije teško za zaključiti da je Kutleša svojevrstan ”drugi nuncij” – čovjek od velikog povjerenja državnog tajnika Svete Stolice. Biskup Kutleša je prizemljen čestit domoljub koji ljubi svoj narod, ali nije opčinjen Kolindom Grabar Kitarović niti opijen hrvatskom desnicom kojoj naša mjesna Crkva sve prašta. Uključujući i milijune koje je popljačkala. Mons. Kutleša je prema svjetovnim vlastima – indiferentan. Zato nakon Bozanića, crkvene propagande, propovijedanja patetičnog domoljublja, ”kanonizacije” Kolinde Grabar Kitarović gdje god dođe, iracionalne mržnje prema Milanoviću – ubuduće možemo očekivati jedan pristojan i distanciran odnos Crkve s državom kojem će ton davati ugovori koji taj odnos uređuju. Takav je odnos Hrvatskoj potreban.