Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

SAD i EU stoje iza pokušaja vojnog svrgavanja Erdogana?

Autor:

Je li mogući cilj puča bilo zatvaranje Bospora i blokada ruske crnomorske flote? Taman nakon što se "diktator" Erdogan pomirio s Rusima, čak i dao Assadu podršku, demokracija je u Turskoj počela napredovati, vojnim pučem. O Erdoganu mislim sve najgore, a o pokušaju njegove likvidacije i metodama odstrela imam još gore mišljenje. Nemojte shvatiti ovo kao obranu Erdogana, ni njegove politike: branim demokratske principe. Jer, islamist i genocidni manijak ili ne, Erdogan je isto tako demokratski izabrani predsjednik, na slobodnim izborima. A nasilje nad Kurdima i njegov islamizam nisu nikom, najmanje turskoj vojsci i Bijeloj kući, smetali dok je isti bio najvažniji saveznik NATO pakta na Bliskom istoku i rušio Rusima avione.

Što se promijenilo? Erdogan se pred dva tjedna pomirio s Rusima. Sastao se s Putinom, ispričao se za rušenje aviona, Putin je ispriku prihvatio. Čak je i proruskom predsjedniku Assadu, svom do sad najvećem neprijatelju, dao na neki način podršku! The Economist je nedavno objavio članak naslovljen “Turska iznenada stječe prijatelje, ne neprijatelje”, u kom piše o govoru Binali Yildirima, turskog premijera, u kom je on rekao kako Turska “nema razloga za svađu sa Sirijom i Egiptom”, te o šteti koju je Turska pretrpjela zbog ruskih sankcija i prekida trgovine. Erdogan je u zadnje vrijeme znatno promijenio svoju vanjsku politiku, a težište teksta je na približavanju, i to naglom i značajnom, Turske Rusiji. No, oni pišu kako resetiranje turske vanjske politike, ako se nastavi, neće biti lako ni jednostavno. “Za pobunjenike u Siriji koji su gađali ruske i sirijske zrakoplove, Turski zaokret za 180 stupnjeva prema predsjedniku Asadu će izgledati kao izdaja”, piše Economist. Ali vjerojatno i ne samo njima: to bi kao izdaja moglo izgledati i Washingtonu i Bruxellesu. Jesu li oni pokušajem svrgavanja Erdogana pokušali tu “izdaju” svojih interesa spriječiti? O tome možemo samo nagađati, no ima dosta indicija da bi to moglo biti tako. Naglo i brzo približavanje Erdogana Moskvi nije moglo proći nezapaženo u Washingtonu, i naročito u Langleyu.

Još opširnije i više analitički su o tome zadnjih tjedana pisali ruski mediji, koji ističu i Erdoganove probleme s EU. “Nakon incidenta sa Su-24, Turksa je pokušala pronaći saveznike oko tog slučaja igrajući na kartu sukoba EU i Rusije”, kaže Aleksei Arbatov, voditelj Međunarodnog centra za sigurnost i Instituta za svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose pri Ruskoj akademiji znanosti (dakle, visoko pozicionarini ruski obavještajac). Prema njemu, ekonomska i politička situacija natjerala je Erdogana da promijeni svoju poziciju u odnosima s Moskvom. Prekid odnosa nanio je ogromnu štetu turskoj ekonomiji i budžetu. “To je dodatno potaknuto situacijom oko izbjeglica: potrebom da se zaustavi imigrante na putu prema Europi, kompenzacijom Turskoj za taj potez, Brexitom koji je povezan upravo s migrantima, i nevoljkošću EU da prihvati Tursku u europsku obitelj. I kao posljedicom svega toga – razdorom s Briselom”, kaže Arbatov. Ruski mediji su razvoj situacije, i Erdoganov nagli zaokret u politici, proglasili velikom pobjedom Moskve. A tu je i odluka njemačkog parlamenta da službeno proglasi kako je Turska u prošlosti izvršila genocid nad Armencima.

Iza puča – islamski klerik iz SAD?

