Flickr

SPOSOBAN JE ZAMISAO PROVESTI U DJELO: Ovo je Trumpova energetska misija!

Autor: Mario Stefanov / 7Dnevno / 18. kolovoza 2017.

Trump je sposoban u djelo provesti ono što je u utrobi američke politike za sebe uspio izlobirati onaj segment američkog i internacionalnog kapitala koji mu je omogućio uspon na vlast.

U medijskoj sjeni američkog povlačenja iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, Washingtonska administracija i predsjednik Trump osobno, u maniri vrhunskog trgovca i deal makera, uz asistenciju državnog tajnika Rexa Tillersona, nekadašnjeg izvršnog direktora naftaškog diva  „ExxonMobila“, punom forcom diljem svijeta masovno prodaje američka fosilna goriva. Zajedno s oružjem, uspjeli su, najvjerojatnije u nekakvoj pogodbi vezane trgovine, tijekom posjete indijskog premijera Narendre Modia Washingtonu krajem lipnja prodati ne samo američki ukapljeni plin već i najprljavije fosilno gorivo – ugljen, nikom drugom nego Indiji, jednoj od najzagađenijih država svijeta, koja je nakon Kine najveći potrošač ugljena na svijetu s inače ogromnim vlastitim zalihama. U istom tjednu tijekom posjete južnokorejskog  predsjednika Moon Jaea ugovorili su prodaju američkog ukapljenog plina Južnoj Koreji, opet u kombinaciji s prodajom sofisticiranog američkog oružja.

U pripremi izvozne ekspanzije ugljikovodika, Trump je  svojoj administraciji dao zadaću  da izvoz nafte, plina i ugljena postave kao jedan od prioriteta američke vanjske trgovine, a u tu svrhu je 29. lipnja 2017. godine zatražio od Ministarstva financija uklanjanje svih „prepreka financiranju izvoza visoko učinkovitog ugljena u inozemstvo“. Kako je krenulo Trumpu i njegovoj administraciji, da ih se pusti neograničeno trgovati i da američki Kongres nije totalno blokirao pristup Rusiji, na kraju bi vjerojatno uspjelo da i samoj Moskvi u zamjenu za tko zna kakve ustupke i interesne opcije prodaju američki ukapljeni plin, a možda i Saudijskoj Arabiji naftu. Trumpova  izjava u predsjedničkom zrakoplovu „Air Force One“ na povratku sa sumita G-20 sve govori: „And by the way, I only want to make great deals with Russia“. Očito, za razliku od mutnog i licemjernog prethodnog američkog predsjednika Obame i jednako takvih čelnika njegove administracije koji su godinama u dva mandata trubili o širenju demokracije uz američku pomoć diljem svijeta, a zapravo su „mekom“ ali  kada je trebalo i „tvrdom“ moći američke države i direktnom uporabom vojne sile  širili američke geoekonomske i geopolitičke interese na nesretne objekte svojih „prodemokratskih intervencija“- predsjednik Trump otvoreno pokazuje kako mu je temeljni fokus širenje američkih interesa i da mu za to ne treba krinka tobožnje borbe za demokraciju.

Trump direktno i jasno  definira  što želi i sažima  u izreci „America First“, što nikako ne znači američki izolacionizam, kako se u širem kontekstu ocrnjivanja američkog predsjednika pokušava prikazati, nego upravo obrnuto – aktivnu ulogu američke politike diljem svijeta u otvorenom promicanju američkih interesa s ciljem revitalizacije američkog gospodarstva. “Amerika na prvom mjestu“ stoga  ne znači povlačenje na američki kontinent ili u granice definirane starom „Monrooovom doktrinom“, nego postavljanje  američkih interesa u prvi plan i strogo ograničenje njihovih žrtvovanja na oltaru transatlantskog savezništva.

