eastbaydigitalhistory.wikidot.com

Turska povlači vojsku sa sjevera Iraka

Autor: Zoran Meter/geopolitika.news

Turska, sada je to već posve očito, iz temelja mijenja svoju vanjsku politiku. Barem kada je riječ o onoj regionalnoj – prije svega vezanoj uz Siriju i Irak

U prvoj je Ankara, skupa s Moskvom i Teheranom, omogućila postizanje prekida vatre između sirijske vojske i snaga umjerene oporbe i time stvorila preduvjete za otpočinjanje mirovnog procesa u kazahstanskom glavnom gradu Astani, čije su pripreme u tijeku (naime, predstavnici turskog MVP i Glavnog stožera turske vojske boravili su u Moskvi, u svojstvu posrednika u pregovorima između ruskih predstavnika i predstavnika umjerene sirijske oporbe). Te su aktivnosti nastavak dogovora koje je Ankara postigla s Moskvom i Teheranom glede završetka sukoba u Aleppu i postizanju dogovora oko izvlačenja islamističkih postrojbi iz istočnog dijela grada, u zamjenu za deblokadu dvaju šijtskih naselja u susjednoj regiji Idlib.

Prošli tjedan potpredsjednik turske vlade Numan Kurtulmuş naznačio je mogućnost promjene turske politike prema Siriji u odnosu na onu od 2011. godine, kada  je Ankara podržala protuvladine snage (info: Al-Masdar-News). On je kazao: „Mi nemamo pravo nametati bilo kakva riješenja sirijskom narodu“. Osim toga je izjavio, kako je Turska učinila niz ozbiljnih pograšaka tijekom provedbe svog vanjskopolitičkog smjera po pitanju Sirije koje moraju biti ispravljene. Naglasio je kako će Ankara, iako ne drži stranu predsjednika Asada, prihvatiti odluku samih Sirijaca po pitanju budućnosti njihove zemlje, a Turska je spremna postati jamcem odluke koja će biti donešena na predstojećim pregovorima u Astani.

Radi se o do sada neviđenoj javnoj kritici donedavne turske državne politike prema svom južnom susjedu izrečenoj od strane jednog visokog državnog dužnosnika, pričemu je potpuno sigurno kako to nije bio njegov osobni već službeni stav turske vlade, a time i predsjednika Erdogana.

Promjena turske politike prema Iraku

Osim po pitanju Sirije mijenja se i turska politika prema Iraku. Ankara je smekšala svoju retoriku i uspostavlja partnerske odnose s Bagdadom.

Prošli tjedan turski premijer Binali Yildirim posjetio je Bagdad i Erbil (središte Iračkog Kurdistana) i razgovarao s iračkim premijerom Haidarom al-Abadijem. Razgovor se odnosio na budućnost turske vojne baze Bashika na sjeveru Iraka (čijem se postojanju Bagdad uvjek protivio), preciznije, njezino zatvaranje i odlazak turske vojske s iračkoga teritorija. Premijer Al-Abadi je nakon sastanka izjavio kako je postignut dogovor o povlačenju turske vojske (iračka TV Al-Sumaria). Dvije su se strane dogovorile o međusobnom uvažavanju teritorijalnog suvereniteta dviju država.

Međutim, nije sve tako jednostavno kako se čini. Pregovori su bili vrlo teški. Nije tajna kako je Bagdad zabrinut činjenicom da je Ankara od 2015. godine gotovo udvostručila broj svojih vojnika u bazi Bashika. Zato je turska delegacija razgovore nastojala i voditi u smjeru dogovora o prolongaciji boravka svog vojnog kontingenta ali se na kraju ipak morala suglasiti s odlukom o povlačenju svojih snaga nakon oslobođenja Mosula od snaga „Islamske države“, u čemu je vjerojatno presudnu ulogu imao utjecaj Teherana na iračke vlasti. Naime, dobro je poznato kako se tursko-iranski interesi snažno sudarju upravo na sjeveru Iraka, kako u pogledu sudbine Mosula, tako i po pitanju Kirkuka i općenito utjecaja na iračke Kurde.

Danas se Ankara u Iračkom Kurdistanu oslanja na vladajući klan Barzani (premijer IK je Masud Barzani) ali je Teheran posljednjih mjeseci snažno povećao svoj utjecaj na tamošnje Kurde. To čini posredstvom suparničkog klana Talabani i Domoljubne kurdske stranke, ali i sve snažnijim vezama koje ostvaruje s borcima Radničke stranke Kurdistana na iračkom teritoriju. Njima Teheran odnedavno čak i dostavlja oružje i šalje vojne instruktore (pod krinkom omogućavanja i njihovog sudjelovanja u borbama protiv „IS“ oko Mosula), iako još uvjek u ograničenoj količini ali dovoljnoj da Ankari jasno da do znanja koje mu mogućnosti stoje na raspolaganju ukoliko se ne budu željeli uvažavati iranski interesi.

Dakle, posjet turskog premijera Iraku teško je shvatiti kao punu normalizaciju odnosa dviju zemalja. Sve kada bi se to i iskreno željelo, na njih utječe previše pobočnih silnica, od Irana pa do SAD-a i monarhija Perzijskog zaljeva. Osim toga, tu su još uvjek i snažne emocije uzrokovane burnom povješću tih prostora, gdje su se neposredno sučeljavali interesi dvaju snažnih carstava – Osmanlijskog i Perzijskog.

Iračka vlada i danas iskazuje zabrinutost zbog turskih neoosmanskih strateških ambicija, neovisno o tome što se čini kako Ankara od njih i stvarno definitivno  odustaje (barem u smislu teritorijalne ekspanzije ako već ne političko-gospodarskog utjecaja, a što je već potpuno druga i legitimna stvar). Bagdad se boji turskih namjera za poništavanjem Ugovora iz Lausanne od 24. srpnja 1923. g. sklopljenog između poražene Turske i sila Antante, koji je i temelj današnje tursko-iračke granice.

mapa

Turska vojska u Iraku je još od vremena Sadama Huseina

Možemo podsjetiti i na ne tako davnu prošlost iz doba upravljanja Irakom od strane Sadama Huseina. Turska vojna nazočnost u toj zemlji traje još od 1980.-ih godina, točnije od početka iračko-iranskog rata. Tada se to pravdalo turskom borbom protiv Radničke stranke Kurdistana (a što je i današnji stvarni cilj postojanja turske baze u Bashiki, a ne službeno proklamirana obuka sunitskih i kurdskih snaga za borbu protiv „IS“ i njihovo sudjelovanje u oslobođenju Mosula jer tih snaga tamo i nema). Tadašnja iračka vlast je tursku vojnu nazočnost na sjeveru svoje zemlje formalno proglasila narušavanjem teritorijalnog suvereniteta ali niša više od toga nije poduzimala. Bagdad je tada, suočen s nemogućnošću ratovanja na dva fronta, izabrao manje zlo – dopustio je turskoj vojsci obračun s kurdskim postrojbama koje su iračkoj vladi ionako zadavale brigu svojim separatističkim zahtjevima.

Međutim, iako naizgled slično (Kurdi, kao zajednički neprijatelji Ankare i Bagdada), današnje stanje je kardinalno drukčije u odnosu na ono opisano iz doba Sadama Huseina. Osim potpuno različitih regionalnih i globalnih geopolitičkih odnosa, još neki elementi ukazuju na nemogućnost ponavljanja sličnih povijesnih scenarija:

1.      Irački Kurdi danas i formalno imaju određeni autonomni status u odnosu na središnju vladu u Bagdadu kroz Irački Kurdistan (makar teritorijalno nezaokružen, poglavito po pitanju statusa Kirkuka, pa u određenom smislu i samog Mosula) i formalno-pravno nedefiniran u odnosu na širinu svojih ovlasti);

2.       Iračka vojska danas je samo sjena negdašnje vojske Sadama Huseina, pričemu je i znatan dio iračkog teritorija još uvjek pod okupacijom „Islamske države“;

3.      Ni turske vojne snage nisu u najboljoj „kondiciji“, kako se to dobro vidi proteklih tjedana na prostoru sjeverne Sirije gdje su nedavno pretrpjele velike gubitke u ljudstvu od strane ISIL-ovih boraca, izgubivši tek osvojeni i strateški važan grad Al-Bab;

4.      I konačno, Iran više nije zaokupljen neposrednim ratom s Irakom, kako je to bilo 80.-ih godina prošlog stoljeća, već upravo suprotno. Teheran se sada u punom smislu riječi može posvetiti ostvarivanju svojih nacionalnih interesa kao stabilizirana država, koja ne vodi unutarnje ili neposredne vanjske vojne operacije (za razliku od Turske), oslobođena balasta međunarodnih sankcija. Iran sada ima veliki utjecaj na vladu u Bagdadu ali i sve veći utjecaj na iračke Kurde.

Imajući u vidu navedene elemente, vjerojatnim se čini kako Ankara u svojoj bazi u Bashiki obučava sunitske i kurdske postrojbe (pešmerge iz krugova Demokratske stranke Kurdistana premijera IK Masuda Barzanija) koje će, u svim varijantama razvoja stanja, biti njoj odane i predstavljati svojevrsnu tampon-zonu prema šijtskim i turskoj problematičnim kurdskim postrojbama iračkog sjevera, prije svega Radničkoj stranci Kurdistana. I to čak i nakon napuštanja baze Bashika od strane turske vojske, što još nikako nije sigurno neovisno o gore spomenutom dogovoru dvojice premijera.

Osim toga, Ankara odmah nakon oslobođenja Mosula očekuje intenziviranje međukonfesionalnih  borbi u zoni grada Tall Afara ali i samog Kirkuka kojeg nadziru Kurdi ali ga se Bagdad (i Teheran) nikada neće odreći zbog tamošnjih golemih nalazišta nafte. A upravo se oko ta dva grada neposredno sučeljavaju tursko-iranski interesi.

Tursko-iračka gospodarska međuovisnost

Na kraju treba kazati i to, kako je Irak itekako gospodarski ovisan o Turskoj, više nego o bilo kojoj drugoj državi. Turska u Irak izvozi sve: od prehrambenih proizvoda svih vrsta, do industrijskih proizvoda, tekstila, obuće, građevinskih materijala, …

Ali važno je napomenuti kako i Turska snažno ovisi o Iraku u jednom, ali vrlo bitnom segmentu – nafti.

Na taj način postoji svojevrsna sinergija gospodarskih i energetskih interesa dviju država koja sprječava mogućnost nekontrolirane radikalizacije međusobnih odnosa na bojnom polju. Pri takvom stanju stvari (koje će još dugo ostati nepromjenjeno) teško bi bilo povjerovati kako bi se iračka vojska usudila vojnom silom izbaciti kontingent turskih vojnika sa svog sjevera, sve kada bi joj to i omogućio po nju krajnje  povoljan razvoj vojno-političkih odnosa.

Osim toga, jedna od glavnih tema razgovora iračkog i turskog premijera bila je i nazočnost postrojbi Raničke stranke Kurdistana na planini Sinjar, na krajnjem sjeveru Iraka, blizu granice s Turskom. Postrojbe RSK na tom prostoru ne tolerira niti Bagdad i zato postoji mogućnost da su se dvije strane dogovorile o tome da Bagdad „zatvori oči“ na moguće napade turske vojske na tamošnje Kurde. I upravo na to bi se i svele sve akcije turske vojske u Iraku jer je poznato kako njezine snage ne sudjeluju u vojnoj operaciji oslobađanja Mosula (čemu su se oštro protivili i Bagdad i Teheran).

Kada sve skupa sumiramo, možemo zaključiti kako nekog velikog napretka u iračko-turskim odnosima zapravo i nema. Dvije zemlje surađivat će po onim pitanjima u kojima imaju zajedničke interese, a po svim ostalim njihovi odnosi će u srednjoročnom razdoblju ostati napeti zbog velikog iranskog utjecaja na iračku vladu. Teheran će, sasvim sigurno, svim snagama nastojati minimizirati utjecaj Ankare na Bagdad ali i na iračke Kurde.

Izvor: geopolitika.news

Autor: Zoran Meter/geopolitika.news