screenshot/Twitter
screenshot/Twitter

Rasni rat u Americi – produkt policijskog kukavičluka, ne rasizma! (VIDEO)

Autor:

Sve je počelo ubojstvom Michaela Browna prije dvije godine, a u otvoreni ulični rat protiv policije, u kojem se mrtve tek počelo brojiti, preraslo ovih dana, nakon ubojstva Philanda Castillea u st. Paulu. U oba slučaja žrtve su bile crnci, u oba slučaja ubojice su bili policajci. No tu sve sličnosti prestaju.

U međuvremenu dogodila su se brojna ubojstva američkih građana od strane policije, uglavnom crnih. I sva su od strane Obame i aktivista, a naročito pokreta “Black lives matters”, pripisana rasizmu američke policije.

To je međutim vrlo površno gledanje na stvar. Nije li čudno da je policija u jednoj zemlji koja na vlast bira jednog Obamu – kojem je otac useljenik iz Kenije, a majka Njemica – bude tako rasistička? Amerika, definitvno, nije rasističko društvo, ni društvo koje tolerira rasizam – inače sigurno ne bi birali Obamu na čelo. Policija – pa, u američkoj policiji Afroamerikanaca, ili hrvatski rečeno crnaca (što, za razliku od američkog termina “nigger”, nije omalovažavajuć pojam) ima oko 13%, jednako koliko ih ima u općoj populaciji SAD. Dakle, nije ni da je policija neki ekskluzivno bjelački klub, daleko od toga. Ali ono što je stvarno čudno, bar na prvi pogled: u Americi šezdesetih, kad je rasizam bio prilično jak u američkom društvu a segregacija pristuna, crnci su činili manje od 30% stanovnika američkih zatvora. Danas, nakon desetljeća i desetljeća oštre borbe protiv rasizma, oni čine preko 60% svih stanovnika američkih zatvora, pet puta više od svog udjela u općoj populaciji. Istovremeno, i broj zatvorenika je  porastao. Više je i bijelaca u zatvorima, iako statistika pokazuje da je broj zločina, naročito teških poput ubojstava, u opadanju.

Crnac rođen 1991. ima oko 30% šansi da kad-tad u životu završi u zatvoru. Jedan prema tri. Crnci šest puta češće završe u zatvoru nego bijelci, i tri puta češće nego “latinosi”, sve u skladu s onim starim vicem, “Indijanac, crnac i Meksikanac se voze zajedno u istom automobilu. Tko vozi? Šerif”. Je li to produkt rasizma Amerike, ili kriminala kod crne populacije? Je li rasizam zapravo u takvom porastu? Ili su crnci nekoć živjeli bar donekle pošteno, a sad se odali kriminalu? Trećeg logičnog objašnjenja, čini se na prvi pogled, nema.

No ipak, ima. Vratimo se ubojstvima Michaela Browna i Philanda Castillea. Osim boje kože, tu dvojicu nije povezivalo ništa. Brown je bio besposličar, sitni krimilac, član ulične bande, na rubu maloumnosti. A možda i preko ruba. Neposredno prije nego je ubijen, krupni, nasilni i glupi Brown je prebio majušnog Kineza, vlasnika obližnjeg dućana, kako bi ga opljačkao, i to je ostalo zabilježeno na nadzornim kamerama.

Brown, unatoč tome što ga je njegova majka nakon ubojstva prikazivala kao divnog sina, nije baš bio anđeo. Bio je propalica, sitni kriminalac, izbačen je iz škole, pohađao je školu za one s “posebnim potrebama”, završio ju je osam dana prije nego je ubijen. U trenutku ubojstva bio je nadrogiran do čela, iako je tek bilo podne. Naravno, sve to ne opravdava to da ga se upuca sred ceste, ali priča je malo kompleksnija od toga. On se suprotstavio policajcu Darrenu Wilsonu kad ga je zaustavio i pokušao mu oteti pištolj, nagnuvši se kroz prozor policijskog vozila. Tada su ispaljena prva tri hica: jednim si je Brown raznio prst ruke kojom je pokušao oteti policajcu revolver, o čemu svjedoči njegova krv u vozilu, ali i Brownov DNA na pištolju, što je i bio jedan od glavnih dokaza u korist Wilsonove priče. Nakon toga je Brown, navodno, počeo bježati, a policajac ga je pratio stotinjak metara.