Na tragu vanjskopolitičke agende izgrađene oko „America First“, Trump otvoreno, u Barnumovskom stilu, najavljuje američku trgovačku ekspanziju u kojoj je ključna poluga izvoz američkih fosilnih goriva: nafte, ugljena i ukapljenog plina. To je zapravo okosnica strategije novog oblika nastupa američke geopolitičke moći na globalnoj razini. Uostalom, to jasno izražava i priopćenje  State Departmenta upućeno UN-u, o početku povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimi. Zahvaljujući ugrađenim zaštitnim odredbama sporazuma Washington efektivno ne može istupiti iz sporazuma prije 4. studenoga 2020. godine, a do tada Trumpovi se protivnici nadaju da ga više neće biti na mjestu američkoga predsjednika, osnosno, da će, ako ranije ne bude maknut s predsjedničke pozicije, izgubiti na izborima koji se trebaju održati samo dan prije tog roka, 19. studenoga 2020. godine. Prema obavijesti State Departmenta UN-u, zapravo formalnoj notifikaciji istupanja iz  Pariškog sporazuma, „SAD podržavaju uravnotežen pristup klimatskoj politici koja smanjuje emisije štetnih plinova, promičući istodobno gospodarski rast i osiguravajuću energetsku sigurnost…. Kako je predsjednik Trump kazao u svojoj izjavi od 1. Lipnja, on i SAD su otvoreni za povratak u Pariški sporazum ukoliko SAD budu identificirale uvjete koji su postali povoljniji za američke radnike, narod i porezne obveznike.“ A u toj izjavi, na koju se poziva pripćenje State Departmenta, Trump je mnogo grublje od diplomatske  prepiske  izrekao  stav  washingtonske adminitracije, posebno naglasivši,  kako je taj  sporazum „oštetio Ameriku za bilijune dolara, smanjio zaposlenost i naštetio američkoj industriji nafte, plina, ugljena i prerađivačkoj industriji.“

Priopćenje američke administracije UN-u potpuno je sukladno izjavama i djelovanju predsjednika Trumpa po toj temi, a on je, ako išta, barem iskren kada u predvečerje američkog izlaska iz klimatskog sporazuma otvoreno najavljuje borbu za zaradu, borbu za benefite američke ekonomije u planiranoj trgovačkoj ekspanziji kroz masivni izvoz američkih fosilnih goriva. Trump čini sve što misli da je potrebno kako bi u isključivom cilju jačanja američke ekonomije produžio vladavinu fosilnih goriva promicanjem globalne potrošnje američke nafte, ugljena i prirodnog plina. Na sve moguće načine pokušava se povećati proizvodnja fosilnih goriva u SAD i primjenom elemenata „meke“ moći diplomatskim i političkim pritiscima osigurati njihov plasman u inozemstvu. Na unutarnjem planu već je uspio ukinuti brojna ograničenja ekstrakcije fosilnih goriva koja je uvela administracija predsjednika Obame, između ostalog i ograničenja širenja naftnih i plinskih bušotina na Arktičke vode Aljaske. Od agencije za zaštitu okoliša (Enviromental Protection Agency) i njezinog direktora Scotta Pruitta zatražio je aktiviranje pripremnih radnji za konačno ukidanje Obaminog programa rezanja uporabe ugljena u domaćoj proizvodnji električne energije, tzv. „Clean Power Plan“. Dakako, nije riječ o hiru predsjednika Trumpa i njegove administracije, nego o dugoročnoj doktrinarnoj američkoj politici, koja u različitim međunarodnim konstelacijama  težište stavlja na različite poluge moći američke države u cilju ostvarenja gospodarskih i geopolitičkih interesa. U ovom trenutku geopolitičke dinamike pod Trumpovim predsjedništvom američka strategija je zaključila da je potrebno za neko vrijeme zapostaviti elemente „meke“ moći u obliku potpore prije svega europskim saveznicima u borbi protiv klimatskih promjena i prebaciti dio težišta na iskorištavanje proskribiranih fosilnih goriva u cilju jačanja američke gospodarske moći i globalnog utjecaja. Stoga je potpuno besmisleno optuživati Donalda Trumpa za opstruiranje borbe protiv klimatskih promjena kroz forsiranje proizvodnje i prodaje fosilnih goriva, jednostavno zato jer je on u duetu s državnim tajnikom Tillersonom  samo izvršitelj politike stvorene u centrima američkog strateškog odlučivanja. Trump je sposoban u djelo provesti ono što je u utrobi američke politike za sebe uspio izlobirati onaj segment američkog i internacionalnog kapitala koji mu je omogućio uspon na vlast.

