commons.wikimedia
commons.wikimedia

Promjena vojno-političkih elemenata na Bliskom istoku i sjevernoj Africi od 14. do 20. 11. 2016.

Autor: Zoran Meter/geopolitika.news

Nastavljaju se borbe za oslobođenje grada Mosula od snaga „Islamske države“. Službeni irački vojni izvori navode kako su islamisti „izbačeni iz 50 gradskih lokacija“, poglavito onih u istočnom dijelu grada, kao i da se priprema napad na grad iz južnog smjera

Sirija:

U prekjučerašnjoj analizi prošlotjednog vojnog stanja u Siriji detaljnije smo izvjestili o tamošnjim najvažnijim elementima i promjenama odnosa na terenu (poveznica). Danas ćemo navedene detalje o stanju u i oko te zemlje nadopuniti novopridošlim informacijama:

Vlada u Damasku priopćila je o osnutku nove protuterorističke postrojbe namjenjene za konačno istrebljenje svih terorističkih grupacija na čitavom teritoriju Sirije. Naziv postrojbe je „Peti jurišni korpus“, a činit će ga isključivo sirijski dragovoljci.

U svezi namjere ruskog Ministarstva obrane, da svoj tehničko-opskrbni punkt u sirijskoj luci Tartus prenamjeni u klasičnu vojno-pomorsku bazu, oglasio se i egipatski vojni stručnjak i bivši čelnik istraživačkog centra vojne akademije Gamal Abdel Nasser, general Gamal Mazlum. Izjavio je, kako ruska pomorska baza u Tartusu može odigrati važnu ulogu u borbi protiv terorizma, ne samo u Siriji već i u drugim Sredozemnim državama, poput Egipta, Libije i Alžira, poglavito imajući u vidu njihovo slabljenje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. „Poslje raspada SSSR-a, u regiji praktički nije bilo ruske vojne nazočnosti, čak i u takvim državama poput Iraka, Jemena, Egipta, Sirije, Libije i Alžira, s kojima je Rusija produžila aktivnu suradnju kao sljedbenica Sovjetskog Saveza.“ Egipatski general navodi, kako će Washington „takvu rusku nazočnost smatrati neželjenom“ i da je „Rusija još nedavno bila samo u Crnom moru, a sada se njezin utjecaj rasprostranio i na Istočno Sredozemlje“, kao i to, da Rusija „neće ostaviti čitavo prostranstvo slobodnim za SAD“.

Prekjučer se oglasio turski predsjednik R.T. Erdogan, rekavši kako polovica oružja koje međunarodna koalicija pod vodstvom SAD-a iz zraka dostavlja u Siriju završava u rukama „Islamske države“ i da je „pitanje o borbi s terorizmom nužno postaviti prije svega Zapadu“. Pritom je dodao, kako sličan stav Turskoj po tom pitanju ima i Izrael.

A 22. studenog oglasio se priopćenjem i turski ministar obrane Fikri Isik, izjavivši, kako Turska želi kupiti suvremene ruske PRO i PZO sustave S-400. Pa iako se u Rusiji po tom pitanju nitko službeno ne izjašnjava, ostaje činjenica kako se uskoro u Moskvi sastaje međuvladina komisija dviju zemalja na kojoj će se raspravljati i o tom pitanju. Ipak smatram kako je za rusku prodaju tih sustava Turskoj prerano i to s više aspekata: kao prvo, odnosi dviju država donedavno su bili izrazito loši upravo zbog turskog obaranja ruskog zrakoplova nad Sirijom prije točno godinu dana i sigurno je kako još nije sazrilo vrijeme za poteze takvoga karaktera, koji neposredno zadiru u vojno-sigurnosnu politiku dviju zemalja. Podsjetimo kako su pregovori Rusije s Kinom o isporuci tih sustava trajali pune 4 godine (do 2015. g.), a Kina je Rusiji ipak prijateljska zemlja; i kao drugo, Turska je članica NATO saveza, što igra itekako važnu ulogu iako ona ne mora biti presudna (sustave S-300 Rusija je svojedobno isporučila i Grčkoj – također članici tog vojno-političkog saveza). Prosuđujem kako je izjava turskog ministra obrane prije svega nastavak političkog pritiska Ankare na Washington u smislu dobivanja snažnijeg američkog uvažavanja turskih nacionalnih interesa na Bliskom istoku, poglavito u odnosu na kurdsko pitanje. S druge strane, u Rusiji će se turski upit vjerojatno razmatrati, osim s vojno-sigurnosnog aspekta, i kroz onaj komercijalni, jer se tu radi o velikim novcima. Prije cca mjesec dana sklopljeni ruski ugovor s Indijom o kupovini S-400, bio je vrijedan između 3 i 4 milijarde dolara.

Prekjučer smo detaljno proanalizirali stanje na bojišnici u regiji Rakka, a sada ćemo prezentirati stavove američkih analitičara po pitanju stanja na sjeveru Sirije, kojeg oni ocjenjuju „vrlo složenim i zamršenim“. Tako je Pentagon 16. studenog i službeno izvjestio o završetku vojne potpore operaciji oslobađanja Rakke, koju formalno provode Turskoj odane postrojbe sirijske oporbe. U stvarnosti, glavninu tih snaga čine turski vojnici, a potporu im daju etnički Turkmeni i dijelovi organizacije „Ahrar ash-Sham“. Time su se obistinile procjene Geopolitike.news o tome, da je akcija oslobađanja Rakke bila prije svega tempirana i podržana od strane SAD-a jedino u svrhu završnice američke predizborne kampanje jer je američki položaj po pitanju sjevera Sirije, poglavito same Rakke, trenutačno previše složen da bi se u nju olako upuštalo. Tada smo ostavili prostor i za stavove prema kojima su Kurdi samostalno započeli „Gnjev Eufrata“ namjeravajući se suprostaviti napredovanju proturskih snaga na „njihovom“ prostoru. Za Amerikance je, s jedne strane, na testu njihov ionako poremećen odnos s Turskom, kao ključnom članicom NATO saveza, a isto tako i njihova, do sada neupitna potpora sirijskim Kurdima u borbi protiv „Islamske države“ (poglavito Kurdima iz „Stranke demokratskog saveza“), što otvoreno izaziva oštre prosvjede turskog državnog vrha. Osim toga, pisali smo, kako bi snažniji američki angažman u akciji oslobođenja Rakke sada bio pretenciozan i iziskivao veliko naprezanje vojnih snaga SAD-a, sada primarno fokusiranih na mosulsku bojišnicu u Iraku, na kojoj se stvari također ne odvijaju po prethodno utvrđenom planu.

Nakon neuspješnog sastanka američkog i turskog zapovjednika vojnih stožera u Ankari (gdje su Turci ultimativno zahtjevali zabranu sudjelovanja kurdskih postrojbi u oslobađanju Rakke, kao i povlačenje kurdskih snaga iz grada Manbidža i vraćanje na istočnu obalu rijeke Eufrat (što su Kurdi 16.11. i učinili), Washington na takvu igru nije pristao te je ipak pružio šansu sirijskim Kurdima da krenu na Rakku i to već idući dan. A sve to unatoč dvojbama američkih generala koji su od strane Kurda prethodno po akciji „Gnjev Eufrata“ stavljeni pred svršen čin. S druge strane, Ankara je sebi zacrtala plan oslobađanja strateški važnog grada Al-Bab na sjevero-istoku regije Aleppo, kojim bi se definitivno spriječilo formiranje kompaktne kurdske teritorijalne jedinice duž sirijsko-turske granice.

Amerikanci se sada trude svim silama zadržati Kurde da krenu u oslobađanje Al-Baba jer bi to prouzročilo otvoreni rat između Kurda, turske vojske i dijela „umjerene“ sirijske oporbe pod patronatom Ankare. Osim toga, većina američkih analitičara smatra kako je američka vojna nazočnost na sjeveru Sirije Turskoj prijeko potrebna jer im jamči izbjegavanje sukoba sa sirijskom vojskom, iranskim postrojbama i ruskim zrakoplovima, u vrijeme trajanja turske operacije „Štit Eufrata“. Usudio bih se reći kako je takvo razmišljanje ipak preuveličano i umjetno umanjuje stvarne turske mogućnosti. Naime, posve je sigurno kako su Ankara i Moskva još ljetos razdjelili svoje zone i interese po pitanju Sirije i da nikakve opasnosti za incidente tipa prošlogodišnjeg obaranja ruskog zrakoplova više nema. Takvo stanje u tišini je prihvatio i službeni Damask, koji očito od Ankare dobiva pravo na zauzimanje čitavog Aleppa. Sirijska vojska na sjever Aleppa je razmjestila i svoje modernizirane PRO i PZO sustave S-300 koji su već ispaljivali „signale upozorenja“, a njihovo zrakoplovstvo je nedavno, nakon dugo vremena, već nekoliko puta „drsko“ presrelo turske zrakoplove na sjeveru regije Aleppo i prepratilo ih preko granice, jasno podsjećajući Ankaru kako ona u Aleppu više nema što tražiti i da bi sve suprotno od toga Damask smatrao neposrednom turskom agresijom. S druge strane, najnovija koncentracija sirijske vojske u blizini njihove zrakoplovne baze „Kuweires“ istočno od Aleppa, i nadgledanje stanja oko grada Al-Baba, primarno znači stvaranje svojevrsne tampon zone i jasno označava da proturske sirijske oporbene formacije južno od spomenutog grada nemaju što tražiti. Dakle, sirijska vojska, Rusi i Iranci definitivno se neće miješati u tursko-kurdske odnose što se tiče budućnosti Al-Baba, a Ankara po tom pitanju sada tijesno surađuje i s Moskvom i s Washingtonom. Općenito, Amerikanci su po tom pitanju u puno težem položaju jer se podrazumjeva njihov dobar, s Turskom (kroz NATO) i saveznički, odnos s obje strane, a što je na terenu sada postalo krajnje opterećujuće. Američki gubitak Turske u globalnom smislu bio bi poguban po čitavu konstrukciju NATO saveza, a američka izdaja i gubitak Kurda kao lokalnih saveznika bio bi poguban po američke regionalne interese u Siriji ali vrlo moguće i u Iraku kada su u pitanju odnosi s tamošnjim Iračkim Kurdistanom.