O tome što se desilo dalje, svjedočenja su se razlikovala. Crni svjedoci su tvrdili da je podignuo ruke kad mu je naređeno, bijeli da je krenuo prema Wilsonu. Forenzika je stala na stranu Wilsona, potvrdivši njegovu verziju priče, iz ulaznih rana na Brownovom tijelu i rukama je zaključeno da ih nije podignuo. Pogođen je sa šest metaka, od toga pet u ramena i ruku, dok je posljednji bio fatalan: pogodio ga je u glavu. Ruke su bile spuštene, on je bio okrenut prema policajcu – sve rane su bile ulazne sprijeda, što je pobilo priču da je ubijen s leđa, a to je potvrdila i neovisna autopsija koju je zatražila obitelj ubijenog, kao i treća autopsija, savezna. Policajac je oslobođen optužbi, što je razjarilo crnce u Americi: izbili su veliki prosvjedi, uglavnom praćeni pljačkom dućana. Prosvjednike je dodatno razjarilo što je vlasnik dućana koji je opljačkan objavio video u kojem se vidi kako ga divovski, 130 kg teški Brown udara kako bi ga okrao. Prosvjednici, ali i liberalna Amerika, su taj potez strogo osudili, te ga ocijenili “pokušajem da se Browna i sve crnce prikaže u lošem svjetlu, kao pljačkaše”. Problem u tome što ga on stvarno jest opljačkao, uz primjenu nasilja nad nekim tri puta manjim od sebe.  Nekako je promaklo, pa i Obami koji je komentirao taj incident, da ružnu sliku o crnoj zajednici u Americi pa time i “predrasude” stvaraju oni koji pljačkaju dućane, ne oni koji to objavljuju. Građani ionako znaju tko uglavnom pljačka dućane, pa zato imaju “predrasude” kad dva krupna crnca u gangsta-odjeći uđu u dućan. Naravno, mi sad možemo raspravljati bi li bijela bakica koja je okrala dućan bila upucana da je krenula prema policajcu nakon pljačke, i odbila podignuti ruke u zrak, no tko se sjeća kad je zadnji put bijela bakica tako postupila?

No opravdava li to potez Wilsona? Tu stvari nisu čiste. On kaže da se prepao kad se Wilson, nakon što je odbio zaustaviti se i pokušao mu oteti pištolj, nastavio svojim putem te se kasnije okrenuo i krenuo prema njemu. Policajac je situaciju riješio time što je upucao Wilsona, u strahu za vlastiti život. Ali svi meci su ispaljeni s prilično velike daljine: Wilson nije čekao da mu se Brown približi, igrao je na sigurno. Štitio je svoj život – američki sud kaže da je na to imao pravo. Je li to baš bilo potrebno, drugi je par cipela, kao što ćemo vidjeti. Jer, bez obzira na sve, Brown nije bio naoružan, iako je svakako predstavljao opasnost.

No što se zapravo desilo bolje razotkriva posljednji slučaj u nizu. Philando Castille je ubijen u svom automobilu, kad ga je policajac zaustavio zbog – neispravnog stražnjeg svjetla. Castille nije imao svoj dosje u policiji – najgori prijestup u životu mu je bio vožnja neosiguranog automobila te vožnja bez pojasa. Zapravo, više takvih sitnih prijestupa je imao policajac koji ga je ubio, “rasist” koji čak nije bio ni “bijelac” u užem smislu te riječi. Bio je latino,  Jeronimo Yanez. Odlikovani policajac. A Castille je bio, ako ne uzoran građanin, a ono vrlo blizu toga. Radio je cijeli život, završio srednju s najvišim ocjenama, nikad nije bio socijalni slučaj niti socijalni problem. Radio je u školi, vodio školsku kantinu, bio prilično društven i omiljen, studirao je uz rad. Nije bio tipičan kvartovski “nigga”. No, ono što ga je ubilo je upravo činjenica da je kao građanin bez policijskog dosjea imao dozvolu za nošenje oružja. Rekao je policajcu, kao što je i morao, da ima oružje u automobilu i dozvolu za njega, i rekao je da će mu dozvolu pokazati, kako ga zakon i obvezuje. Jer ako vam nađu neprijavljeno oružje, može biti vrlo neugodno.

SAD bi se trebale suočiti s vrlo neugodnom činjenicom: iako oba navedena ubojstva, i brojna između, djeluju kao rasistička, na prvi pogled, ona to zapravo nisu, bar ne u svojoj suštini. Ona su produkt nečeg mnogo goreg, kukavičluka policajaca. Na snimci koju je snimila Philandova djevojka Diamond Reynolds, koja je bila s njim u autu, se jasno vidi da je policajac, dok mu ona smireno tumači kako je ubio čovjeka koji mu je samo htio, na zahtjev policajca, pokazati dozvolu, u stanju potpune konfuzije i panike. Potpunog rasula. Trese se, neuračunljiv je, valjda i mokri u gaće od straha. Vrišti u panici i posve je izvan kontrole. Govori smirenoj Diamond da je ubio Philanda jer je posegnuo u džep, kaže da nije smio to uraditi, dok mu ona mirno tumači, s pištoljem totalno nervno rastrojenog idiota uperenim u čelo, kako je posegnuo u džep jer mu je ON SAM čas prije naredio da pokaže dozvolu! I to je ono što je ubilo Philanda. Kukavičluk policajca. A to je ubilo i Browna. Jer i tamo je policajac mogao postupiti drukčije. Po zakonu nije morao, ali to ne znači da nije trebao. Neovisno o tome tko je bio Brown.

Policajac Yanez nikad nije smio dobiti oružje. Policajac Yanez nikad nije smio proći psiho test, jer nije u stanju kontrolirati strah. Za biti policajac ne trebate biti Einstein, ali je potrebna određena doza hrabrosti, emocionalne stabilnosti, zrelosti. Paničar i kukavica s oružjem u ruci je samo korak do nečije smrti. Zato bi trebalo procesuirati ne samo Jeronima Yaneza, nego i idiote koji su mu dozvolili da nosi značku i oružje. Čovjek tom poslu nije dorastao. Radi jedne glupe kukavice, ubijen je jedan nedužan čovjek, i još pet policajaca koji su do sada stradali u neredim koji su nakon toga izbili. I kao sedma žrtva cijele gluposti, ubijen je i čovjek koji je tu petoricu ubio, bivši američki vojnik, crni rasist, također psihički ne baš stabilan. Sedam mrtvih, i zemlja na rubu građanskog rata, jer se Jeronimo Yanez usrao za vlastiti život kad je Castille krenuo po dozvolu u džep. Da, godišnje, 130 policajaca u Americi bude ubijeno na dužnosti. Uglavnom bijelih i uglavnom od strane crnaca. S te strane je njihov strah donekle i razumljiv, no ovakve je postupke nemoguće opravdati.

A postoji i drugo pitanje. Svi danas govore o “predrasudama”. One ne padaju s Marsa. Philando Castille nije bio tipični “gangsta”, nije bio član bande, ali je tako izgledao zbog frizure i odjeće. Ako se policajci boje ljudi koji tako izgledaju, a i građani, vjerojatno postoji razlog. Kao što vjerojatno postoji razlog zašto u zemlji koja ne tolerira rasizam ni u tragovima mladi crnac ima 6 puta više šansi završiti u zatvoru od njegovog bijelog vršnaka. Kao što postoji razlog zašto danas kriminala ima u SAD manje nego ikad, a zatvorenika u zatvorima daleko, daleko više nego ikad u povijesti, i više nego u ma jednoj drugoj zemlji svijeta, osim možda Sjeverne Koreje.

