wikipedia.org
wikipedia.org

PAKT S ‘AFRIČKIM ĐAVLOM’ OPTUŽENIM ZA GENOCID

Autor: Zoran Meter / geopolitika.news

Prema informacijama Međunarodne organizacije za migracije, od početka 2016. g. u EU je preko Sredozemnog mora ušlo više 345 440 izbjeglica

Posljednjih dana Ankara neprestano prijeti Bruxellessu podizanjem barijera na svojim granicama i propuštanjem milijuna izbjeglica na EU kopno (Bugarsku i Grčku) zbog neispunjavanja njegovog dijela obveza iz potpisanog ugovora o riješavanju te problematike. Naravno kako se po tom pitanju ne može „drvljem i kamenjem“ udarati isključivo po predsjedniku Erdoganu (koji, eto, nema drugog posla nego ucjenjivati briselske strukture vlasti), što se uvelike čini kroz izjave EU političara i tamošnjih medija, neovisno o stvarno drastično sniženom stupnju turskih demokratskih standarda nakon ljetošnjeg neuspjelog pokušaja vojnog udara. Pritom se zanemaruje kako se Turska danas uistinu nalazi u vrlo složenom međunarodnom i sigurnosnom položaju, okružena bliskoistočnim ratnim vrtlogom i ugrožena terorizmom i unutarnjom destabilizacijom – od pokušaja državnog prevrata do secesionističkih težnji dijelova kurdskog stanovništva zbog kojih u zemlji zapravo traje građanski rat. U tim i takvim okolnostima licemjerno je inzistirati na uspostavi europskog stupnja demokracije i ljudskih prava u sadašnjem turskom društvu jer na to, da se slučajno nađu u sličnoj situaciji, sigurno ne bi pristale niti jedna Velika Britanija, Francuska, Njemačka, … Dakle, dio krivice za novonastale odnose na relaciji EU-Turska svakako snose i briselske političke strukture,  koje znaju biti itekako slatkorječive u pregovaračkim procesima kada su u pitanju njihovi krucijalni interesi, a lukave i perfidne kada osjećaju kako prema suprotnoj strani pregovaračkog stola mogu nastupati s pozicija sile i dominacije.

Međutim, rasplet europsko (EU) – turskih odnosa nije tema današnje analize. Sada ćemo se radije pozabavti s njima itekako povezanom temom kroz koju želimo ukazati na katastrofalnu i krajnje licemjernu politiku Bruxellessa kada je riječ o prihvaćenim metodama za riješavanje izbjegličke krize i valova migranata koji  pristižu na talijansko kopno iz smjera Afrike.

A brojke su poražavajuće: prema informacijama Međunarodne organizacije za migracije, od početka 2016. g. u EU je preko Sredozemnog mora ušlo više  345 440 izbjeglica, pričemu je poginulo ili nestalo njih 4,6 tisuća. Najveći broj tih žrtava stradao je na putu iz Sjeverne Afrike na talijanski krajnji južni otok Lampedusa. U ovoj godini (koja još nije završila) čak je 1100 žrtava više nego prošle godine.

U vrijeme kakvog-takvog funkcioniranja dogovora između EU i Turske po pitanju izbjegličke krize, glavni izbjeglički smjer je postao tzv. afrički tranzit, primarno kroz Libiju i Sudan. Poseban problem po Bruxelless predstavlja sigurnosno i političko stanje u Libiji. U njoj traje rat suprostavljenih klanovskih vojski i ne postoji šansa da međunarodno priznata i od UN-a nametnuta vlada premijera Sarraja uskoro (a vjerojatnije nikada) uspostavi puni nadzor nad libijskim teritorijem. Upravo ta činjenica predstavlja idealan teren za djelovanje kriminalnih organizacija povezanih s financijski unosnom trgovinom ljudi, droge i oružja. Djelovati u takvim uvjetima Bruxellessu nije lako i on ne može primijeniti identičan model sporazuma kako je to učinjeno kroz dogovor s Turskom, koja je snažna i suverena država (o opasnostima koje prijete EU i od s imigrantima povezanim islamističkim terorizmom pisali smo u analizi o stavovima kineskih obavještajnih struktura;  http://geopolitika.news/analize/upozorenja-ubacivanju-terorista-italiju-unutar-libijskih-izbjeglica-hrvatska-oprez/).

U tim i takvim okolnostima EU je bila primorana tražiti partnere u Sudanu i njegovom državnom vrhu. Tu državu, u kojoj je veliki utjecaj arapskih zemalja, nazivaju  još i „vrata Afrike“ i to ne bez razloga. Kroz nju su stoljećima bogati Arapi dovlačili robove iz dubine afričkog kontinenta. Upravo kroz Sudan i dalje kroz Libiju prolazi tradicionalni afrički švercerski put „za sve i svašta“ na europski kontinent.

Međutim, djelovanje Bruxellessa u ovom slučaju, za razliku od onog „kod kuće“, isključuje bilo kakve prethodne zahtjeve za „demokratskim načelima“ ili „ljudskim pravima“ kako se to inzistira i u slučaju s Turskom. Na žalost, tu dvostruku politiku Bruxellessa  po tom pitanju danas predvodi povjerenik EU za međunarodnu suradnju i razvoj – g. Neven Mimica. Evo o čemu se radi:

  1. Mimica je čitavo proljeće „obrađivao“ službeni Kartum (glavni grad Sudana) za poduzimanje adekvatnih mjera presijecanja ilegalnih izbjegličkih kanala koji iz Afrike vode prema EU. Na prvi pogled ništa posebno, štoviše – vrlo logično pa i pozitivno djelovanje s obzirom kako se radi o velikom europskom problemu. Međutim, stvar je u tome da se g. Mimica (kojeg, naravno, nitko za to ne krivi jer iza njega stoji nalog službenog Bruxellessa) za pomoć i suradnju obratio režimu predsjednika Omara al-Bashira – optuženog ni manje ni više nego za genocid od strane Međunarodnog kaznenog suda jer je od 2003. – 2013. godine pobio ili prognao više od milijun ljudi pri gušenju desetogodišnje pobune u Darfuru. Pritom je predsjednik Bashir naoružao arapske snage (tzv. Janjaweed – „duhovi“), poznate i kao „džavoli na konjima“, koji su ubijali, silovali i pljačkali civilno stanovništvo afričkog crnačkog podrijetla. Štoviše, Omar al-Bashir i za Washington predstavlja „ugrozu nacionalne sigurnosti SAD-a“.

A takvoj osobi tj. njegovoj vladi za borbu protiv ilegalnih migranata Bruxelless je do sada u dvije rate isplatio 140 milijuna eura. Osim što se postavlja pitanje na koji su način EU banke zaobišle pravosudne barijere i izvršile transfere novca s obzirom na navedene teške optužbe međunarodnih pravosudnih instanci, treba postaviti i pitanje, o kakvim se „konkretnim“ ili „adekvatnim“ mjerama poduzetim od strane Kartuma radi, imajući u vidu kako je spomenuti novac zapravo novac europskih poreznih obveznika? Te se mjere, na žalost, svode i na fizičke likvidacije od strane sudanskih pograničnih službi, ali i na osnivanje logora u dubinama tamošnjih pustinja gdje se uhićene izbjeglice deportira kao u nekakve „filtracijske centre“, daleko od bilo kakvog stvarnog međunarodnog humanitarnog nadzora i civilne zaštite. A što je najgore, uhićenja provode i akcijama zapovjedaju oni isti „duhovi“ ili „džavoli“ koji su ne tako davno vršili genocid, a nakon 2013. godine jednostavno bili priključeni sudanskim Snagama za brzo djelovanje.

Naravno kako s državne i sigurnosne točke gledišta ove poteze Bruxellessa možemo shvatiti jer je izbjeglička kriza pitanje i europske sigurnosti, ali s moralne točke gledišta nikako. To bi bilo slično, kao da su europske države svojedobno plaćale Hitleru da sprječava bijeg njemačkih Židova u inozemstvo. On bi to, naravno, svojim metodama rado učinio znajući kako će za to još dobiti i novce.

Ali pustimo na trenutak moral jer za njega u politici ionako često nema mjesta. Stvar je u ovom slučaju ipak prilično jednostavna. Europska unija s izbjegličkom krizom našla se na razmeđu svojih mogućnosti. Jer sve je išlo dobro dok se Njemačku uspjevalo neometano puniti imigrantima. Međutim, i tamo se stvari mijenjaju i Nijemci reagiraju sve glasnije i s rastućim nezadovoljstvom, o čemu svjedoče i katastrofalni lokalni izborni rezultati po kancelarku Angelu Merkel i njezinu stranku CDU. S druge strane EU bi mogla riješiti izbjeglički problem jednostavnim davanjem „zelenog svjetla“ i samim članicama EU neposredno izloženim izbjegličkom valu (Bugarskoj, Grčkoj, Italiji, Španjolskoj) da svaka za sebe (a time i za ostatak EU) riješi ovaj problem jednostavnom primjenom svojih ustavnih i zakonskih ovlasti ali i obveza (jer riječ je o ilegalnom prelasku granica koje se moraju zakonski  sankcionirati). Tako je, primjerice, identičan problem ne tako davno riješila jedna liberalna demokracija – Australija, a slično ga danas riješava moderna europska kolijevka demokracije Velika Britanija – grubom uporabom sile (uključno i vojnu) ukoliko je to potrebno. Podsjetimo, nakon početnog zasićenja Australije ilegalnim dolaskom izbjeglica i odlučne namjere vlade u Camberi da taj problem riješi i svede ga u zakonske okvire, stotine tisuća Azijata koji su krenuli u tu zemlju jednostavno su okrenuli brodice natrag prema svojim državama, a krijumčari su izgubili posao i na tome je sve stalo.

Međutim, glavni problem EU po ovoj problematici svodi se na to što Bruxelless ima za cilj centralizaciju političkih, financijskih, sigurnosnih i drugih struktura EU kroz  deetatizaciju ili „razdržljavanje“ svojih članica, a ne ponovno jačanje njihovog suvereniteta što bi predstavljao spomenuti model riješavanja izbjegličkog problema. Pritom Bruxelless kroz vlastite poteze na svom terenu, poput izbjegličkih kvota i sl., licemjerno poziva svoje članice na poštivanje  humanitarnog prava, europskih vrijednosti, načela solidarnost i čega sve ne, a zatvara oči nad svojim potezima izvan EU, poput opisanog „pakta s afričkim džavlom“ kada je riječ o istom problemu ali različitim modelima njegovog riješavanja.

Članak je u cijelosti preuzet s portala geopolitika.news. 

Autor: Zoran Meter / geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI