flickr.com
flickr.com

OPASNO ZAOŠTRAVANJE ODNOSA IZMEĐU TURSKE I IRAKA

Autor: Zoran Meter / Geopolitika.news

Čelnici dviju država, koje su u međuvremenu obnovile prethodno do krajnosti zaoštrene međusobne odnose nakon obaranja ruskog zrakoplova u studenom prošle godine, itekako imaju o čemu pričati.

Za tri dana (10. listopada) u Tursku stiže ruski predsjednik Vladimir Putin. Iako ruski čelnik službeno dolazi održati govor na tribini Svjetskog energetskog foruma (događaj lokalnog do, najviše, regionalnog karaktera), posve je jasno kako on u Istanbul stiže primarno zbog susreta s turskim kolegom Recepom Erdoganom (na energetski forum, u ime ruske strane slobodno je mogao doći i nižerangirani ruski državni dužnosnik, poput premijera ili čak ministra energetike).

A čelnici dviju država, koje su u međuvremenu obnovile prethodno do krajnosti zaoštrene međusobne odnose nakon obaranja ruskog zrakoplova u studenom prošle godine, itekako imaju o čemu pričati. Pritom naglasak sigurno neće biti na daljnjoj obnovi i razvoju gospodarskih odnosa jer se o tome više niti nema što govoriti na najvišoj razini (oko toga je već sve rečeno i na tome se već duže intenzivno radi kroz uspostavljenu rusko-tursku gospodarsku komisiju za trgovinsko-ekonomsku suradnju, koja se, osim toga, od 10. – 12. listopada ionako održava u tom istom Istanbulu). Dvojica čelnika, dopustimo i u tišini, razgovarat će najviše o najnovijim dogajima i procesima koji se odvijaju u bliskoistočnoj regiji. Znakovita je turska šutnja o sirijsko-ruskoj vojnoj akciji u Allepu (kada su u pitanju bilo kakve oštrije kritike upućene Moskvi, a koje su proteklih desetak dana izrazito dominantne u Zapadnim političkim i medijskim krugovima), a što ukazuje na realnost ostvarenog  „gentlemanskog dogovora“ Moskve, Ankare i Damaska u svezi otpočinjanja turske vojne akcije „Štit Eufrata“ na sjeveru Sirije, u zamjenu za čišćenje Aleppa od islamističkih protuvladinih snaga, o čemu je Geopolitika.news pisala već na samom početku turske ograničene vojne operacije, ukazujući na mlaku i suzdržanu reakciju službenog Damaska.

Međutim, stanje u regiji ne zaoštrava se jedino u Siriji (iako je ona nedvojbeno u fokusu interesa svjetske javnosti), u kojoj je već sada jasno da SAD, osim „pokazivanja zubi“ kojim želi sačuvati obraz unutar međunarodne zajednice, ništa više nije u stanju učiniti bez suradnje s Rusima od koje sada (prije svega zbog predizborne kampanje) biježi „ko vrag od tamjana“ (Moskva i Damask nedvojbeno će ostvariti svoj cilj čišćenja Aleppa, moguće i kroz rezoluciju VS UN-a na današnjem izvanrednom zasjedanju koje je zatražila Rusija, kao reakciju na jučerašnji  prijedlog Steffana de Misture, predstavnika UN-a za Siriju, da se „osigura sigurno izvlačenje preostalih 900 boraca „Jabhat al-Nusre“ iz istočnog Aleppa u regiju Idlib“).

Ali, stanje se proteklih dana zaoštrava i na relaciji Turska – Irak (a onda i SAD).

Naime, početkom 2015. godine Turska je u iračkoj regiji Mosul uspostavila svoju vojnu bazu „Bashika“, kao obučni centar za turkofonske, arapske i postrojbe iračkih Kurda koje se bore protiv „Islamske države“. U bazi je postojano razmješteno oko 600 turskih vojnika. Taj čin je već tada naišao na oštru reakciju službenog Bagdada, koji ju je nazvao i vojnom agresijom na susjednu zemlju jer za otvaranje baze Turska nije zatražila, a kamoli dobila dozvolu međunarodno priznate vlade u Bagdadu. Međutim, zbog tadašnjeg znatno lošijeg položaja iračkih vlasti (i u vojnom i u političkom smislu) nije se ustrajalo na podizanju ovog problema na najviše međunarodno-pravne instance.