Što nas dovodi do pitanja, rade li liberalni politike zapravo medvjeđu uslugu crnoj zajednici predstavljanjem iste isključivo kao žrtve bijelog rasizma, potkrepljujući tako “otpadništvo” od “nepravednog bijelog rasističkog društva” i “gangsta” kulturu koja mlade crnce vodi u kriminal, sukob sa zakonom, i u konačnici i tragičnih događaja? “Prije su se crnci trudili živjeti po uzoru na bijele ljude, kopirati ih”, kaže mi znanac iz Amerike. Danas mladi crnci, pod utjecajem medija i populističkih političara  probleme svoje zajednice rado svaljuju na “nepravedno bijelo društvo”. Bijela Amerika više ne želi biti uzor crnoj Americi, a crna Amerika više ne želi njihov način života slijediti kao ideal. Liberalne politike zadnjih desetljeća u stvarnom svijetu rezultiraju sve punijim zatvorima, naročito liberalne politike spram raznih “ilegalnih supstanci”, što je najčešće razlog zatvaranja mladih crnaca. Nošenje oružja se sve više ograničava, unatoč tome to ne pomaže smanjenju nasilja, kamoli straha od oružja kod građana i policije. Da, lako je okriviti za kriminal liberalne politike spram kupovine i nošenja oružja, no u Americi je nošenje oružja dozvoljeno svima oduvijek, i oduvijek su ga manje-više svi imali. Ipak, ni šerifi na divljem zapadu nisu tako olako upucavali svakog tko (možda) ima oružje kod sebe. Zapravo, i oni bi završili na optuženičkoj klupi ako bi upucali nekog PRIJE nego isti uopće izvadi oružje. Današnja američka policija je takva da štiti pod svaku cijenu prije svega vlastite živote, i takvi su i propisi. Na najmanji prijestup, nad vama će se naći gomila policajaca s uperenim puškama u punoj ratnoj sprezi (što je moja supruga iskusila u SAD – zbog kupanja na nedozvoljenom mjestu. U drugoj zemlji, prišao bi vam redarstvenik i izdao upozorenje. Ovdje, začula je glas iz helikoptera koji je naredio da izađe iz vode, legne potrbuške, i stavi ruke na leđa, da bi se potom stvorio čopor policajaca s uperenim puškama. Tek onda su rekli što je posrijedi, izdali upozorenje, i pustili je svojim putem bez prijave).

No policija nije tu da bi štitila sebe, nego druge. Policija koja štiti prvo sebe, ne može štititi građane, oni su kao takvi često veća opasnost za građane, bili crni ili bijeli, nego mafija i bande. S druge strane, crna zajednica sa svojim vječnim povicima o “rasizmu” i “predrasudama” bježi od stvarnog problema: kriminala u crnoj zajednici. On nije produkt tek rasizma, “neravnopravnosti”, ni bilo čega takvog, već jednostavno “gangsta kulture” i emancipacije koja je krenula pogrešnim putem. Krenula je u smjeru, kao i kod brojnih drugih “emancipiranih” zajednica, dokazivanja svoje “moći” umjesto u smjeru obrazovanja i razuma, te prihvaćanja realnog položaja u društvu i vlastitih ograničenja kao kolektiviteta. Ni mi Hrvati nismo tu gdje jesmo zato jer su Švicarci bogati, nego zato jer mi nismo Švicarci (što ne znači da ne postoje lijeni i glupi Švicarci i pametni Hrvati: radi se tek o pravilima koja važe u jednoj zajednici, a ona se uspostavljaju prema prosjeku te zajednice, u najboljem slučaju). Najlakše je uvijek okriviti rasizam, seksizam, homofobiju. No uzroci svačijih problema su u konačnici unutar njega samog, i problemi svake zajednice proistječu iz nje same. Da bi se shvatilo zašto su bijelci kolonizirali Afriku a ne obratno, potrebno je pogledati na kojem stupnju razvoja je u 19. stoljeću bila Europa, kad je otkrila Subsaharsku Afriku, a na kojem ta Afrika. Što ne znači da je kolonizacija dobra politika, no tada još nismo imali “Zvjezdane staze” i “prime directive”. A najviše griješe američki liberali, koji upravo svojim politikama čine najgoru moguću uslugu svim “marginalnim” i “obespravljenim” grupama, koje uz određene iznimke poput Obame ili drugih visokoobrazovanih ili uspješnih članova svoje zajednice, u cjelini zapravo prolaze lošije nego što su prolazile dok tih politika nije bilo.

Autor:

ZADNJE VIJESTI