Wikimedia
Wikimedia

PROBLEMI NA BOJIŠNICAMA OKO RAKKE I MOSULA

Autor: Zoran Meter/ Geopolitika.news

Dakle, otpočeta kurdska akcija oslobađanja Rakke pod nazivom „Gnjev Eufrata“ potpuno je u suprotnosti spomenutim elementima.

Dan uoči održavanja američkih predsjedničkih izbora započeti napad na sirijski grad Rakku od strane prokurdskih „Sirijskih demokratskih snaga“ i uz potporu zrakoplova koalicije pod vodstvom SAD-a, neki analitičari smatrali su dodatnim impulsom u korist demokratske kandidatkinje Hillary Clinton. Osobno se s tim ne bih složio, kako zbog regionalnih političkih tako i zbog vojnih razloga vezanih uz taj grad, smješten na sjevero-istoku zemlje i nastanjen s cca 300 tisuća stanovnika.

Pritom podsjećam na dva ključna elementa: prije svega dva tjedna američki politički i vojni vrh oglasio se priopćenjem, kako akcija oslobađanja Rakke slijedi ali da neće započeti u bliže vrijeme, a nikako ne prije oslobođenja iračkog grada Mosula. I drugo, u permanentnim izjavama Ankare upućenim Washingtonu, gotovo ultimativno se zahtjeva da u akciji oslobođenja Rakke ni pod koju cijenu ne smiju sudjelovati kurdske postrojbe.

Dakle, otpočeta kurdska akcija oslobađanja Rakke pod nazivom „Gnjev Eufrata“ potpuno je u suprotnosti spomenutim elementima. Prema kurdskim informacijama akcijom rukovodi nekakvo posebno utemeljeno koordinacijsko vijeće čije će snage pokušati potpuno izolirati Rakku. Prema pisanju medija „Ashark al-Awsat“, Kurdima će se u Rakki suprostaviti 2 tisuće dobro obučenih najamnika koji su počeli učvršćivati obranu, minirati prilaze gradu i graditi mrežu blokadnih punktova za sprječavanje odlaska stanovnika iz grada i nadzora ulaska u nj.

Ali vratimo se tajmingu otpočinjanja same akcije i pitanju, koliko iza nje zapravo stoje Amerikanci (iako su formalno najavili potporu svog zrakoplovstva), ili se u ovoj „priči“ Kurdi možda ipak prilično samostalno odlučuju za aktivnije poteze koji za stvarni cilj niti nemaju ulazak u Rakku već jedino suprostavljanje ofanzivnim turskim potezima na sjeveru Sirije usmjerenih prema Kurdima kroz ljetos započetu tursku vojnu operaciju „Štit Eufrata“ (kurdski naziv njihove vojne operacije „Gnjev Eufrata“ vjerojatno ima svoju snažnu simboliku) i sprječavanju kurdskog formiranja nekakve zasebne, teritorijalno kompaktne autonomne jedinice na sjeveru Sirije uzduž granice s Turskom (od Afrima do Kobanija).

Nedavni sastanak na razini zapovjednika glavnih stožera američke i turske vojske nije doveo do dogovora oko sudjelovanja turske vojske u oslobađanju Rakke. Svega dan nakon toga, Kurdi su obznanili početak svoje operacije. Međutim, Pentagon vrlo dobro zna kako kurdske snage ne mogu osloboditi Rakku, ne samo jer je ona za njih prevelik zalogaj u vojnom smislu, već i u političkom smislu – Kurdi u tom gradu ne žive već je on nastanjen isključivo Arapima sunitskog smjera islama. A arapsko gradsko stanovništvo Kurde sigurno ne bi dočekalo kao osloboditelje, neovisno o tome što uistinu mislili o „Islamskoj državi“. Rakku, zapravo, mogu oslobađati jedino snage sirijske oporbe, i to one pod nadzorom Ankare (uglavnom sirijski turkmeni i turski turkmeni dragovoljci). Međutim, one su ipak malobrojne i ma koliko ih Turska pomagala nisu u stanju samostalno obaviti tu zadaću. I tu dolazimo do glavnog zaključka – Rakka se ne može osloboditi bez sudjelovanja turske vojske, ukoliko isključimo (a moramo) mogućnost američkog neposrednog uplitanja u kopnenu operaciju vlastitim vojnim postrojbama (kojih tamo već ima ali u nedovoljnom broju). Osim što je to politički riskantno s obzirom na stanje na terenu (gdje Amerikanci nemaju snažne snage oporbenih organizacija na koje bi se kao sebi potpuno odane mogli osloniti) i geopolitičke odnose u smislu suprostavljenih ruskih i iranskih interesa, ono je neizvedivo i s točke istodobnog odvijanja vojne operacije u Mosulu, gdje je američka vojska neposredno angažirana te bi njezino rastezanje u sadašnjoj fazi ratovanja bilo krajnje riskantno.

Turska vojska, realno, od svog ulaska u Siriju nije vodila teže sukobe s postrojbama „Islamske države“, koje bi se pred turskim vojnicima u pravilu automatski povlačile i prelazile na unaprijed dogovorene položaje bez uništavanja njihove žive sile. Jer od samog početka sirijskog rata je jasno kako Ankara ima veliki utjecaj na terenske zapovjednike „IS“ budući da je sva opskrba u ljudstvu i u opremi za tu terorističku organizaciju svojom glavninom išla preko turskog teritorija, a ne treba zaboraviti i na slike beskrajnih kolona auto-cisterni koje su s ukradenom sirijskom i iračkom naftom iz tzv. kalifata prelazile tursku granicu pored graničnih službenika i carinika koji „ništa nisu vidjeli“. Dakle, stare veze su po Ankaru sada itekako dobrodošle.

S druge strane, turskoj odane postrojbe iz umjerene sirijske oporbe polako napreduju i proširuju ljetos turskom vojskom uspostavljeni „sigurnosni koridor“ širine 100-tinjak kilometara, koji (uvjetno rečeno) kurdski teritorij razdvaja na dva dijela. To je turska nulta pozicija od koje Ankara neće odustati ni pod koju cijenu, a ona u „sigurnosnu zonu“ uključuje i grad Al-Bab na sjeveru Sirije koji je pod nadzorom „Islamske države“.Tek zauzimanjem Al-Baba Turska namjerava i službeno završiti svoju vojnu operaciju „Štit Eufrata“. Ali taj grad u sebi nosi potencijalno velik sigurnosni rizik jer ga žele osloboditi i Kurdi sa sjevero-zapada ali i sirijska vojska s jugo-zapada zbog njegove blizine gradu Aleppu (iako ona još nije pokrenula akciju njegovog zauzimanja). Zanimljivo je da se i sirijske i kurdske snage nalaze svega 13 kilometara od grada svaka iz svojih smjerova, pričemu Kurdi u napadu, osim sa snagama „Islamske države“, ratuju i s proturskim formacijama kojima potporu pruža tursko topništvo.

Pentagonova „zamka za Trumpa“?

Čini se kako Kurdi u Siriji više ništa ne žele prepuštati slučaju. Započeli su vojnu operaciju oslobađanja Rakke (s dozvolom ili bez dozvole Amerikanaca) koja se u stvarnosti vodi na teritoriju prilično daleko od toga grada, u zonama na koje pretendiraju i proturske sirijske oporbene postrojbe. Na taj način povećava se mogućnost izbijanja njihovog neposrednog vojnog sraza i na tom prostoru, a što Washingtonu nije u interesu s obzirom na rezolutan turske stav po tom pitanju. Jer Amerikanci su pokrovitelji i spomenutih prokurdskih „Sirijskih demokratskih snaga“ koje su pokrenule „Gnjev Eufrata“. A da SAD na taj potez Kurda u ovom trenutku možda nisu računale, svjedoči i američka odluka od prije svega dva tjedna, da obustavi materjalno-tehničku pomoć „Sirijskim demokratskim snagama“ (kako bi umanjili tursku zabrinutost), a što baš nije logičan potez ukoliko bi Washington naložio otpočinjanje akcije oslobađanja Rakke od strane upravo tih snaga. S druge strane, pojedini analitičari ostavljaju mogućnost da Pentagon želi usložniti stanje i napraviti dodatan nered za novoizabranog predsjednika SAD-a Trumpa. Ne zaboravimo da će Obamina administracija voditi američku politiku još puna dva mjeseca, pa iako ju se može smatrati „vladom u sjeni“, ona još uvjek ima sve ovlasti za donošenje odluka i poduzimanje bilo kojih mjera. Međutim, ako bi se i radilo o „zamci za Trumpa“, to bi bio mač s dvije oštrice, a iz postavljene „zamke“ g. Trump se uvjek može izvući prebacujući krivnju na bivšu Administraciju i njihove loše poteze, tako da osobno ne vjerujem u takva promišljanja.

Kurdi se osjećaju izdani

Kurdi se i u Siriji i u Iraku iznova osjećaju izdanima, kako je to redovito i bivalo u prošlosti sukladno konstelaciji regionalnih i širih geopolitičkih odnosa, koji njima nikada nisu išli u prilog. Na nezadovoljstvo Kurda ukazuju i čudni manevri vodstva Iračkog Kurdistana. Tako je 1. studenog u Moskvu na razgovore o pružanju vojne pomoći! došlo izaslanstvo kurdske autonomije iz Erbila (glavni grad Iračkog Kurdistana), pričemu se mora postaviti pitanje – zašto – ukoliko se pešmerge pred Mosulom bore na strani iračke vlade i koalicije pod vodstvom SAD-a. Šef odjela međunarodnih odnosa u vladi Iračkog Kurdistana Falah Bakir (koji je predvodio delegaciju u Moskvu) izjavio je: „Da, mi smo zamolili i takvu potporu (isporuke oružja, op. ZM.) jer sada je pitanje suprostavljanja terorizmu kritički važno.“ Ovakav korak Erbila može se protumačiti kao jasan signal Washingtonu što se može dogoditi ukoliko se životno važni interesi Kurda nastave ignorirati. Naravno da Moskva, koja će „razmotriti navedenu molbu“, neće olako ulaziti u takve operacije koje u sebi nose visoke rizike pogoršavanja odnosa s Ankarom i Teheranom, kojima do iračkih Kurda općenito nije pretjerano stalo. Međutim, u krhkim odnosima ravnoteže snaga i isto takvim sklapanjima savezništava na Bliskom istoku, nikada ništa nije isključeno, a boriti se za vlastite interese „tuđim rukama“ velikim igračima uvjek dobro dođe. Moskva se Kurda zapravo nikada neće u potpunosti odreći, naročito onih čija je ideološka potka vezana uz stare ljevičarske parole o klasnoj borbi i radničkim pravima, i u kojima ona još uvjek ima prilično snažan utjecaj zaostao iz vremena bivšeg SSSR-a. Pritom je ne manje znakovito, kako su iračke kurdske postrojbe vezane uz „Radničku stranku Kurdistana“ već otovreno ušle u savezništvo s proiranskim šijtskim vojnim organizacijama koje ratuju na mosulskoj bojišnici, o čemu smo nedavno pisali (http://geopolitika.news/analize/sluzbeni-kurdsko-sijitski-savez-izazvao-veliku-nervozu-turskoj-sad-u/).

Mosulska bojišnica

Mosulska vojna operacija traje već treći tjedan, a čini se kako se na samom terenu javljaju prvi veći problemi. Američki vojnici neposredno su se uključili u vojne akcije, pričemu tri divizije iračke vojske i postrojbe kurdskih pešmerga koncentrirane oko Mosula još nisu učinile ništa konkretno u odnosu na postavljeni krajnji cilj operacije. Ozbiljno ratuju zapravo samo iračke specijalne postrojbe, koje, međutim, već imaju značajne gubitke i same neće moći puno učiniti.

Zbog toga Pentagon u Irak prebacuje 1700 vojnika iz elitne 82. zračno-desantne divizije, koji su se već dva mjeseca intenzivno pripremali upravo za vođenje gradskih borbi. U uništenju „Islamske države“ u Iraku i Siriji poglavito važnu ulogu trebala bi odigrati 2. brigada iz spomenute 82. divizije. Na taj način u Iraku bi se, uz već postojeće specijalce, dislocirao čitav 18. zračno-desantni korpus američke vojske.

Svi ovi potezi, uključno i ostanak većine civilnog stanovništva u gradu (što onemogućuje aktivniju primjenu zrakoplovstva i topništva), kao i razvidno nepostizanje dogovora s lokalnim sunitskim vođama u Mosulu oko brze predaje grada (po „receptu“ pri oslobađanju Faludže), ukazuju na to da je operacija oslobađanja Mosula loše pripremljena i da su možda u pravu bili oni koji su njezin početak vezali sa završnicom američke predizborne kampanje.

Bilo kako bilo, izbori su prošli, a stvar se mora privoditi kraju ukoliko SAD ne želi iznova upasti u „glib“ dugotrajnog sukoba iz kojeg su se iz Iraka ionako (uvjetno rečeno) nedavno izvukli nakon odluke predsjednika Obame o završetku vojne kampanje u toj zemlji, kojom je ispunio svoje predizborno obećanje.

Stvarni problem ogleda se i kroz sporo napredovanje iračke vojske zbog nepostojanja prevelike želje njezinih vojnika iz sastavnice sunita. Veće uspjehe postigle su jedino šijtske postrojbe pod sponzorstvom Irana, kao i Kurdi. Šijti su do 6. studenog zauzeli 65 sela južno od Mosula, u zoni grada Tal-Afara i došli 10 kilometara od mosulske zračne luke. Kurdi su zauzeli prigrad Baashiku i došli u blizinu zračne luke na tri kilometra. Ali tu su obje snage stale. Očito je kako se čekaju politički signali što i kako dalje. Jer jasno je kako Kurdi i šijti u većinski sunitskom Mosulu ne bi bili dobrodošli.

SAD želi iračke sunite kao protutežu Iranu

Zbog toga SAD iznova želi naći oslonac na terenu unutar sunitskih elita, ne bi li mobilizirao sunite na svoju stranu i neutralizirao sve jači iranski utjecaj. U listopadu je s tim ciljem u Washingtonu boravio guverner iračke regije Sallah al-Din Ahmed Abdel Jabar al-Qarima, pod pokroviteljstvom savjetodavne firme Iraq Advisory Gropu (IAG), na čelu s Normanom Ricklefsom. Ona je osnovana u Dubaiju još 2011. g., pričemu je sam Ricklefs od 2005. do 2010. g. radio u Iraku kao savjetnik od strane američkog Ministarstva obrane, da bi od 2013. g. bio prebačen u američko veleposlanstvo u Libiji, u svojstvu časnika za vezu.

I dok se sunitskom elitom u Iraku primarno bavi CIA i to oslanjanjem na katarsku pomoć, dotle će Pentagon tražiti oslonce među šijtskim vojnim zapovjednim strukturama Iraka s ciljem umanjivanja iranskog utjecaja. Međutim, gotovo je sigurno kako će se s tim operacijama političkog tipa nastaviti tek nakon zauzimanja preciznog stava od strane buduće američke administracije. Jer g. Donald Trump je ne jednom oštro prigovarao dosadašnjoj američkoj bliskoistočnoj politici i kritizirao njezino oslanjanje na arapske monarhije Perzijskog zaljeva koje koketiraju s islamističkim terorizmom u svrhu ostvarivanja vlastite dominacije u regiji. Kritizirao je i veze obitelji Clinton s katarskim šeicima i primanje njihovih izdašnih donacija.

Ukoliko uzmemo u obzir čimbenik vremena do preuzimanja vlasti od strane nove administracije, ne bi nas trebalo iznenaditi odgađanje sveobuhvatnog i završnog napada na Mosul čak do velječe iduće godine, piše Geopolitika. news

Autor: Zoran Meter/ Geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI