Wikimedia Commons/Vitaly V. Kuzmin

POTPUNI ZAOKRET NA BLISKOM ISTOKU: Saudijska Arabija kupuje jako rusko naoružanje!

Autor: Zoran Meter

Slučajno ili ne, u ponedjeljak, 9. listopada, iz Moskve je stigla vijest kako su se Saudijska Arabija i Rusija dogovorile o isporuci Rijadu ruskih PZO i PRO sustava S-400 „Triumf“

Geopolitika.News već je početkom ove godine u više navrata pisala o višesmjernoj vanjskoj politici Saudijske Arabije i diversifikaciji njezinih gospodarskih prioriteta, što je najbolje vidljivo kroz zaokret službenog Rijada prema Istoku – na golemo azijsko tržište. Tome je najviše svjedočio proljetni posjet kralja Salmana i brojne poslovne delegacije Kini i sklapanje brojnih bilateralnih sporazuma i ugovora goleme financijske vrijednosti. Ubrzo nakon njega uslijedio je i trijumfalni posjet Donalda Trumpa Rijadu i potpisivanje famoznih 109,7 milijardi dolara vrijednih ugovora o kupovini američkog naoružanja i dodatnih 350 milijardi dolara vrijednih sporazuma o gospodarskoj suradnji.

Ali već smo tada, u sveopćem ushitu američkih analitičara uzrokovanom povratkom Saudijske Arabije u orbitu američkih nacionalnih interesa nakon saudijskog iskakanja u zrakoprazni prostor u doba dviju Obaminih administracija koje su preferirale američko regionalno oslanjanje na Katar, upozoravali kako uskoro u Rijad stižu i prvi ruski naftaši i da se trasira put za preformatiranje ukupnih rusko-saudijskih odnosa. Najbolji pokazatelj pripreme upravo takvog političkog razvoja bio je nedolazak saudijskog kralja Salmana na samit G20 u Hamburgu, održanog 7. i 8. srpnja, i paralelnih, tihih najava iz Rusije o pripremi prvog, povijesnog dolaska jednog saudijskog kralja u posjet Rusiji. Dakle, kralj Salman je odbio put u Hamburg gdje su ga organizatori očekivali, a pripremao se za odlazak u Moskvu s kojom Rijad ima dijametralno suprotne pozicije u odnosu na gotovo sve ragionalne i ključne svjetske krize i probleme. Taj je posjet prošlog tjedna i realiziran u trijumfalnom dolasku kralja, njegove svite i oko tisuću saudijskih biznismena u Moskvu gdje im je pripremljen veličanstven doček, sličan onom proljetnom u Pekingu.

Ovdje odmah treba razlučiti real-politiku od diplomatske uvjetovanosti i odstraniti političku frazeologiju o nekakvoj svekolikoj suradnji (do koje je još dug i trnovit put, na koji sasvim sigurno blagonaklono neće gledati niti Washington kojem je neprihvatljivo bilo kakvo jačanje ruske ekonomije posredstvom njegovih saveznika), gotovo pa novootkrivenoj rusko-saudijskoj ljubavi, od bitne konkretike.

Saudijska Arabija jednostavno je prihvatila političku realnost i potpuno novi ustroj geopolitičkih odnosa u svijetu, a prije svega u po njoj najvažnijoj – bliskoistočnoj regiji, gdje Rijadu prijeti dramatičan pad utjecaja i gubitak nekad bitnih partnera preko kojih je promicao svoje nacionalne interese koji se temelje na uspostavi potpunog saudijskog vodstva unutar islamskog, prije svega arapskog sunitskog svijeta. Rijad se danas, bez obzira na svoj uspostavljeni golemi strateški savez sa SAD-om, kojeg predvodi princ prijestolonasljednik Mohammad bin Salman, ljuti na izostanak potrebne razine američke zaštite saudijskih interesa u Siriji gdje je sunitsko stanovništvo doživjelo poraz. Washington tamo sada svojom potporom Kurdima i instaliranjem svojih baza na kurdskom sjeveru Sirije nastoji pripremiti teren za organizaciju budućeg sunitskog oružanog otpora vladi u Damasku, i prije svega, rušenje „zona deeskalacije“ uz želju uvlaćenja Rusije u novi „afganistanski glib“, ali sve je to presporo, preslabo, a Rijadu skorim ulaskom turske vojske, dogovorenog s Rusijom,  ubrzano prijeti gubitak nadzora nad regijom Idlib kao svom posljednjem uporištu u toj zemlji. Osim toga, daljnja eskalacija sirijskog rata i njegovo produljenje u nedogled više ne podupire niti Jordan, a Egipat i Libanon ga ionako nikada nisu željeli. Rijad, osim preko džihadističkih organizacija u Idlibu, u Siriji zapravo više nema nikakvih drugih poluga utjecaja pa je njegova panika tim više razumljiva. Također, njemu je u Siriji jedini cilj obuzdavanje iranskog utjecaja, koji, međutim, toliko ne smeta Turskoj ni Kataru koje s Teheranom sve više surađuju, poglavito kada je u pitanju suprostavljanje Kurdima.