Nakon susreta američkog predsjednika Obame 18.11. s vođama Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Italije i Španjolske u Berlinu, izdato je priopćenje u kojem se kaže, kako napad sirijske vojske na Aleppo, uz potporu Rusije i Irana, vodi k daljnjem zaoštravanju humanitarne krize u gradu. Zapadne vođe bili su jedinstveni i po pitanju nužnosti očuvanja daljnjeg pritiska na Rusiju glede Sirije, do razine sankcija.

Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova i savjetnik ruskog predsjednika za Bliski istok i Afriku M. Bogdanov, 17.11. je priopćio, kako će Rusija kontakte po sirijskoj problematici započeti s timom budućeg američkog predsjednika D. Trumpa.

Irak:

Nastavljaju se borbe za oslobođenje grada Mosula od snaga „Islamske države“. Službeni irački vojni izvori navode kako su islamisti „izbačeni iz 50 gradskih lokacija“, poglavito onih u istočnom dijelu grada, kao i da se priprema napad na grad iz južnog smjera.

Neovisni analitičari ipak govore o velikim problemima s kojima se susreću vladine snage zbog snažnog otpora džihadističkih snaga, koje uništavaju i oklopnu tehniku iračkih ali i tamo nazočnih američkih snaga. Također se navodi kako „umjesto izvlačenja mosulskih boraca u Siriju kroz od Amerikanaca ostavljen sjevero-zapadni koridor, oni, ne samo da nastavljaju s upornim otporom, već i, prema informacijama niza bliskoistočnih medija, u Mosul prebacuju i pojačanja“.

Zapadno od Mosula šijtske postrojbe su 16.11. izbacile džihadiste iz zračne luke pokraj grada Tall-Afara i približile se samom gradu. A da je stanje u Iraku složeno, ukazuje i telefonski poziv budućeg američkog predsjednika D. Trumpa iračkom premijeru Al-Abadiju dva dana kasnije, u kojem ga je pozvao na susret u Washingtonu čim preuzme novu dužnost. Pritom je kazao kako su Iračani „glavni američki partneri“ i da će „imati uvjek našu snažnu i čvrstu potporu“.

Jemen:

Nakon što je američki državni tajnik J. Kerry u nedavnom posjetu Omanu izjavio o početku sveopćeg primirja u čitavom Jemenu, koje bi počelo od 17.11., oglasila se jemenska vlada kroz izjavu njezinog ministra vanjskih poslova. Prema njoj, jemenska vlada ne zna o čemu se tu radi i da je se izjave državnog tajnika ne tiču jer njezine predstavnike o tome nitko ništa nije pitao. Radi se o jednostranom koraku koji se protivi naporima UN-a, navodi jemensko Ministarstvo, navodeći kako Vlada za to nije zainteresirana. S druge strane, šijtski pobunjenici – huti prihvaćaju spomenuti dogovor, uz uvjet da ga se pridržava i suprotna strana iza koje stoji arapska koalicija na čelu sa Saudijskom Arabijom, koja podupire aktualnu jemensku vladu. Sama arapska koalicija objavila je dvodnevni prekid vatre koji počinje 19. studenog, uz mogućnost njegovog produljenja, ovisno o ponašanju huta.

Turska:

Ankara će do kraja ove godine čekati rezultate pregovora o turskom pristupu u članstvo Europske unije, a u protivnom će čitavu stvar iznjeti pred svoje građane na referendumsko izjašnjavanje 2017. godine, izjavio je predsjednik R.T. Erdogan. On je također izjavio kako Ankara radi i na pitanju priključenja Turske Šangajskoj organizaciji (pod vodstvom Moskve i Pekinga), kao alternative priključenju EU.

Turski čelnik je 18. studenog izjavio kako je razočaran SAD-om, kazavši, kako je američka politika u Siriji dovela do stvarne ugroze sigurnosti južne granice njegove zemlje i primorala ga na zaštitu turske države. Kritizirao je Washington i za pružanje utočišta za odbjegle osobe koje se u Turskoj optužuje za sudjelovanje u ljetošnjem pokušaju vojnog puča i suradnju s islamskim klerikom F. Gulenom koji živi u SAD-u.

Glavni tajnik NATO saveza J. Stoltenberg je 20.11. izjavio, kako savez s Turskom ima ključnu važnost za Europu i NATO i da je „krajnje važan naš nastavak rada na uskom savezu s Turskom“.

Iran:

Ministri obrane Irana i Kine sastali su se 14. studenog u Teheranu i potpisali dogovor o vojno-političkoj suradnji, razmjeni iskustva u vojnoj sferi, poglavito u obuci kadrova, kao i u zajedničkoj borbi protiv terorizma i drugim ugrozama regionalne stabilnosti.

Izvor: geopolitika.news

Autor: Zoran Meter/geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI