Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Suđenje u Münchenu: Poraz Nobilove strategije i prijetnje svjedokinjama

Autor:

Upravo završeni ciklus svjedočenja na suđenju Perkoviću i Mustaču najbolje je opisao sam Nobilo koji je u intervjuu za N1 prvi put rekao 'ako bi moje stranke bile osuđene'. Do sad se busao u prsa da je to nemoguće. A izletjelo mu je i 'mi to nismo napravili', pri čemu nema sumnje tko su 'oni'.

Nobilo je time zapravo nehotice priznao da je i sam dio organizacije koju brani na sudu, poznate kao UDBA.

Kako se riješiti Bože?

Velik poraz Nobilo je pretrpio svjedočenjem Bože Vukušića – iako je on kao svjedok tek načet. Umjesto da svjedoči o slučaju, Vukušić se danima na sudu morao braniti od pokušaja diskreditacije od strane Perkovićevog odvjetničkog tima predvođenog Antom Nobilom, a ti pokušaji su se obrani na kraju dobrim dijelom razbili o glavu i, najgore po njih, ukazali na vezu državnog odvjetnika Bajića i predsjednika na odlasku Ive Josipovića s udbaškim strukturama, odnosno izravno ih povezali s pokušajem zaštite udbaša.

Diskreditacija Bože Vukušića kao svjedoka je bila jedan od ključnih dijelova Nobilove strategije. Netko tko prati suđenje samo preko Nobilovih izjava mogao bi steći dojam da ga je obrana uništila, jer je Nobilo slavodobitno plasirao u medije kako je Vukušić, na njegovo izravno pitanje ima li saznanja iz prve ruke o ubojstvu Đurekovića, rekao da – nema. Kad trijumfalno objavite u Dnevniku kako on iz prve ruke ne zna ništa i kako ga je sudac ismijao pitavši “kako su vas pustili s izdržavanja doživotne kazne zatvora u Njemačkoj, Tuđman je nazvao svog prijatelja Helmuta Kohla i rekao “vrati mi Božu”?, to možda dobro zvuči ljudima koji niti znaju tko je Vukušić i zašto je on važan, niti znaju kakva je ukupna atmosfera u sudnici.

Naime nitko nikad nije niti tvrdio da Vukušić ima ikakva saznanja iz prve ruke. Nema, ali zna ono što saznao istražujući godinama udbaška ubojstva i razgovarajući sa svjedocima. Vukušić je ekspertni svjedok koji je pozvan da kaže što je saznao dok je bio član Komisije za žrtve rata i poraća, koja se bavila i udbaškim ubojstvima. Ti dokumenti su bitni kako bi se rasvijetlio način rada UDBA-e, njihova pravila i procedure, te unutarnji ustroj.

A sudac Dauster i Vukušić su pokopali Nobilovu ekipu tako što su ih je prvi puštao da do besvjesti iznose sve što imaju protiv njega, a drugi je hladnokrvno odgovarao na sve optužbe i – najvažnije – sve potkrijepljivao dokumentima koji su jasno dokazivali kako Nobio podmeće i laže.

“Vi niste dovoljno obrazovai da bi mogli analzirati podateke”

Nobilo je tvrdio da Bože Vukušić naprosto nije dovoljno obrazovan da bi mogao tumačiti dokumente tajne policije. Nobilova je teorija, koju je osim u sudnici iznio i u intervjuu za “regionalnu” N1 televiziju, da Vukušiću ne idu pokušaji glumatanja vještaka jer je neuk i ne zna analizirati obavještajne dokumente, a vodi ga tek osobna mržnja prema Perkoviću. Vukušić je na to hladnokrvno predao sucu certifikat CIA-e, koja ga je devedestih, nakon povratka u Hrvatsku, obučavala za obavještajca. On je naime nekoliko mjeseci proveo u Americi na tečajevima.

Atmosfera u sudnici je bila vesela i kad se raspravljalo o tome kako je Bože pušten iz njemačkog zatvora nakon odsluženih tek osam godina – obično se osuđeni na doživotnu kaznu ne puštaju prije isteka bar 15 godina – ali najviše kad se raspravljalo o otmici udbaša Zelića i Gudelja iz 1992. godine, koju su Nobilo, Josipović i Bajić pokušali natovariti Boži Vukušiću, u cilju sprječavanja upravo njegovog svjedočenja i njegove diskreditacije.

Boži Vukušiću je naime suđeno za otmicu Blagoja Zelića, šefa splitske udbe, i Petra Gudelja, jednog od njegovih informanata koji je živio u Njemačkoj i koji je davao informacije o ubijenom Bruni Bušiću. Oni su 1992. godine oteti i držani negdje u okolici Imotskog, a kasnije u vojnoj bazi u Žrnovnici i otmičari su od njih tražili da kažu sve što znaju o udbi i ubojstvu Brune Bušića. Vukušić je kasnije u ime vlade RH bio poslan da pronađe tko ih drži, i da pregovara o puštanju.

To je tako i završilo. Otmičari su se kasnije predali, i oslobodili ih. Cijela priča je završila tako da je nitko drugi do Josip Perković podnio prijavu protiv Bože Vukušića kao otmičara, i po tome deset godina ništa nije poduzimano, da bi Bajić podignuo optužnicu protiv Vukušića svega 24 sata nakon što je Josipović dao izjavu za novine, nakon što je Sabor 2010. ukinuo pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, kako je sramota da je netko pod istragom za tako ozbiljne optužbe kao što je otmica, i tko je usto zbog poticanja na ubojstvo bio osuđen u Njemačkoj, vodi Počasni bleiburški vod i organizira komemoraciju, te rekao da bi bilo vrijeme da ga se konačno procesuira. Idući dan je dignuta optužnica na intervenciju Ive Josipovića.

Tada je rečeno da je Vukušić “kriminalac s dosjeom u tri džave”, a na dušu mu se u medijima pored poticanja na ubojstvo Jusufa Tatara i otmice navedene dvojice udbaša stavljalo i neku sitnu krađu u Splitu 1982. Postavljeno je pitanje kako netko takav može biti agent tajne službe SZUP i stručni suradnik niza Vladinih i saborskih institucija. No Vukušić je i autor više publikacija o djelovanju jugoslavenske tajne policije, a za suradnju s Udbom optužio i obitelj predsjednika Ive Josipovića. Upravo tu treba tražiti uzroke ove priče.

“Jeste li vi B.”? “Ne, Bajić je…”

No ta priča s otmicom je završila da je oteti Gudelj došao na sud i posvjedočio da ne samo da ga Vukušić nije oteo, nego je ugovorio njegoovo oslobađanje. Vukušić je prvostupanjski oslobođen, no Bajić se žalio na presudu, da bi na kraju žalba otišla u zastaru. Ono što je Vukušić iznio o tom slučaju, međutim, jasno dokazuje spregu predsjednika Josipovića, tadašnjeg Državnog odvjetnika Bajića, i udbe. Što se optužbi za 1982. tiče, Nobilo je poslao svoju pomoćnicu Lidiju Horvat u Split da pokuša iskopati dokumente o tome na tamošnjem sudu, što je nezakonito jer je nastupila rehabilitacija. No, i za taj slučaj se pokazalo da je zapravo bio pokušaj udbaške podvale, dapače pokazalo se da su pokušali falsificirati dokumente koji bi dokazali da je Vukušić radio za njih.

Činjenično, suđeno mu je zbog poticanja na ubojstvo u Njemačkoj, za što je osuđen, no 1991. je pušten na uvjetnu slobodu. Nobilo je inzistirao na tome da je pušten jer je radio za BND, dok je Božo rekao da je pušten na intervenciju Tuđmana. “Ne možete reći Tuđman je nazvao Helmuta da pusti Božu”, rekao je Dauster, pa je Božo ispričao cijelu priču. On je pravomoćno osuđen za poticanje na ubojstvo Jusufa Tatara, koji je radio za SID u konzulatu SFRJ.

Za to djelo je osuđen Damir Šišnjak, ubojica, na što ga je prema presudi potaknuo Bože Vukušić. No 1991. su deseci tisuća ljudi potpisali peticiju za puštanje Bože Vukušića i Brune Bušića i ta peticija je dostavljena njemačkoj strani. Bože je pisao Tuđmanu i zamolio ga da intervenira i diplomatskim kanalima, i to pismo prezentirao sudu. Njemačka je izašla u susret, s tim da ima doživotni izgon iz Njemačke, gdje smije samo kao svjedok na suđenje. Tako je i taj dio priče razjašnjen.

No zanimljiv trenutak je nastupio kad je Lidija Horvat pitala Vukušića “jeste li vi oteli Zelića i Gudelja”, te mahala nekim papirom na kom je bio plan otmice, gdje je bilo zapisano gdje će ih voditi i što će im raditi. Papir je bio potpisan slovom B., i ona je pitala što vi mislite, tko bi mogao biti B.?

“B. može biti svatko, Mladen Bajić na primjer”, rekao je Vukušić, što je rezultiralo smijehom u sudnici. “Ne možete tako, to je glavni državni odvjetnik”, bunila se Lidija Horvat.

Konačni dojam je da je Bože Vukušić nadmoćno uklonio priču o svojoj suradnji s udbom, BND-om, i o sudjelovanju u otmici. Ali je zato u protunapadu pokopao Nobila i obranu iznimno važnim dokumentom kojeg je prezentirao sudu kao dokaz. On je naime došao u posjed dokumenta iz vremena kad je Nobilo bio zastupnik optužbe na suđenju grupi Labrodor, sastavljenoj od pripadnika KOS-a.

Dokumenti UDBE terete Perkovića

Traživuk je, kao lider te grupe, pokušavao diskreditirati Perkovića kojeg je naslijedio na mjestu 2. odjela, zaduženog za “neprijateljsku emigraciju”. Perković je tada radio za hrvatsku stranu, zaklevši se na vjernost Tuđmanu, i za “svoje” koji su ostali u službi Beograda je postao neprijatelj, iako su privatno navodno bili dobri prijatelji i bliski suradnici. Traživuk je naime također tada formalno radio za hrvatsku stranu, no prodao se KOS-u i dostavljao im informacije u Beograd. On je čovjek koji se vodi kao agent S3.

Traživuk je javio KOS-u kako mogu kompromitirati Perkovića, koji je prešao na suprotnu stranu. Traživuk je naime izjavio da je bio s njim u trenutku kad je u Briselu dobio ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković od Pratesa – a upravo je to ključni dokaz Perkovićeve krivnje!

Intervju u beogradskoj “Dugi” s Traživukom iz 1992. je nastao na osnovi tog dokumenta, nakon što je suđeno špijunskoj grupi “Labrador” koja je među ostalim postavila bombu pod židovski centar i na židovsko groblje u Zagrebu kako bi za to okrivila Tuđmanovu vlast. Nobilo je do sada tvrdio da je ta priča podmednuta od strane KOS-a Perkoviću odnosno Traživuku, obzirom da je Traživuk kasnije demantirao taj intervju, vjerojatno zato jer se “zalutala ovčica” Perković vratila u udbaško stado, ako ga je ikad stvarno i napustila.

No vrijednost dokumenta koji je Vukušić prezentirao sudu je što je nedvojbeno autentičan – i što je datiran prije intervjua u “Dugi”. To jasno pokazuje da ta priča nije podmetnuta Traživuku, i da je njegov demantij intervjua bespredmetan. Sve što je rekao u intervjuu, rekao je i prije toga, a postoje i vrpce koje je njegova supruga, koja je također radila za KOS, pronašla, koje navodno sadrže razgovore Pratesa i Traživuka. Ti dokumenti i vrpce najgore do sad terete Perkovića, jer još prije suđenja Pratesu, kad je ključ garaže iskrsnuo kao ključni dokaz, dokazuju vezu Prates – ključ – Perković.

Traživuk tu na kraju dokumenta kaže “dajem vam informaciju koju je saznala moja žena, ali ako procuri naje. smo”. Na kraju dokumenta stoji “Čuvati ovu informaciju kao zenicu oka svoga, je teško je po svetu ići bez očiju”. Kad je Vukušić predao dokument Dausteru, Perković je reagirao kao da ga je netko udario maljem. Očito, to je trenutak kad su on i Nobilo počeli shvaćati da je igra za njih vjerojatno izgubljena. Dokazano je da ono što su oni pokušavali prikazati kao dezinformaciju KOS-a nije dezinformacija, nego prava informacija. Što će još sve Vukušić prezentirati sudu u ožujku, kad se njegovo svjedočenje nastavlja, ostaje nam vidjeti.

“Vi ne smijete svjedočiti u Njemačkoj, jer ćemo vas uhititi u Hrvatskoj”

No još su dvije svjedokinje, Jelena Vitezica i talijanka Marie Rodriquens, jako bitne za ovaj ciklus suđenja: a to se svjedočenje tiče sastanka udbaškog ubojice i jednog od ključnih svjedoka, Vinka Sindičića. One su bile svjedokinje i na suđenju Pratesu za isto ubojstvo. Njihova je uloga bila rasvijetliti je li Sindičić vjerodostojan svjedok. One su naime kao Sindičićeve prijateljice nazočile sastanku njega i Perkovića, u hotelu “Laguna” u Zagrebu 2007. godine. Sindičić je naime prije odlaska na odsluženje dugogodišnje zatvorske kazne u Škotskoj zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula povjerio na čuvanje Perkoviću svoju, nimalo bezazlenu, imovinu. Sindičić je na tom sastanku tražio Perkovića da mu vrati novac, inače će ispričati o njemu sve što zna – a zna sve. Njihovo svjedočenje je bitno iz dva razloga: prvi je taj što to ukazuje da će se i Sindičić pojaviti na suđenju kolegama iz UDBE, a to je njihova najgora noćna mora. Da on ne namjerava doći, ne bi se pojavile niti one, kao njegovi “igrači”. Drugi je taj što su svjedokinje bile izvrgnute velikim pritiscima zadnjih dana u Hrvatskoj da ne svjedoče, što više nego išta dokazuje koliko su udbaške strukture i dalje moćne u Hrvatskoj. To je ostavilo jak dojam na suca, i vrlo loš dojam o Hrvatskoj, koju Dauster inače optužuje za opstruiranje pravde.

Jelena Vitezica je zatražila je da, prije početka svjedočenja, da izjavu pred sudskim vijećem. U njoj je navela da nije u mogućnosti svjedočiti jer joj je zaprijećeno kaznenim progonom u Republici Hrvatskoj ukoliko bi to uradila!

Ona je, očito u strahu i vrlo uznemirena, opisala kako je prethodnih dana tri puta pozivana u riječko državno odvjetništvo od strane državne odvjetnice Suzane Gracin, a radi svjedočenja u kaznenom postupku koji se u RH po vodi protiv Vinka Sindičića radi davanja lažnog iskaza na suđenju Krunoslavu Pratesu. Prijavu protiv Sindičića je pokrenuo, naravno, sam Josip Perković, putem odvjetnika Nobila (a kog drugog). To je još jedan bizantinski manevar obrane, kako bi se na bilo koji način spriječilo Sindičića da govori, a trebao je poslužiti i sprječavanju predaje Perkovića Njemačkoj po EUN-u, što kako vidimo nije uspjelo.

Vitezica je ispričala kako je je u prostorijama državnog odvjetništva obaviještena da je gospođa koja ju je pozvala radi davanja iskaza zauzeta te je odvedena u susjednu prostoriju gdje su je primile dvije odvjetnice koje su je ispitivale o detaljima njenog iskaza na suđenju Krunoslavu Pratesu. Od nje su zatražile da napiše vlastoručnu izjavu u kojoj će opisati sve detalje svojeg iskaza pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu iz 2008. godine, te sve detalje o svojem poznanstvu s Vinkom Sindičićem. To više liči na postupak u nekakvoj državi tipa komunističkog SSSR-a nego na demokratsku državu!

Ona je to odbila, da bi potom bila podvrgnuta, kako je rekla, “vrlo neugodnom ispitivanju”. Upozorili su je da predmet protiv Vinka Sindičića „zaštićen kao najviša državna tajna” i da će biti kazneno gonjena ako ikome bude bilo što rekla o svom iskazu u riječkom državnom odvjetništvu i općenito o tom predmetu! Vitezica je rekla da joj je u više navrata prijetila i bivša odvjetnica Vinka Sindičića koja joj je predbacila da je svojim svjedočenjem „uništila gospodina Perkovića”!

Zbog toga je Vitezica rekla da nije u mogućnosti svjedočiti, pa ni pred njemačkim sudom, sve dok taj postupak koji se vodi protiv Vinka Sindičića ne bude dovršen – jer joj je u protivnom zaprijećeno suđenjem u Hrvatskoj! Slična situacija se ponovila i s drugom svjedokinjom Marom Rodriquens, talijanskom državljankom. Rodriquens je  rekla da joj dolaze telefonski pozivi sa prikrivenog broja i s telefonskih brojeva iz Republike Hrvatske te da takvi pozivi ne prestaju ni nakon što je promijenila broj. Imala je i problema s hrvatskim pravosuđen oko nekih građanskih parnica, a rekla je i da je se pokušava spriječiti da svjedoči prijetnjama iznošenja nekih intimnih detalja iz njenog života. Zbog svega toga je rekla da nije spremna svjedočiti jer drži da bi svjedočenjem sebe izvrgla opasnosti.

Žuti karton Hrvatskoj

Sudac Dauster je ove prijetnje svjedokinjama shvatio smrtno ozbiljno, te rekao “vi imate sreću da ste talijanska državljanka” i da ga nazove bude li ikakvih daljih prijetnji, a on će je obećao obavijestiti ministarstvo vanjskih poslova Njemačke i veleposlanstvo Italije da opomenu Hrvatsku! Hrvatskoj će pak svjedokinji biti dodijeljen poseban njemački odvjetnik, kako svojim svjedočenjem ne bi dovela sebe u opasnost kanzenog progona u RH!

Time se Hrvatska još jednom brutalno osramotila na sudu, i prezentirala ne kao zemlja prava i zakona, nego zemlja po kojoj udbaši i dalje vršljaju nekažnjeno pravosudnim institucijama i prijete svjedocima. A za kraj, Nobilovu obranu je potkopao i Petar Kegelj, konobar koji je bio prisutan kad je Đureković pred Pratesom rekao kako će u četvrtak donijeti tekst u tiskaru. Obrana je negirala da je Prates znao kad će Đureković biti u tiskari – garaži. Odvjetnik obrane Wagner je rekao kako je “to dokaz koji vrlo ozbiljno tereti našu stranku”, ali je rekao kako nije jasno koja tiskara je u pitanju jer su postojale dvije, udaljene međusobno 30 kilometara. No, njemački savezni tužitelj smatra da je “Prates informaciju rekao ili Perkoviću ili s njegovim znanjem direktno ubojicama”.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.