A onda se dogodio vojni udar. I gle čuda, iza njega navodno stoji turski disident, klerik, koji živi u Americi. Njega je Erdogan okrivio da stoji iza pokušaja udara. Nekoć Erdgonov saveznik, razišao se s njim, a  pozadina je bila borba za vlast: Erdogan je islamskog klerika Gulena optužio za stvaranje “paralelne državne vlasti”. Gulen je pobjegao u SAD, gdje sad propovijeda. Po povratku na vlast, Erdogan je rekao da se Turskom neće upravljati iz Pennsylvanije, u kojoj trenutno živi spomenuti propovjednik Gulen. No način na koji je to formulirao, Turskom se neće upravljati iz SAD, kao i izjava njegova kako je puč “pobunjeničko djelo sljedbenika muslimanskog propovjednika Fethullaha Gulena, sa sjedištem u SAD-u”, u kojoj je naglasio gdje je dotičnom sjedište, zapravo djeluju kao optužba na račun SAD. Što i ne bi bilo čudno, jer bezbroj je slučajeva da su oni išli micati lidere koje su sami stvorili kad bi se ovi oteli kontroli, koketirali s drugom stranom, ili se previše osilili. Ako je Gulan organizirao puč s teritorija SAD, što je lako moguće, CIA i FBI su sigurno znali što namjerava. Jer ako su udomili najvećeg neprijatelja svog ključnog saveznika na ključjoj geopolitičkoj točki svijeta, morali su ga pratiti. Ako nisu javili Erdoganu što on sprema, a organiziranje operacije takvih razmjera s njihovog tla im nikako nije moglo promaknuti, znači da su mu dali pasivnu podršku i nisu ga pokušali spriječiti. A stvar je možda i opomena, da će drugi put stvari biti ozbiljnije ako se Lesi ne vrati kući, staroj politici pomaganja Al Nusre i umjerenih terorista koji ratuju protiv Assada.

I u Ukrajini je bilo slično, Putin je, mitom ili ucjenom, pridobio predsjednika Kučmu na svoju stranu, a tada su krenule masovne demonstracije uz potporu EU, revolucija i puč. No kad su Rusi krenuli tenkovima na Ukrajinu, svi koji su revoluciju pokrenuli su oprali ruke. Pritom nikom od velikih zagovornika demokracije na zapadu nije palo u oči da su borci ukrajinske strane u velikom dijelu zapravo – nacisti, i to bez onog “neo”. Ne, oni su bili naši saveznici, i to se uredno prešućivalo, a rušitelj demokracije i suvereniteta Ukrajine je bio jedino Putin (što i jest, no ne samo on!). Arapsko proljeće, režirano u SAD, je išlo za smjenom korumpiranih i surovih, pretežno uz Rusiju vezanih diktatora, poput islamista Moamera Gadafija, samo da bi ih zamijenili još gori. Zapad im je tepao da su “freedom fighteri”, borci za slobodu, iako se i s CNN-a moglo vidjeti da su to obične terorističke bande radikalnih islamista i glavosječa. A i Karamarko je nešto mutio s Rusima prije nego što je Orešković, koji mu je samo dva tjedna ranije dao punu podršku, postao “ogroman teret” i bio prisiljen odstupiti. Logičan zaključak koji se nameće je, tko muti s Rusima demokratski će mu se organizirati državni udar na ovaj ili onaj način. Postat će “nedemokrat” preko noći, iako je zadnjih 20 godina bio takav, pa nije smetao.

Dakle, taman se Erdogan pomirio s Rusima, pa čak i Assadu dao podršku i evo, najednom… demokracija napreduje, vojnim pučem. Iako do tada njegove metode vladanja nikom nisu smetale, namjanje turskoj vojsci koja je zdušno tamanila Kurde. Indikativna je i rečenica iz jednog teksta u domaćim medijima koji se bavi uzrocima pokušaja puča u Turskoj: “Kad se tome doda sporna politika prema Siriji koja je zemlju dovela u sukob sa SAD-om, postaje jasnim zašto se vojska odlučila na tako snažan korak”. Kad se pročita ta rečenica, postaje prilično jasnim tko bi mogao stajati, pa makar i pasivno, iza pokušaja vojnog udara, zaštitnici demokracije u svijetu. Jer, po tumačenjima mainstream medija, vojska je jamac demokracije u Turskoj! Što je smisleno koliko i tvrditi da je crkva jamac sekularizma, ili da je tajna policija jamac ljudskih prava. A indikativne su i reakcije Washingtona i Bruxellesa, koje su bile vrlo neutralne i neodređene, kao da se čeka da se vidi tko će prevladati. Jasno, nakon propasti puča, Obama je rekao da podržava demokratski izabranu tursku vlast, što bi mogao biti signal Erdoganu u stilu “vrati se kući, nećemo ti ništa”. Pritom, naravno, nitko normalan ne misli da je Putin imalo drukčiji ili bolji, on je isto tako lider velesile, a njegove metode su manje sofisticirane od američkih, tamo gdje će SAD organizirati udar preko medija ili javnih prosvjeda, Putin će poslati svoje tenkove. No, opet, tu se jednostavno radi o principima, o suverenitu i demokraciji, ne o uzimanju američke ili ruske strane.