Što se tiče stanja u Iraku, i ono je daleko od onakvog kakvo priželjkuje Rijad usprkos pokušaju pomirbe koje je do kurdskog referenduma bilo u tijeku sa šijtskom vladom u Bagdadu (pa je ljetos čak i otvoren dugo godina zatvoreni granični prijelaz između dviju država). Rijadu svakako odgovara sukob između Irana i Kurda čiji se potencijal povećao nakon nedavnog referenduma o nezavisnosti u Iračkom Kurdistanu, koji se, logično, reflektira i na težnje iranskih Kurda za, najprije, dobivanje statusa autonomije. Međutim, u Iraku su po pitanju sprječavanja nezavisnosti Iračkog Kurdistana solidarni i arapi-šijti i arapi-suniti, poglavito kada je riječ o naftonosnim regijama Kirkuk i Diala koje Kurdi svojataju iako su izvan administrativnog područja njihove autonomije. Štoviše, arapi-suniti sada čak s podozrenjem gledaju na aktivnosti Rijada, smatrajući kako on potiče raspad Iraka favorizirajući Kurde. Saudijska Arabija zapravo strahuje od nekontroliranog raspada te države zbog mogućeg preljevanja nestabilnosti u njezine sjeverne regije pa Rijad sve više želi preuzeti svojevrsnu ulogu posrednika u pomirbi Bagdada i kurdske prijestolnice Erbila kroz mirno i obostrano prihvatljivo riješenje, koje će, možebitno, ići u smjeru konfederalizacije zemlje.

Slijedeći rizični element u kojem se danas našao Rijad  svakako je jemenski rat, u kojem Saudijska Arabija već dvije i pol godine neuspješno predvodi arapsku intervencionističku vojnu kampanju protiv tamošnjih šijtskih pobunjenika iza kojih u osnovi stoji Iran. Veliki broj civilnih žrtava i golema razaranja sve više skreću pozornost inače potpuno nezainteresirane svjetske javnosti za taj sukob, što Rijadu nikako ne ide u prilog, poglavito u segmentu drastičnog kršenja ratnog i humanitarnog prava. Taj rat itekako šteti imidžu Rijada koji upravo proteklih mjeseci nastoji korjenito promjeniti sliku koju o njemu ima većina međunarodne javnosti – kao rigidnog i despotskog režima koji bez ustručavanja gazi ljudska prava u svojoj zemlji, a diljem svijeta sponzorira islamistički terorizam.

I upravo tu dolazimo do posljednjeg neugodnog elementa po Saudijsku Arabiju, a to je pokretanje političkog, diplomatskog i gospodarskog sukoba s Katarom, na kojeg Rijad od lipnja ove godine nastoji svaliti svu krivicu sponzoriranja terorizma i destabilizacije bliskoistočne regije (Doha nedvojbeno u tome ima golemu ulogu, ali i Rijad za njom ne zaostaje ništa manje). Pokretanjem katarske krize odmah po završetku posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa Rijadu (i sasvim sigurno na njegovu inicijativu), Saudijska Arabija izgubila je još jednog ključnog regionalnog partnera – veliku i moćnu Tursku na čiju je neutralnost pogrešno računala (zauzvrat dobivši Egipat, koji je, međutim, preokupiran vlastitom unutarnjom sigurnosnom destabilizacijom i teškim gospodarskim stanjem, a osim toga, Kairo ima oprečne stavove Rijadu i po pitanju sirijskog rata u kojem podupire vladu Bashara Asada, a s Moskvom je uspostavio izvrsne političke, gospodarske i vojne odnose koje imaju tendenciju uspostave strateškog partnerstva). Osim toga, iznenada sotonizirani Katar, osim u Turskoj i Iranu, svoju zaštitu sve jače traži i u jačanju odnosa s Kinom i Rusijom.

I konačno, bit čitave priče je spoznaja Rijada kako isključivo oslanjanjem na veliko i uspostavljeno savezništvo sa  Sjedinjenim Državama, koliko god one moćne i superiorne bile, Saudijska Arabija neće biti u stanju očuvati svoje najvažnije nacionalne interese i dovoljno valorizirati napore uložene u projekt svog proiciranja u novu geopolitičku silu, kakva ona, zapravo, već i je. Tu se onda, naravno, otvara i najveći problem Rijada – njegovi odnosi sa svojim vječnim i najvećim regionalnim suparnikom, Iranom. A upravo Teheran najviše i ubire plodove novog svjetskog geopolitičkog repozicioniranja, uspostavom savezničkih odnosa s Rusijom po pitanju Sirije i partnerskih odnosa s Kinom kao novom silom koja nastoji osigurati svoj prostor na Bliskom istoku i afričkom kontinentu. Iran je tako, umjesto njegovog protjerivanja iz Sirije i uništenja libanonskog šijtskog pokreta „Hezbllah“ operacionalizacijom projekta „Kalifat Islamska država“, sada zapravo ojačao svoj položaj u Siriji, a „Hezbollah“ nikada u svojoj povijesti nije bio moćniji nego što je sada.

Rusija je vještom diplomatsko-vojnom kombinatorikom osigurala trajnu nazočnost u Siriji. Uspostavom svoje pomorske i zrakoplovne baze, ona će nakon vjerojatne pobjede Asada u sirijskom građanskom ratu (što je prošlog tjedna javno proglasio izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman, koji sigurno zna o čemu govori) osigurati i svoj  ključni utjecaj na zbivanja u čitavoj regiji. Prema procjenama pojedinih Zapadnih analitičara, da bi osigurala punu stabilnost buduće sirijske države, Rusija će u tu zemlju morati prebaciti do 70 tisuća svojih vojnika. Ali neovisno o kojem se broju radi, Moskva je postala odlučujući čimbenik kojeg će se pitati o budućnosti Sirije. A o njoj se već aktivno raspravlja na prgovorima u Astani, na kojima, osim Rusije, Turske, Irana, delegacija sirijske vojske i oružane oporbe, UN-ovog posednika za Siriju Steffana de Misture kao neposrednih pregovarača, kao promatraći sudjeluju SAD i Jordan. Uskoro će im se pridružiti i Egipat i Libanon, a Kina je nedavno zatražila priključenje Astanskim pregovorima (u kojima je Moskva za pregovarački stol u vrlom kratkom roku od ulaska u sirijski rat posjela gotovo sve do tada nepomirljive strane, što Washington nije uspjevao učiniti godinama tijekom svoje vojne kampanje i predvođenjem međunarodne koalicije protiv „Islamske države“). Zapravo, danas više nitko niti ne spominje Ženevske pregovore (iako će se na njima vjerojatno amenovati konačni budući ustroj Sirije, sukladno rezoluciji UN-a o pokretanju mirovnog procesa u tom švicarskom gradu) jer svi dobro znaju gdje se u stvarnosti kroji sirijska budućnost i tko u tome ima glavnu ulogu. Ulazak Kine (ali i Egipta i Libanona) u Astanske pregovore sigurno će se dogoditi jer to podupire Moskva (usprkos činjenici da Turskoj  ulazak Kine i Egipta nije po volji. Jer Ankara i Kairo međusobno  diplomatski i obavještajno jedno drugom „podmeću noge“, pa tako, primjerice, Egipat odnedavno naoružava „Radničku stranku Kurdistana“ nakon njezinog otvaranja ureda u Kairu, kao reakcija na tursko sponzoriranje oružanih islamističkih pokreta na egipatskom Sinaju).

U tim i takvim složenim okolnostima, Moskva i Rijad još su ljetos na razini ministara vanjskih poslova razgovarali o možebitnom uključenju i Saudijske Arabije u Astanski pregovarački proces. Zato ne treba sumnjati kako je i to sigurno bila jedna od tema razgovora ruskog čelnika Putina i saudijskog kralja Salmana u Moskvi. Rusija danas jedina može osigurati kakav-takav saudijski utjecaj u Siriji i to Rijad vrlo dobro zna. Moskva, međutim, taj utjecaj sigurno neće dozvoliti manipuliranjem Rijada prosaudijskim ogrankom „Al-Qaide“ u Siriji – „Jabhat al-Nusrom“, čije su uništenje predsjednici Putin i Erdogan prošlog tjedna u Ankari i konačno amenovali i koje je upravo u tijeku. Moskva će Rijadu omogućiti pokušaj ujedinjenja tzv. umjerene sirijske oporbe i novog formatiranja njihovih političkih ideja prije predstojećih unutarsirijskih političkih pregovora s Basharom Asadom. I ništa više od toga.  Hoće li Rijadu to biti dovoljno, ostaje za vidjeti.

