https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bashar_al-Assad.jpg.
https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bashar_al-Assad.jpg.

SIRIJSKI PREDSJEDNIK PRONAŠAO ZAMJENU KOJA SE SVIĐA RUSIMA, ARAPIMA ALI I ZAPADU

Autor: Zoran Meter

. Čak i službena Moskva informacije o namjerama za konačno oslobađanje Aleppa ne opovrgava već navodi kako će se snage koje se nalaze na spomenutom nosaču zrakoplova „aktivno uključiti u borbu protiv „Islamske države“ u Siriji.

NATO savez jučer se oglasio priopćenjem kako Rusija u Siriju prebacuje „svoju čitavu Sjevernu flotu i dio Crnomorske flote“. Naravno da se u toj konstataciji radi o brojčanom preuveličavanju ali je stvarni cilj koncentriranja ruskih snaga pred sirijskom sredozemnom obalom pravilno detektiran – potpuno oslobađanje Aleppa od islamističkih snaga tijekom sljedećih nekoliko tjedana. Najvažniji brod Sjeverne flote – nosač zrakoplova „Admiral Kuznecov“ – moderniziran je i opremljen eskadrilom od 20-ak novih i suvremenih bombardera i jurišnih zrakoplova, pred Sirijom se već nalaze brodovi i podmornica s krstarećim raketama „Kalibr“, a uskoro im se pridružuju i protupodmornički brodovi. Takva koncentracija i prebacivanje tolike količine snaga od strane ruske vojske nije zabilježena od završetka Hladnog rata, i dvojbe oko spomenutog krajnjeg cilja te operacije više nemaju niti najveći skeptici koji su naivno očekivali, bilo snažni američki vojni ulazak u prostor Sirije u kojem intenzivno djeluju ruske i sirijske snage, bilo povlačenje Moskve usljed do sada neviđenog političkog, diplomatskog i medijskog pritiska i propagande usmjerene na navodne ratne zločine koje Rusi i Asad čine u samom Aleppu. Čak i službena Moskva informacije o namjerama za konačno oslobađanje Aleppa ne opovrgava već navodi kako će se snage koje se nalaze na spomenutom nosaču zrakoplova „aktivno uključiti u borbu protiv „Islamske države“ u Siriji.

Ni Zapad ni američki regionalni saveznici ili partneri u Aleppu realno više ne mogu učiniti ništa. U grad se više ne može dostavljati oružje ni pomoć sve slabijim islamističkim borcima, a propusnost kao i vrste tereta koji ulazi u grad ovisi isključivo o Moskvi. Paralelno, ruske humanitarne organizacije danonoćno dostavljaju hranu i najnužnije životne potrepštine civilnom stanovništvu grada i stvaraju podlogu za pridobivanje ratom iscrpljenih ljudi na svoju stranu. Također, ruski zrakoplovi danonoćno patroliraju nebom oko Aleppa i uništavaju bilo kakve pokušaje prebacivanja u grad svježih islamističkih boraca iz susjedne regije Idlib ili dostavu opreme njihovim okruženoj subraći u istočnom dijelu Aleppa. To je stvarna slika trenutačnog stanja na tom ključnom dijelu ukupne sirijske bojišnice, s kojom su dobro upoznati svi vojni stožeri država koje sudjeluju u kreiranju bliskoistočnog kaosa.

Da je Aleppo po tzv. umjerenu sirijsku oporbu izgubljen, svjedoče i jučerašnje riječi opunomoćenog predstavnika UN-a za Siriju Steffana de Misture, kada je izjavio kako zauzimanje Aleppa od strane vladinih snaga, iako se radi o najvažnijem strateškom cilju, neće biti konačna prijelomnica koja će zaustaviti vojni sukob u toj zemlji, već će doći do gerilskog otpora vladi u Damasku. S tom konstatacijom se ne bismo mogli složiti s vojne točke gledišta jer će zauzimanjem Aleppa Damask stvoriti pretpostavke za konačno slamanje otpora i u susjednoj regiji Idlib, a što će u konačnici predstavljati vojnu pobjedu sirijske vojske neovisno o trenutačnom stanju u istočnom dijelu zemlje. Nakon ovladavanja ključnim teritorijem na vitalnom – zapadnom dijelu Sirije gdje je i koncentrirano oko 70% njezinog ukupnog stanovništva, vojne snage usmjerit će se na Deir az-Zour na istoku, jer se radi o regiji bogatoj naftom koje se Damask nikako ne želi odreći.

S druge strane, Amerikanci, bez obzira na pojedine glasne najave o početku snažnijeg naoružavanja oporbenih snaga suvremenim naoružanjem, ipak to ne čine i neće činiti bar u odnosu na suvremeno protuzračno oružje (a ono je i ključno za borbu protiv potpune dominacije nad sirijskim nebom od strane ruskih i sirijskih zračnih snaga u odnosu na oporbu). Washington itekako shvaća značaj takvog poteza tj. opravdano strahuje, da bi islamističke snage (koje bi se pritom neminovno i same dočepale američkih suvremenih prijenosnih PZO sustava) sutra mogle obarati i Zapadne vojne zrakoplove ali i ugrožavati civilni zračni promet po čitavom Bliskom istoku.

Damask istodobno obučava i suvremene protuterorističke postrojbe uz pomoć vojnih instruktora iz Rusije i onih nedavno prispjelih iz Kine kojima namjerava neutralizirati pobunjeničke džepove i gerilske postrojbe kojih će svakako biti nakon poraza „vojske“ umjerenih oporbenjaka i razmrvljenih islamističkih oružanih formacija. Osim po vojno-sigurnosnom perimetru, Damask i Moskva ne miruju i na unutarnjo-političkoj razini. Oni već duže vrijeme paralelno čine ono što i vlada u Bagdadu – vode intenzivne pregovore s lokalnim sunitskim plemenskim vođama i pridobivaju ih na svoju stranu u zamjenu za mir i sigurnost te lokalnu autonomiju koju im središnja vlada jamči. Do sada se na taj način vladi priklonilo čak oko 800 naselja i gradova koji nisu bili pod njezinim vojnim nadzorom.

A da se Aleppo ne može „spasiti“ od vraćanja pod nadzor službene i međunarodno priznate vlade u Damasku, svjedoči i jučerašnja mlaka izjava turskog čelnika Erdogana, koji je izjavio kako se očekuje novih 200 tisuća izbjeglica iz Aleppa koji će se uputiti prema Turskoj (što u stvarnosti nije istina jer će ih znatan dio biti zadržan u za to pripremljenim okolnim kampovima ili drugim dijelovima slobodnog sirijskog teritorija) i da će zato snositi odgovornost oni koji taj proces pokreću. Drugim riječima, Ankara ni ovaj put nije jasno i nedvosmisleno optužila Moskvu za poteze koje ova poduzima u Aleppu, a što je vezano uz turske aktivnosti na sjeveru Sirije ali i najnovije poteze Ankare u svezi s Irakom i otpočinjanje operacije za oslobođenje Mosula od džihadističkih snaga „Islamske države“, protiv čega Moskva nema ništa. Štoviše, Ruski čelnik Putin jučer je obavio telefonske razgovore i s iračkim premijerom Al-Abadijem i turskim predsjednikom Erdoganom te im poželio sreću i uspjeh u operaciji oslobađanja Mosula. A prema pojedinim Zapadnim analitičarima, američko-iračko oslobođenje Mosula zapravo je kompenzacija Amerikancima za gubitak nadzora nad stanjem u Siriji, što se može svesti na računicu – „Mosul u zamjenu za Aleppo“.

Posjet glavnog sirijskog obavještajca Kairu

Prije desetak dana dramatično su se potresli odnosi između Egipta i Saudijske Arabije. Neovisno o tome što je Rijad apsolutno glavni financijer egipatskog gospodarstva (što je vlada u Kairu radije izabrala nego oslanjanje na međunarodne financijske izvore tipa MMF-a), Egipat želi voditi samostalnu vanjsku politiku u odnosu na pitanja koja se primarno tiču njegovih nacionalnih interesa. On u tome nije potpuno bespomoćan, kako se na prvi pogled laicima može činiti, jer Egipat je najmnogoljudnija i jedna od najutjecajnijih arapskih zemalja, s vrlo snažnom vojskom. U zamjenu za financijsku potporu, egipatski predsjednik Al-Sisi obećao je Rijadu punu političku i vojnu potporu kada su u pitanju njegovi sukobi s Teheranom te se čak i sa svojim ekspedicijskim korpusom priključio koaliciji arapskih zemalja u jemenskoj vojnoj kampanji iako tamo nema baš nikakvih vlastitih nacionalnih interesa (to je Saudijcima bilo od velike važnosti u uvjetima kada je vojno sudjelovanje u toj kampanji odbio također i drugi financijski ovisnik o Rijadu – Pakistan).

Čin koji je razljutio Rijad do te mjere, da je nedavno saudijski naftni gigant „Armaco“ obustavio listopadsku količinu isoporuke naftnih derivata Egiptu, odigrao se prije desetak dana u VS UN-a u New Yorku, kada je egipatski predstavnik glasovao i za francusku rezoluciju glede stanja u Aleppu (iz koje je stajao Zapad i Saudijska Arabija) ali odmah potom i za ruski prijedlog rezolucije po istom pitanju, što je službeni Rijad označio potezom „vrijednim žaljenja“. Drugi potez koji je šokirao Rijad jest upravo započeta velika vojna vježba egipatskih i ruskih pomorskih i zračno-desantnih snaga pokraj Aleksandrije, a sve to začinjeno izjavama egipatskog predsjednika da njegova zemlja vodi vlastitu vanjsku politiku i da se nikome ne klanja, a u Siriji podupire aktualnu vladu i teritorijalnu cjelovitost te zemlje. Za Rijad su te izjave ravne bogohuljenju i predstavljaju tempiranu bombu koja u dogledno vrijeme može dovesti do propasti strateških odnosa između dviju država. One udaraju ne samo po saudijskoj strategiji po pitanju Sirije već i na utjecaj Rijada na čitavi muslimanski svijet, u kojem se on opire na iskorištavanje islamističkog čimbenika.

A da Egipat po pitanju Sirije (ne samo nje već i Libije) ima „izdvojeno“ mišljenje u odnosu na saudijsko, svjedoči i informacija koju je objavila sirijska agencija SANA, prema kojoj je šef sirijskog Ureda za nacionalnu sigurnost general Ali Mamluk 16. listopada službeno boravio u Kairu, navodno na poziv egipatske strane. Preciznije, glavna osoba Damaska po pitanju nacionalne sigurnosti, u Kairu je razgovarala sa zamjenikom zapovjednika egipatske Službe za nacionalnu sigurnost, šefom združenog Vijeća za obavještajne poslove generalom Haledom Fauzijem i drugim predstavnicima egipatskog vojno-sigurnosnog sustava. Pa iako agencija SANA navodi kako je „između dviju strana postignuta suglasnost oko političkih stavova, kao i pojačavanja koordinacije u borbi protiv terorizma“, jasno je kako se na sastanku razgovaralo o mnogim stvarima koje „nisu za svačije uši“. Pojedini ruski analitičari tako navode, kako se na sastanku razgovaralo o zajedničkom protudjelovanju u odnosu na Tursku i Katar, koji su stajali iza izgradnje „Islamske države“ s kojim se danas bore i Sirija i Egipat (Egipat na Sinaju kroz borbu s terorističkom organizacijom „Sinajski vilajet“ koji formalno nije dio „IS“ ali iza čijeg ustroja stoje Ankara i Doha). Kairo i Damask prije svega žele razmjenjivati informacije o načinima financiranja tih organizacija iz inozemstva i koordinirati akcije za njihovo presijecanje.