Uspjeh puča – korak do novog svjetskog rata

I tako je propala repriza Arapskog proljeća. Tamo smo umjesto surovih islamističkih diktatora poput Gadafija i Saddama dobili umjerene kanibale i košer teroriste kojima se tepalo da su freedom fighteri, dakle još veće islamiste, a vjerojatno bismo isto dobili i u Turskoj umjesto turboturčina Erdogana, da je stvar s vojnim udarom prošla. Zato za neuspjehom puča ne treba žaliti, jer do demokracije se ne dolazi rušenjem demokratski izabranih vlasti. Naravno, ne treba zaboraviti da je Erdogan notorni islamist, no bio je Gadafi, za kojim mnogi danas žale. Za Gadafijem, naravno, isto tako ne treba roniti suze, iako je je bio komičan lik, no on je i takav bio manje zlo od onih koji danas vladaju bliskoistočnim zemljama, i kojima su ne tako davno dodjeljivane Nobelove nagrade za mir. Tako bi i “osmanliju” Erdogana zacijelo smijenio totalni muslimanski ekstremist, ali odan interesima zapada! A posljedice puča bi bile još mnogo zabavnije od njegovih uzroka: vjerojatno zatvaranje Bospora i blokada ruske Crnomorske flote, a to bi u potpunosti promijenilo situaciju u Siriji. Što je vjerojatno bio i krajnji geostrateški cilj puča. Rusi bi se time morali izravno vojno umiješati, a Amerikanci ne bi mogli ostati po strani. Palestincima, a možda i Kurdima, bi to došlo kao naručeno da udare iz sve snage po Izraelu a Izrael bi dobio alibi za napad na Iran, što Iran pak spremno čeka. Ukratko, došli bismo na sam rub Trećeg svjetskog rata.

Principi demokracije su ipak bitniji za svijet nego Erdogan kao takav. Usto, priče kako je vojska u Turskoj čuvar sekularnosti (što je jako zloupotrebljavan pojam) i Kemal-pašinog naslijeđa zvuči kao priča iz naše nedavne prošlosti, da je JNA čuvarica “tekovina revolucije” i “bratstva i jedinstva”. Turska je definitivno geostrateški jedna od najvažnijih zemalja svijeta i velika sila sama za sebe, i zato je velesilama jako bitna. Turci su kao suveren narod odlučili podržati onoga koga su sami i izabrali, kakav god on bio, što o jest smisao demokracije same. Mi možemo voljeti ili mrziti Erdogana, ali činjenica je da je on posve legitimno i legalno na čelu Turske. A pitanje “sekularnosti” je tursko unutrašnje pitanje koje se nas ne tiče, uostalom u Istanbulu slobodno možete nositi minicu, piti alkohol, biti kršćanin ili ateist, nitko se neće obazirati.  U demokracijama je, naime, vojska uvijek pod kontrolom demokratski izabranih vlada, pod političkom kontrolom. Vojska zato ne može biti čuvar ničeg osim granica. Nipošto demokracije niti “sekularnosti”. Stati na stranu pučista danas u Turskoj, znači stati na stranu onih koji će danas-sutra nama rušiti vlade, ili preko svojih agentura postavljati predsjednike (Mesić i britanska obavještajna služba, itd.) mimo naših interesa te rušiti naš suverenitet u odlučivanju, što zapravo odavno i rade na razne načine. A to s tim je li Erdogan “autokrat” i “islamist” nikakve veze nema. Te stvari nisu naša briga. Njega je narod izabrao,  a nama se ne sviđa jer mediji u službi politike kažu da je on zločesti dečko. No mediji po svijetu su sve to što tvrde za Erdogana, da je ekstemist i autokrat, tvrdili i za Tuđmana, koji nije uvijek plesao kako su oni svirali. Ne zato jer im je stalo do demokracije u Hrvatskoj, jer na vlasti u Srbiji imamo notorne četnike, koje nitko ne dira i ne spočitava im nacionalizam i nedemokratičnost, dok god su poslušni.

Autor:

ZADNJE VIJESTI