Slučajno ili ne, u ponedjeljak, 9. listopada, iz Moskve je stigla vijest kako su se Saudijska Arabija i Rusija dogovorile o isporuci Rijadu ruskih PZO i PRO sustava S-400 „Triumf“, protutenkovskih raketnih sustava „Kornet-EM, sustava TOS-1A, automatskih minobacačkih sustava AGS-30 i automata „Kalašnjikov“ AK-103 (info: glasnogovornica ruske Federalne službe za vojno-tehničku suradnju, Marija Vorobeva). Osim toga, ruski koncern za izvoz oružja „Rosoboroneksport“ i saudijska vojno-industrijska korporacija SAMI potpisali su ugovor o pokretanju proizvodnje automata „Kalašnjikov“ AK-103 i streljiva za tu vrstu oružja u Saudijskoj Arabiji (prethodno je i američki Bloomberg objavio iste informacije, pozivajući se na službeno priopćenje saudijske tvrtke SAMI).

Golemi su to pomaci u odnosima dviju zemalja, ne samo po pitanju vojno-tehničke suradnje koja je do sada bila gotovo zanemariva, već prije svega u geopolitičkom smislu. Saudijsko Kraljevstvo sada će, poput već brojnih drugih arapskih zemalja i partnera Washingtona, osim američkog, koristiti i rusko oružje, a time Moskvi osiguravati i adekvatan politički utjecaj. Upravo je Turska, kao ključna članica NATO saveza  prije desetak dana objavila potpisivanje ugovora s Rusijom o kupovini sustava S-400 što je izazvalo snažno negodovanje Pentagona, koji smatra kako taj sustav nije kompatibilan s američkim i NATO sustavima koji postoje u regiji. Identičan  zabrinuti stav Washington je nedavno izrazio i nakon prve najave o mogućem postizanju rusko-saudijskog sporazuma o kupovini sustava S-400.  Prije nekoliko dana, ponukan tom mogućnošću, State Department je odobrio realizaciju američko-saudijskog dogovora o kupnji američkog najsuvremenijeg PRO sustava THAAD, uključno i radara, za iznos od 15 milijardi dolara.

Međutim, Rijadu to očito nije bilo dovoljno i krenuo je u posao s Moskvom. Naravno, Saudijcima tako golema količina najsuvremenijeg naoružanja, koje proteklih godina kupuju, uopće nije niti potrebna i to svi vojni analitičari znaju. Tim oružjima, kao prvo, treba znati upravljati, a koliko je za Saudijce to složeno, svjedoči i „blato“ u koje su zaglibili u jemenskom ratu iz kojeg se još ne vidi izlaz. Kupovina oružja sa sviju strana (SAD, EU, Kina i Rusija) beskrajno bogatoj kraljevini ipak ponajviše služi za dobivanje statusa nove geopolitičke sile ali i smanjivanju nezasitnog apetita američkog vojno-industrijskog kompleksa preko kojeg Rijad upravo polučuje političke dividende od strane Trumpove administracije iza koje taj moćni kompleks i stoji. To isto Rijad sada nastoji učinti i suradnjom s Rusijom, koja mu, osim toga, može poslužiti i provođenjem neke eventualne  buduće izbalansiranije politike Moskve prema Iranu i Saudijskoj Arabiji.

A Moskva je danas samo racionalno i hladno prokomentirala potpisane sporazume s Rijadom, kazavši, kako suradnja između dviju država u obrambenoj sferi nije usmjerena protiv trećih strana, već se njom želi osigurati „stabilnost i mir u regiji“.

Rusija taj mir sasvim sigurno gradi sukladno svojim nacionalnim interesima – ali, za razliku od SAD-a i njegovih vječitih pozadinskih igara i intriga, transparentno i ne nadmeno prema svim zemljama regije, što one, uostalom, sve više i cijene. Zato i nije čudo kada Zapadni mediji, poput Bloomberga, ovih dana pišu, kako je Putin postao novi stvarni vladar Bliskog istoka koji je Rusiju tamo vratio nakon što je iz njega izišla još poslije Prvog svjetskog rata. On je, navode ti isti mediji koji Putina uglavnom sotoniziraju, uspostavio izvrsne odnose sa svim tamošnjim državama, što SAD nije uspjevao čitavo vrijeme svoje pune regionalne i globalne dominacije.

Izvor: Geopolitika.News

Zoran Meter: SASTANAK ERDOGAN – PUTIN U KONTEKSTU POGORŠANIH AMERIČKO-RUSKIH I AMERIČKO-TURSKIH ODNOSA

Autor: Zoran Meter