U međuvremenu predsjednik Trump aktivno nastavlja s promicanjem američke energentske trgovinske ekspanzije, pa je zaključio i da bi se ogromna količina ugljena mogla isporučiti čak i Ukrajini, čiji se rudnici ugljena uglavnom nalaze pod nadzorom pobunjeničkih proruskih snaga na istoku Ukrajine, u Donbassu, pa Trump zaključuje: „Ukrajina nam već sada signalizira kako trebaju milijune i milijune metričkih tona ugljena upravo sada, a postoje i druge države koje se nalaze u sličnoj situaciji i imaju potrebe za ugljenom i mi ih želimo prodati i njima i svakom drugom u svijetu kojemu je ugljen potreban.“ Potom je obznanio: “Mi smo vrhunski svjetski proizvođač nafte i prirodnog plina. Imamo mnogo više nego što smo ikada mogli zamisliti i mi ćemo stoga biti najveći izvoznik energije….Izvozit ćemo američku energiju širom svijeta, uistinu širom svijeta.“

U govoru vodstvu Department of Energy 29. lipnja 2017. godine, predsjednik Trump pozdravio je odobrenje dvaju dugoročnih projekata promicanja izvoza američke energije u inozemstvo – proširenje kapaciteta izvoza prirodnog plina s terminala u Lake Charlesu u Louisiani i dovršenje planova izgradnje novog naftovoda prema Meksiku. „To će valjda ići odmah ispod zida?“- upitao je okupljene, a odmah potom definirao bitne elemente strategije ekspanzije američke trgovine energentima koja je u svojoj biti geoekonomska i geopolitička doktrina, oduvjek prisutna u sastavnici američke vanjske politike, ali je sadašnja američka administracija pod Trumpom gura u prvi plan kao ključnu polugu projekcije američke moći diljem svijeta.




Predsjednik Trump je tada izjavio: „Naša zemlja je blagoslovljena izuzetnom količinom energije… Imamo zaliha prirodnoga plina za gotovo 100 godina i zaliha čistog lijepog ugljena za 250 godina… Imamo mnogo više nego što smo to ikada mogli zamisliti. Mi uistinu čvrsto držimo upravljač, mi smo na vozačkom mjestu. I znate što? Ne želimo dopustiti drugim zemljama da nam oduzmu suverenost i govore nam što trebamo raditi i kako ćemo to raditi. S ovim nevjerojatnim resursima moja administracija će tražiti uspostavu ne samo američke energetske neovisnosti, koju smo toliko dugo priželjkivali, nego i američku energetsku dominaciju.“

Do ekspanzije proizvodnje i mogućnosti otvaranja masivnog izvoza ugljikovodičnih goriva nafte i plina u SAD-u došlo je nakon razvoja tehnologije hidrauličnog frakturiranja tzv. „frackinga“. Riječ je o postupku drobljenja stijena uz pomoć vode pomiješane s pijeskom i kemikalijama, koja se pod visokim tlakom ubrizgava u bušotinu iz kojih se iz nastalih  pukotina potom izvlače prirodni plin i nafta. Postupkom se tako uspjeva izvući zaostali plin i nafta iz škriljevca i slojeva ugljena. Smatra se kako se na taj način može doći do sada nedostupnih ogromnih količina fosilnih goriva na području SAD gdje je tehologija razvijena i gdje se sada masovno primjenjuje. Nova strategija osiguranja gospodarske neovisnosti SAD-a i masivne prodajne ekspanzije zasniva se, s jedne strane, na proizvodnji i prodaji nafte i ugljena, a s druge strane oslanja se na ključno uporište strategije ekspanzije – prirodnom plinu i njegovom izvozu u ukapljenom obliku. LNG projekti u ukupnosti aktivirane geoekonomske i geopolitičke dinamike pokrenute energetskim izvozom polako potiskuju naftu i ugljen i izbijaju u sam fokus nove strategije.

Američki stratezi eksploziju proizvodnje domaćih ugljikovodika i mogućnosti njegovog ekstenzivnog izvoza uz pomoć američkog ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja u svijetu jasno su definirali kao jedan od ključnih izvora geopolitičke moći SAD-a. Ogromna poplava jeftinog prirodnog plina prema Robertu Manningu iz „Atlantic Councila“ “potaknula je gospodarsku konkurentnost SAD-a, a energetska ekspanzija povećala je ukupnu nacionalnu snagu SAD-a i podignula američke kapacitete za globalno vodstvo.“




Prema studiji „Atlantic Councila“, vodećeg  američkog  think-tanka transatlantskih integracija, odnosno njegovog „Global Energy Center“ objavljenoj u svibnju 2017. godine pod naslovom „Liquefield Natural Gas Exports Benefit US Security and Prosperity“, „oštar rast izvoza u SAD-u ukapljenog prirodnog plina – LNG koji je u tijeku, u velikoj mjeri potpomognut  dugoročnim ugovorima o prodaji, potaknut  je revolucijom u proizvodnji plina u SAD-u. Američka revolucija ekstrakcije nafte i plina iz škriljevca jedna je od najvećih priča u povijesti razvoja naftne industrije i nastavlja proizvoditi ogromne ekonomske benefite za američku ekonomiju uključujući nisku cijenu energetske opskrbe industrije i ostalih proizvodnih sektora, razvoj infrastrukture, rast radnih mjesta i niske cijene energije za potrošače.“ U sljedećoj rečenici studija „Atlantic Councila“ definira ono što je uistinu pri tome bitno za američke pozicije na globalnoj razini: „Također pridonosi američkom geopolitičkom, diplomatskom i ekonomskom utjecaju na globalnim tržištima i poboljšava energetsku sigurnost i fleksibilnost za tržišta i potrošače.“

U studiji se procjenjuje kako će projekti koji su trenutno u izgradnji povećati američke LNG kapacitete s 14 milijardi kubičnih metara (bcm) godišnje na oko 90 bcm godišnje do 2020. godine. Osim onih koji su već u izgradnji, u pripremi su i odobreni LNG projekti koji čekaju konačne odluke o ulaganju zbog trenutačnog smanjenja LNG cijena. Unatoč trenutno niskim cijenama za očekivati je kako će izvoz američkog LNG-a zbog velike dugoročne potražnje rasti i širiti se dok će troškovi ostati niski. Studija „Atlantic Councila“ poziva se na zaključak „US Energy Information Administration“ (EIA), objavljen u siječnju 2017. godine. u njenoj godišnjoj energetskoj prognozi (Annual Energy Outlook) prema kojoj će proizvodnja prirodnog plina u SAD-u rasti do 2050. godine i da će izvoz plina dovesti SAD na sam vrh izvoznika energije. Prema međunarodnoj  energetskoj agenciji (IEA) do 2022. godine SAD će u ukupnoj svjetskoj proizvodnji plina sudjelovati u više od jedne petine i tada će postati drugi najveći izvoznik ukapljenog plina LNG na svijetu odmah iza Australije, a ispred Katara. Izvozni američki kapacitet LNG-a bi trebao doseći 650 milijardi kubičnih metara godišnje, u usporedbi s manje od 452 milijarde u 2016. godini.

U nastavku studije „Atlantic Councila“ ponovo se ističe geopolitički značaj izvoza ukapljenoga plina: „Geopolitički, američki LNG izvoz pomoći će integraciji tržišta, diversifikaciji izvora, povećanju američke i globalne energetske sigurnosti dodavanjem veće fleksibilnosti i povezanosti globalnih tržišta plina. Sposobnost da se prirodni plin dostavlja i brodovima, pored plinovoda, čini potrošače plina manje ranjivima….Povećana dostupnost LNG-a pridonjeti će porastu globalnih cijena plina u korist američkih proizvođača. To će potaknuti američki ekonomski utjecaj na međunarodnim tržištima i ojačati geopolitičku i diplomatsku težinu u međunarodnim poslovnim i političkim pozicijama“ , a time posljedično otvoriti za američku stranu mogućnost povoljnih ishoda pregovaranja i pogodbi.

Studija „Atlantic Councila“ ukazuje  i na  probleme  američke trgovinske plinske ekspanzije, od koji su neki, nimalo slučajno, u direktnoj vezi s aktualnom katarskom krizom, pokrenutom nakon posjete predsjednika Trumpa Saudijskoj Arabiji  i preslagivanjima na arapskom poluotoku, u kojima se Katar našao izoliran i optužen kao jedini sponzor sunitskog islamističkog terora i ujedno suradnik protivničkog šijitskog Irana. Težina  optužbi i pritiska na Katar, čini se,  ima prilično uvjerljivo objašnjenje i u jednom odlomku analize „Atlantic Councila“. Navodi se,  naime, slijedeće: “Jedno od temeljnih pitanja koje utječe na buduću potražnju za LNG-om je pitanje, hoće li prirodni plin biti prigrljen kao energetski most u politici borbe protiv klimatskih promjena. Dok prirodni plin daje najveću energiju po jedinici emitiranog ugljičnog dioksida od svih ugljikovodičnih goriva još uvjek ima potencijal zamjene nafte i ugljena posebice izvan SAD-a. Usporavanje ili kratki prekidi u odlučivanju o financijskom investiranju izazvani ovakvim dvojbama mogli bi biti prednost za američke LNG izvoznike koji su već donjeli investicijske odluke i ušli u investicijski ciklus koji bi mogao ispuniti nastalu povećanu potražnju.“ I sada dolazi rečenica koja američke LNG projekte direktno povezuje s katarskom krizom i samim Katarom kao velikim konkurentom američkom LNG biznisu: „To bi također potaknulo daljnje povećanje cijene LNG-a. Međutim ovaj scenarij, koji uključuje stvaranje prednosti američkih proizvođača i povećanje cijena LNG-a, mogao bi biti potkopan nečim kao što je nedavna najava iz Katara da će okončati svoj monotorij na daljnji razvoj i iskorištavanje svog ogromnog „North Field“ plinskog polja“. Podsjetimo, studija „Atlantic Councila“ objavljena je u svibnju, a jedva mjesec dana kasnije direktnom intervencijom američkog predsjednika Trumpa za posjeta Saudijskoj Arabiji otvorena je katarska kriza sa izolacijom Katara od strane ostalih zaljevskih monarhija i Egipta. O nikakvoj slučajnosti ne može biti govora i riječ je o još jednom bitnom uzroku katarske krize, koja je  za američke interese ustinu multifunkcionalna. Katar je zbog ovakvih ideja, koje bi dovele do smanjenja cijena LNG-a, dobio šamarčinu od koje mu još zuji u ušima, europski američki konkurenti, prije svega Njemačka, ugroženi su u svom poslovanju na bogatim tržištima zaljevskih monarhija i praktički su im zatvoreni putovi projekcije geoekonomskih i geopolitičkih opcija prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji. Istovremeno započeto je preslagivanje unutar sunitskih arapskih redova u kojem će zacjelo netko izvući deblji kraj, bila to Saudijska Arabija, UAE, Katar ili nearapska sunitska sila – Turska, s neskrivenim ambicijama na bliskoistočnim prostorima. S druge strane, konstatacija „Atlantic Councila“ o katarskoj ugrozi ukazuje na stvarnu suštinu velike američke energetske i LNG prodajne ekspanzije, a to je geoekonomija i geopolitika u svom najčišćem izvornom izdanju i ništa više od toga. Ona u ovim trenucima kroz energetsku politiku obilježava američko vanjskopolitičko djelovanje.

Slijedom tako definirane vanjske politike, s jasno izraženim novim energetskim instumentima projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa SAD-a, američka administracija pod predsjedništvom Donalda Trumpa svakim danom sklapa nove i nove poslove  izvoza američke energije fosilnih goriva, prije svega LNG-a.

Autor:Mario Stefanov / 7Dnevno / 18. kolovoza 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.