Flickr

POČETAK EGIPATSKO-IRANSKOG DIJALOGA ILI KRAH ‘STRATEŠKOG PARTNERSTVA’ KAIRO-RIJAD

Autor: Zoran Meter / geopolitika.news

Službeno ničim obrazložen potez od strane Rijada primorao je Kairo na brzi izlazak na međunarodno tržište i nabavku nafte po višim cijenama

Saudijski državni naftni gigant Saudi Aramco obustavio je isporuke nafte Egiptu usprkos, u travnju ove godine potpisanom ugovoru s Kairom vrijednim 23 milijarde dolara, o petogodišnjoj isporuci „crnog zlata“ na mjesečnoj razini od 700 tisuća tona. Egipat mjesečno troši oko 6,5 milijuna tona nafte i plina, od čega 4,2 milijuna tona pokriva iz vlastitih izvora.

Službeno ničim obrazložen potez od strane Rijada primorao je Kairo na brzi izlazak na međunarodno tržište i nabavku nafte po višim cijenama. U tom smislu prve isporuke već stižu u luku Aleksandrija, a potpisani su ugovori i s azerbajdžanskom državnom energetskom tvrtkom SOCAR, dok je s Irakom 31. listopada dogovoreno osnivanje zajedničke tvrtke za proizvodnju nafte i plina. Prije dva tjedna egipatska naftna tvrtka potpisala je sporazum i s Kuwait Energy Company, o prijenosu 20% dionica iračkog naftnog nalazišta Seiba na egipatsku tvrtku.

Međutim, ono što Rijad nikako nije očekivao i što mu sada predstavlja noćnu moru, je otpočinjanje dijaloga Kairo -Teheran, gdje je već otputovao egipatski ministar za naftu, koji je u Iranu je dočekan s velikim uvažavanjem (o tome više u drugom dijelu teksta).

Što se ustvari događa sa „strateškim“ partnerima?

Proteklih smo dana u našim analizama govorili o početku tektonskih političkih i vojnih poremećaja koji zahvaćaju čitav Bliski istok. A jedan od onih najnevjerojatnijih (barem za one slabije upućene), upravo se velikom dinamikom odvija pred našim očima. Riječ je o zahladnjenju odnosa između dvije vodeće, najveće i najutjecajnije arapske zemlje – Saudijske Arabije i Egipta. Ubrzani raspad njihovih „strateških“ odnosa, danas stvarno prijeti i raspadu glavne sunitske osi (Rijad-Kairo), o kojoj ovisi veliki dio saudijske vanjskopolitičke strategije usmjerene na punu regionalnu dominaciju. A upravo ovo posljednje ne odgovara Egiptu, još ne tako davno najmoćnijoj i najutjecajnijoj arapskoj državi, koja je nerijetko bivala glavna zaštita manjih i slabijih arapskih zemalja od izvanjskih ili unutar-regionalnih ugroza, poput, primjerice, Izraela, s kojim je Egipat u više navrata vodio otvorene ratove glede zaštite palestinskih interesa nakon osnutka izraelske države.

Kairo danas posve otvoreno najavljuje povratak vlastitom suverenitetu, i, u sklopu njega, vođenje vlastite vanjske politike sukladno svojim, a ne tuđim interesima. A ti interesi se u ponekim, i to vrlo bitnim regionalnim pitanjima, drastično razlikuju od onih saudijskih – prije svega u odnosu na Siriju i Libiju, ali i ne samo njih. Otvoreni kamen spoticanja između dviju država pojavio se nakon nedavnog glasovanja Kaira unutar VS UN-a i za francusku rezoluciju (koju je podržao Zapad i Rijad) ali odmah potom i za ruski prijedlog rezolucije o prestanku sukoba u sirijskom gradu Aleppu. To je toliko razljutilo saudijsku vladu, da je njihov veleposlanik odmah napustio Kairo i vratio se u Rijad, a tamošnji državni mediji počeli su sotonizirati egipatsku vlast, poglavito predsjednika Al-Sisija. Štoviše, šef Organizacije za islamsku suradnju Saudijac I. Madani, oštro se obrušio na egipatskog čelnika. Međutim, nakon reakcije egipatskog MVP-a o tome, kako će Kairo razmotriti temelje svojih odnosa s tom organizacijom, 30. listopada Madani je podnio ostavku na čelni položaj u OIS.

Egipatska zbilja:




Egipat se nakon neuspjeha tzv. arapskog proljeća, koji je za cilj imao dovesti na vlast panislamistički pokret „Muslimanska braća“ (iza kojeg danas u osnovi stoje prije svega Katar, gdje mu je sjedište, i Turska) i tako de facto rastočiti egipatski suverenitet za sva vremena, uz stvarnu ugrozu krvavih međukonfesionalnih sukoba i teritorijalnog raspada države, našao u teškom financijskom i gospodarskom stanju. Stvarnu snagu u društvu još je jedino imala egipatska vojska, kao državna institucija u koju egipatski narod tradicionalno ima najviše povjerenja i koju poštiva. Upravo je ona vojnim udarom zbacila s vlasti, nakon revolucije izabranog predsjednika države iz redova „Muslimanske braće“ Muhammeda Mursija, a na čelo zemlje postavila maršala vojske Al-Sisija, koji je u međuvremenu izabran za predsjednika. U nezavidnom financijskom i socijalnom stanju u kojoj se tada našao Kairo, u pomoć je uskočio Rijad sa svojim milijardama dolara kredita (Saudijska Arabija je najveći investitor u Egipat s čak 25 milijardi dolara), naravno – ne iz humanih razloga. Rijad je zauzvrat tražio odanost Kaira u najvažnijim regionalnim sigurnosnim pitanjima i potporu geopolitičkim planovima S. Arabije. To se primarno odnosilo na egipatsko jamstvo vojne pomoći u slučaju započinjanja saudijsko-iranskog rata, ali i uključivanje egipatske vojske u vojnu intervenciju arapske koalicije predvođene Saudijskom Arabijom u Jemenu, nakon što je prethodno Pakistan odbio molbe Rijada za slanjem svoje kopnene vojske u tu zemlju. Egipat je, sa svoje strane, želio izbjeći Zapadne kreditore i MMF zbog izbjegavanja padanja u gotovo redovito dužničko ropstvo koje je popratna posljedica s njima sklopljenih aranžmana, te se radije okrenuo Saudijcima – više vjerujući arapskoj solidarnosti.

U tom trenutku, iako je uvjek podržavao legitimnu sirijsku vlast na čelu s predsjednikom Asadom, Kairo je procjenio kako je potpora Asadu ipak „sizifov posao“ u uvjetima snažnog političkog i vojnog pritiska monarhija Perzijskog zaljeva i Turske, a naravno, i onog američkog i od strane EU, zbog čega Asad neće moći još dugo izdržati. Međutim, stvar se temeljito promjenila neočekivanim vojnim ulaskom Rusije u Siriju prije nešto više od godine dana (a kako sam tom prilikom pisao, radilo se o potezu koji će iz temelja promijeniti ukupnu ravnotežu snaga i političku i vojnu konjukturu u bliskoistočnoj regiji narednih godina). Upravo se to i dogodilo: Turska je, nakon izbjegavanja prijetećeg kataklizmičkog scenarija vojnog sukoba s Rusijom i neuspješnog vojnog puča u zemlji, zaigrala novu igru, temeljenu na vlastitom suverenitetu i svojim nacionalnim interesima; Iran je zadobio mogućnost za brzu obnovu svog gospodarstva i vojnog sektora nakon postizanja međunarodnog sporazuma oko svog nuklearnog programa, i značajno učvršćuje svoj utjecaj u široj regiji; Libija polako sređuje stvari intenziviranjem unutarnjih političkih pregovora, rezultat kojih može biti potpuno suprotan mnogim svjetskim silnicama, uključno i onim regionalnim.

Koliko su „strateški“ odnosi Kaira i Rijada postali intenzivni, ukazuje i proljetni dolazak saudijskog kralja Salmana u Kairo i tom prigodom potpisana suglasnost o predaji suvereniteta nad dva egipatska strateška otoka Tiran i Sanafir (na ulazu u Akabski zaljev) Saudijskoj Arabiji (neovisno o višegodišnjoj arbitraži koja još nije završila), što je izazvalo gnjev velikog dijela egipatskih građana, a taj čin često je proglašavan i nacionalnom izdajom (poveznica).




Izlazak Egipta iz saudijske sjene

U novonastalim okolnostima Kairo je procijenio kako je došao povoljan trenutak za obnovu svog suvereniteta i utjecaja u arapskim zemljama. Egipat je najmnogoljudnija arapska država s gotovo 85 milijuna stanovnika, sa snažnom i u narodu utjecajnom vojskom. Drugim riječima, Kairo je zaigrao na „sada ili nikada“, jer novu šansu više neće dobiti. To, naravno, a priori ne znači da će je uspjeti i iskoristiti ali da vrijedi pokušati – to je sigurno. Osim prebogate povijesti i vlastite nacionalne samobitnosti, puno izraženije negoli u ostalih arapskih država (uz izuzetak Sirije), Egipat je i zemlja razvijene poljoprivrede zahvaljujući obilju koje pruža rijeka Nil; nije prebogat naftom ali su prošle godine u njegovim vodama Sredozemnog mora pronađene gigantske zalihe plina (talijanska kompanija ENI, koja je plin pronašla dobivši prethodno od Kaira prava za istraživanje tog nalazišta, taj je posao već nazvala svojim „poslom stoljeća“); vlada ima strateške planove o korištenju nuklearne tehnologije i izgradnji prve atomske centrale u Aleksandriji od strane ruske državne tvrtke za atomsku energiju Rossatom; do 2030. godine namjerava iskorištavati čak 35% (od svojih ukupnih energetskih potreba) energije dobivene iz obnovljivih izvora (prije svega sunca i vjetra); enormni turistički potencijal (zamro proteklih godina zbog terorizma) i još puno toga.

Ali temelj za sve to ipak je politička i sigurnosna stabilnost (koja je još daleko od željene razine s obzirom na stanje s terorističkim aktivnostima na poluotoku Sinaju), nakon koje problema za dobivanje međunarodnih kredita sigurno ne bi bilo.

„Tajni“ razgovori u Teheranu 

Iako su egipatski ministar za naftu Tarik al-Mulla i njegovo ministarstvo opovrgavali svoj posjet Teheranu, navodeći kako „nikada neće tražiti pomoć od Irana gelede uvoza nafte“, agencija Reuters, pozivajući se na svoje dobro obavještene izvore, priopćila je, kako je spomenuti ministar posjetio Iran s ciljem sklapanja ugovora o isporukama nafte.

Istodobno je i glasnogovornik iranskog MVP Bahram Qasemi opovrgnuo dolazak egipatskog ministra, dok pojedini iranski mediji ipak govore o ovom posjetu, karakterizirajući ga kao mogući pokazatelj zaoštravanja odnosa između Kaira i Rijada. Egipatski ministar za naftu je još prije puta u Teheran govorio o neizvjesnosti obnavljanja saudijskih isporuka nafte zbog izostanka navođenja samih razloga njihovog zamrzavanja od strane Rijada.

Međutim, veliki broj analitičara ipak smatra kako je sastanak u Teheranu održan ali je „tajnovit“ zbog nepostojanja diplomatskih odnosa između dviju država još od 1979. godine i islamske revolucije u Iranu (prekinuo ih je sam Egipat tj. tadašnji predsjednik Sadat). Ipak treba napomenuti kako su kontakti između dviju država u međuvremenu ostvarivani, nerijetko i na najvišoj razini, uglavnom na međunarodnim susretima i forumima, ali bilo je i odlazaka iranskih visokih dužnosnika u Kairo, poput onog od strane Ali Akbara Velajatija (tadašnjeg ministra vanjskih poslova) 1997. g.

