www.flickr.com
www.flickr.com

Samozvana voditeljica u njemačkom hotelu iskorištava Hrvate? ‘Ljudi, ne nasjedajte, ogulit će vas do gole kože’

Autor: dnevno.hr

Žalosno, no i ljudi s našeg područja koji su se u tuđini snašli mogu neiskreno pružiti ruku i povesti vas u neko gore sutra...

Da Hrvatima koji rade izvan domovine ne cvjetaju uvijek ruže dokazuju mnoge priče. Jedna je takva stigla i u našu redakciju, a krije mučnu ispovijest Hrvatice koja svjedoči nizu neugodnih iskustava na svojem radnom mjestu, u jednom njemačkom hotelu. Gospođa koja nam se javila tvrdi da svakodnevno svjedoči iskorištavanju radne snage, napose Hrvata od strane samozvane voditeljice srpskog podrijetla koja iskazuje i veliku netrepeljivost prema Afroamerikancima.

“Radi se o iskorištavanju i obmanjivanju naših ljudi u Njemačkoj koji misle da u toj zemlji posao i novac padaju s neba. Osoba koja je za to ponajviše odgovorna jest J. Ž. koja živi u Muenchenu, a rođena je u Beogradu. Ona je zaposlena u jednoj tvrtki koja ima ugovor s hotelima za čišćenje soba te ona preko radnih oglasa na internetu mami ljude da dođu raditi u Njemačku, obećaje im kule i gradove, a kada čovjek dođe, ispostavi se da je došao robovati, a ne raditi. Takav odnos ne gaji samo prema nama Hrvatima, već i prema Afroamerikancima, osobito iz Nigerije i Gane − njih iskorištava na račun njihovih zahtjeva za azil”, započinje svoju priču gospođa čiji su podatci poznati redakciji.

“Ta gospođa J. mami Hrvate, obećaje im štošta, a prvo što napravi kada Hrvat dođe jest da mu u ruke stisne jedan ugovor koji je na njemačkome jeziku, a koji većina ljudi koji prvi put dođu u Njemački niti ne razumije. U ugovoru stoji da je netto plaća za koju će raditi 1050 eura mjesečno. Naravno, čovjek kada vidi tu sumu pomisli da se napokon spasio. Međutim, ta je gospođa vrlo kreativna po pitanju kriminala”, nastavlja gospođa.

“J. je iznajmila stan od svoje majke koji je njoj pak dodijelila država, dakle stan je državni. Riječ je o jednosobnom stanu u koji je utrpala devetero ljudi koji rade u istoj tvrtki i koji su mahom podrijetlom iz Hrvatske (sedam žena) i dva Afroamerikanca. Od svakog od njih ‘kasira’ po 400 eura mjesečno stanarine za taj jednosobni stan od najviše 30 kvadrata, na 7. katu jednog nebodera izgrađenom 1960-ih godina. Osim što uzima tih 400 eura po glavi za stanarinu, gospođa J. je došla na još jednu ideju − svim ljudima koji rade u toj tvrtki i koji su pod njezinom kontrolom uzima 150 eura za mjesečnu kartu, iako mjesečna karta od mjesta stanovanja do mjesta rada iznosi 112 eura. Naravno, s obzirom na to da ljudi dođu raditi bez novca za preživjeti do iduće plaće, ona im navodno izlazi u susret tako što im svaki tjedan ili svaka dva tjedna da po stotinu eura da mogu preživjeti dok ne dođe plaća. Od prve im se plaće potom odbije 100 eura za neke radne majice (tri radne majice i radnu iskaznicu koja stoji 25 eura, a dobije se tek nakon nekoliko mjeseci rada) i kad se to sve zbroji − stanarina, mjesečna karta, radna odjeća, akontacija i iskaznica − dođemo na iznos od 850 eura koje je radnik praktički potrošio, a nije ni vidio od čega. Kada na kraju mjeseca dođe dan isplate plaće, neki dobiju nešto više od 200 eura, a neki ne dobiju ni 200”, govori nam ogorčena gospođa koja sve što iznošenjem ove priče u javnost želi jest upozoriti Hrvate koji dolaze na rad u Njemačku da budu oprezniji i ne nasjedaju na situacije poput ove.

No, priča tu ne staje. Skučen stan u kojem je smješteno sedam Hrvatica i dva Afroamerikanca nalazi se sat i pol vremenske udaljenosti od mjesta posla.

“Oni ujutro moraju krenuti dva sata prije početka radnog vremena, a isto toliko gube na povratku s posla. To je u današnje doba gotovo nezamislivo”, uznemireno nam govori naš izvor te dodaje da osim gospođe J. Ž. postoji još jedna osoba koja se bavi sličnim iskorištavanjima radnika.

“Riječ je o M. K. M. porijeklom iz dalmatinskog zaleđa, koja je u Hrvatskoj počela kao svojevrstan fashion model, da bi otišla u Njemačku i počela sa čišćenjem soba. Očistila je možda stotinjak soba, da bi odmah dobila ulogu kontrolora soba. Njezin je zadatak stavljati redovito oglase za posao na Facebook te na jedan hrvatski portal gdje navodno ima poznanike te tako mami mlade, neiskusne osobe da dođu raditi u Njemačku. Većina njih koji dođu nemaju uvjete suprotstaviti se onome što zateknu jer ako nešto i kažu, brzo izgube posao i smještaj te ostanu na ulici, a ušteđevine − nema”, priča nam gospođa te se osvrće na nešto što ju je dodatno pogodilo, a to je odnos prema Afroamerikancima.

“Što se tiče ljudi iz Afrike, one koriste njihovu situaciju vezanu uz mjesto boravka − ili su izbjeglice ili su u azilu, a uvjet za azil je da si nađu posao. Ovdje u Njemačkoj je to stvarno malo osjetljiva tema. Gospođa J. Ž. je od rujna prošle godine u toj tvrtki, a ja sam bila mjesec i pol dana prije nego što je ona tamo došla na radnoj podršci u Muenchenu bivšoj kolegici i za tih šest tjedana koliko sam bila tamo uspjela sam naći 34 čovjeka koji su bili spremni za posao u hotelu. Međutim, trebali su čekati da im stignu radne dozvole. U roku od šest do osam tjedana ja sam te radne dozvole isposlovala, međutim nijedan od tih ljudi afričkog podrijetla nije počeo raditi kod gospođe Ž. jer ona tvrdi da “niti jedan crnac nije sposoban koristiti više od tri posto svog mozga”. Mene je ta izjava jako, jako uznemirila… Inače sam osoba koja ne tolerira nacionalnu netrepeljivost, no ona je prešla sve granice sa svojim ponašanjem“, kaže nam gospođa te dodaje da je gospođa Ž. čim je došla u hotel jednostavno masovno otpuštala sve Afrikance, Bugare, Rumunje, da bi na kraju dovela ljude iz Hrvatske koje je “ogulila do gole kože”.

“Pojedinci imaju toliko ponosa da uopće ne žele komentirati ni govoriti o tome. Ljudi su radili po šest mjeseci u hotelu, sve savladali, da bi se na kraju razboljeli, otišli kod doktora gdje im je rečeno da će morati platiti liječničke usluge jer nisu zdravstveno osigurani. To je nekima bio najteži udarac. Ja polazim od toga da većini ljudi koji i sad dolaze iz Hrvatske raditi k njoj, njihovi ugovori nisu važeći jer po njemačkom zakonu ako netko želi raditi, mora imati i prijavu adrese, a po zakonu od 11. mjeseca prošle godine ne može se nitko prijaviti na nečiju adresu bez dozvole stanodavca. Znači, budući da je stan koji je ona iznajmila od majke u vlasništvu grada, njemački zakon kaže da je po osobi minimum od 18 do 20 kvadrata stambenog prostora, a ja ne vjerujem da joj je itko iz grada dao dozvolu da smije prijaviti tolike ljude na tu adresu. To je važno naglasiti − ako nemaš tu stambenu prijavu ni prijavu za rad, nisi ni zdravstveno osigurana osoba, ni mirovinski nemaš, tvoj ugovor je samo komad papira koji danas, sutra možeš baciti u smeće, ništa drugo. Većina ljudi koji dođu raditi u Njemačku također nisu svjesni da sklapanje ugovora s osobama koje dolaze s drugog govornog područja moraju biti prevedeni i na njihov materinji jezik, u ovom slučaju dakle hrvatski. Ti ugovori koje je gospođa J. dala našim ljudima uopće nisu prevedeni na hrvatski, jedva da su sklopljeni i na njemačkome jeziku. Ljudima je taj papir bio samo gurnut u ruke i tražilo ih se da potpišu”, zaključuje svoju priču gospođa koja je željela ostati anonimna jer čitav slučaj još uvijek promatra s odmakom i prikuplja informacije o novim prijestupima.

Naš izvor dodaje i da je od ožujka u Njemačkoj promijenjen propis najniže satnice za čišćenje hotela. “Sat takvog posla stoji minimalno 9,80 eura i satnica je šest sati, dakle treba odraditi 144 sat mjesečno, što je bruto plaća po novom, a ova plaća koju naši ljudi dobivaju temelji se na 9,50 eura satnici, dakle dobili su stari ugovor, neusuglašen sa zakonom”, dodaje gospođa koja se nada da će Hrvati otvoriti oči i biti vrlo oprezni prilikom odlaska na rad u tuđinu.

Žalosno, no i ljudi s našeg područja koji su se u tuđini snašli mogu neiskreno pružiti ruku i povesti vas u neko gore sutra…

Autor: dnevno.hr

ZADNJE VIJESTI