Sastanak u Kairu bio je „blagoslovljen“ od strane UAE kojemu također nije u interesu širenje prosaudijskih salafista i prokatarske i proturske „Muslimanske braće“. Podsjećamo pritom i na već dugu suradnju Kaira i Abu Dhabia (ali i Moskve koja isporučuje naoružanje) po pitanju Libije i njihove zajedničke potpore vladi u Torbuku (na istoku te zemlje) i tamošnjem generalu Haftaru koji, kao iskusni Gadafijev vojni profesionalac, predvodi najjaču vojnu organizaciju koja nadzire istok Libije, uključno i strateški važne naftne luke na sredozemnoj obali. Sve je to u potpunoj suprotnosti američko-britanskim i saudijsko-katarskim interesima u Libiji koje stoje iza vlade premijera Fayaeza al-Sarraja. Nadalje, Kairo je ovih dana objavio narudžbu o kupnji ruskih helikoptera specijaliziranih za pomorske snage, namjenjene za dva nosača helikoptera tipa „Mistral“, koje je Egipat početkom godine kupio od Francuza nakon dogovora Pariza i Moskve oko raskida kupoprodajnog ugovora (podsjetimo, francuska brodogradilišta „Mistrale“ su izgradili po narudžbi ruskog MO ali ih na kraju nisu htjeli izručiti Rusiji zbog ukrajinske krize. Dvije strane su se nakon dugih pregovora dogovorile o visini kompenzacije koju Pariz mora isplatiti, a iznosila je oko milijardu dolara). Kupnju novih ruskih helikoptera Egiptu će financirati upravo UAE, a, kako je puno realnije, egipatski nosači helikoptera će se prije pozicionirati ispred obala Eritreje i samoproglašenog Somalilanda nego u Sredozemnom moru gdje bi trebali čuvati egipatska plinska nalazišta (kako je to bilo službeno formulirano prilikom sklapanja ugovora o njihovoj kupnji). Na to ukazuje zajednička egipatsko-emiratska strategija o jačanju njihove vojne nazočnosti u Crvenom moru i u Indijskom oceanu.

Osim toga, UAE kao najjači vojni igrač poslje Saudijske Arabije u arapskoj koaliciji u Jemenu, vode sve samostalniju politiku i po pitanju tog ratišta gdje igraju na moguću ponovnu podjelu te države na Sjeverni i Južni Jemen. Pritom Emirate (za razliku od Rijada) sjeverni dio Jemena uopće ne interesira, a njihove snage još samo vrlo rijetko sudjeluju u borbama protiv tamošnjih šijta – huta. One su koncentrirane na očuvanje strateškog utjecaja Emirata na jugu zemlje, usmjerenog na ovladavanje tamošnjim pomorskim lukama.

Asad pronašao alternativu u slučaju potrebe

Ali vratimo se ponovo na Siriju. Spomenuti čelnik sirijskog sigurnosnog aparata general Mamluk tiho se spominje kao mogući nasljednik predsjednika Asada (o tome se čak govori i u pojedinim francuskim analitičkim krugovima) i to iz više razloga. On je po mnogočemu kompromisna osoba: po vjerskom opredjeljenju sunit, a po etničkom Čerkez, nikako nije pobornik bilo kakvih radikalnih vjerskih ili političkih organizacija i njihovog utjecaja na civilnu vlast u sirijskom društvu, a što je najvažnije, snažni je profesionalac koji dolazi iz čvrstih sigurnosnih struktura i koji je u mogućnosti zadržati nadzor nad vojno-sigurnosnim aparatom zemlje i pružiti sigurnosno jamstvo Asadu i njegovom establišmentu (šire gledano i ukupnom alavitskom stanovništvu). Možda je ipak najvažniji moment taj, da njemu vjeruje Moskva a prihvaća ga i Zapad kao svojevrsan bezbolan način za očuvanje svog obraza s obzirom na prvotne strateške ciljeve zasnovane na vojnom svrgavanju Asada s vlasti i sudbinom zemlje vjerojatno sličnoj onoj u sadašnjoj Libiji. General Mamluk je nekoliko puta boravio u Moskvi, posljednji put 6. rujna o.g., gdje je razgovarao s ministrom obrane Sergejem Šojgu i izvjestio ga o uspostavi službenih kontakata s turskom obavještajnom službom MIT. General Mamluk s ruskom stranom zastupa i stavove Damaska na pregovaračkim procesima u Ženevi i Beču.

U tom smislu njegov nedavni posjet Kairu treba promatrati znatno šire, pričemu se čini kako je Egipat iznašao formulu posredovanja između Sirije i Rusije s jedne, i UAE s druge strane.

Naravno, sve ovo realiziralo bi se u slučaju krajnje negativnog razvoja vojnog stanja na terenu po sirijsku vojsku, a time i predsjednika Asada i alavitske elite. A do tada će Asad svoga generala, prihvatljivog umjerenim sunitima koji su u Siriji većina, držati uza se za svaki slučaj, kao svog snažnog asa u rukavu. Međutim, i Damask i Moskva i Teheran sada su ipak koncentrirani samo na jedno – oslobađanje Aleppa.

Izvor; Geopolitika.news

Autor: Zoran Meter

ZADNJE VIJESTI