Egipat i Iran sbližili su se i po pitanju Sirije, gdje su obje zemlje lobirale jedna za drugu glede prihvaćanja njihove nazočnosti na međunarodnoj konferenciji o budućnosti Sirije na pregovorima u švicarskoj Lausanni, što je na kraju i rezultiralo uspjehom. Samim tim one se nalaze i na istoj strani „sirijske bojišnice“ kada je riječ o sudbini aktualne sirijske vlade, što je potpuno oprečno saudijskim namjerama.

Zanimljivo je pisanje egipatskog tjednika Ahram Weekly, koji navodi, kako su iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Zarif i njegov egipatski kolega Sameh Shoukry održali tajni sastanak na kojem je Iran izrazio spremnost za obnovu bilateralnih odnosa. Egipat želi to isto ali ipak, navodi se dalje, želi djelovati postupno, ne želeći istodobno kvariti svoje odnose s Rijadom.

Kairo je i dalje saveznik Rijada po pitanju Jemena, a tamo ima važnu pregovaračku ulogu između sukobljenih strana. Kairo, naime, posredstvom svojih veza s proiranskim libanonskim „Hezbollahom“ uspjeva osigurati veze između jemenske organizacije šijtskih huta „Ansar Alla“ (koje podupire Iran) i sunitskih političkih krugova u toj zemlji (iza kojih stoji Saudijska Arabija). Stabilnost u Jemenu Egiptu je od velikog nacionalnog interesa jer nestabilnost u zoni Crvenog mora neposredno ugrožava i egipatske gospodarske interese, uključno (i prije svega) neometanu plovidbu Sueskim kanalom.

Osobno ne vjerujem kako će doći do dramatičnih zaoštravanja odnosa Kaira i Rijada. Obje države su jedna drugoj previše važne i potrebne. Smatram kako Kairo prije svega Rijadu odašilje snažne signale svojih mogućnosti. On sigurno i dalje želi osigurati stabilne odnose i nastaviti primati financijsku potporu od strane Saudijske Arabije, ali isto tako, potpuno je sigurno kako će Kairo ići i na zbližavanje svojih odnosa s Iranom kao sve snažnijim regionalnim igračem. Na taj si način želi osigurati širi manevarski prostor za ostvarivanje vlastitih nacionalnih interesa. Kairo je tu u povoljnijem položaju u odnosu na Rijad, iako se to s obzirom na financijsku moć tako ne čini, jer je iranski čimbenik po tom pitanju zapravo odlučujući. Naravno, preduvjet za to je i stabilizacija unutarnjo-političkih odnosa u Egiptu, kao većinski sunitskoj zemlji, čije stanovništvo je prilično zadojeno dugogodišnjom radikalnom islamizacijom od strane salafističkih i vahabističkih škola i organizacija.

Zbog svega ovog, kako sam naglasio i na početku teksta, sunitska „os“ na relaciji Rijad-Kairo na kraju ipak može biti prekinuta s „osi“ pragmatizma i državne i životne logike. Jedna od njih se vrlo brzo može uspostaviti na relaciji Kairo-Teheran. Njezin formalni naziv i razina pritom uopće nije bitna (sasvim sigurno ona se nikada neće nazvati strateškom, što, uostalom, u stvarnosti ništa niti ne znači, o čemu svjedoči i ova analiza „strateških“ odnosa Kaira i Rijada). Na kraju krajeva povijest je pokazala, da su bilo koja i bilo čija savezništva na Bliskom istoku u pravilu vrlo krhka i kratkoga vijeka, i da ih prečesto zamjenjuju krvavi sukobi inspirirani vječito nazočnom mržnjom i netrpeljivošću.

Članak preuzet s portala Geopolitika.news

Autor:Zoran Meter / geopolitika.news
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.