Prošlog tjedna turski parlament produžio je rok korištenja spomenute baze u Iraku na još jednu godinu. U utorak, 4. listopada, irački parlament nazvao je tursku vojnu nazočnost na sjeveru zemlje okupacijom i zatražio njezin brzi završetak, temeljem koje rezolucije je iračka vlada turskoj vladi poslala zahtjev za zatvaranjem te baze. Irački premijer Haidar al-Abadi stanje je prokomentirao riječima, kako se radi o „miješanju u unutarnje stvari“ i izrazio zabrinutost, da „turski avanturizam u Mosulu može prerasti u regionalni rat“. Preispitat će se i trgovinski i gospodarski odnosi dviju zemalja, a u skoro vrijeme službeno će se zatražiti izvanredno zasjedanje VS UN-a na ovu temu.

Turska je oštro prosvjedovala na izjave iračkih vlasti te je u tursko Ministarstvo vanjskih poslova pozvala iračkog veleposlanika, a isto je učinilo i nadležno iračko ministarstvo u odnosu na turskog veleposlanika.

Turski pomoćnik premijera Numan Kurtulmush jučer je postavio pitanje, gdje je bila iračka središnja vlada kada je „Islamska država“ zauzimala Mosul? Gdje je bila međunarodna zajednica kada je veliki broj iračkih i sirijskih gradova, od Mosula do Rakke, gotovo istodobno bivao okupiran od strane „Islamske države“, pitao se dalje turski dužnosnik. On je, u vrijeme „atomizacije regije“, tursku vojnu nazočnost proglasio „elementom stabilnosti“, a ne okupacijom, rekavši, kako nitko nema pravo ometati suradnju Turske s lokalnim snagama samoobrane. Cilj tamošnje turske vojne baze je, kazao je dalje, zaštita građana Mosula od terorista, dodavši, kako se Turska uvjek zalaže za teritorijalnu cjelovitost i Iraka i Sirije.

Posebno su oštre i zanimljive opservacije turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Chavushoglua, koji je kazao, kako je poznata činjenica da irački parlament ne predstavlja čitav narod Iraka. Pritom je izjavio, kako je „dvolični“ Irak, usporedo sa zahtjevom o zatvaranju turskog kampa i povlačenju turskih vojnika, dao dozvolu SAD-u za otvaranje svog vojnog kampa svega 5 kilometara od turske „Bashike“. Taj će američki kamp, kaže on dalje, biti završen već tijekom sljedećih dana, a već od 10. listopada tamo će se razmjestiti i prvi američki vojni instruktori.

Da odnosi između SAD-a i Turske nikako ne dolaze „na zelenu granu“, ukazuje i izjava glasnogovornika međunarodne koalicije za borbu protiv „IS“ pod vodstvom SAD-a potpukovnika Johna Dorriana, koji je izjavio, kako se turski vojnici u Iraku nalaze bez službenog poziva tamošnje vlade, čime je – posljedično – njihova nazočnost nezakonita. Nedugo nakon toga izjava potpukovnika Dorriana je od strane Washingtona bila opovrgnuta.

Sve rasprave na tu temu jučer, 6. listopada, odlučno je prekinuo turski premijer Binali Yildirim, kazavši o turskim namjerama sljedeće: „U Iraku su nazočni vojnici iz 63 države. To što se Irak „privezao“ k nazočnosti Turske je – apsurdno. U tome nema dobrih namjera. Turska nazočnost tamo se nastavlja.“

Sve ove „igre“ treba sagledavati u širem kontekstu. Naime, u tijeku su pripreme za vojno oslobađanje od „Islamske države“ sirijske Rakke i iračkog Mosula. Amerikanci bez turske pomoći osloboditi Rakku sigurno ne mogu jer sirijska oporba za takvo što nema snage, uključno i onaj njezin dio koji je neposredno pod kuratorstvom Ankare (turkmenske sirijske postrojbe). Što se tiče Mosula, tamo je stanje po SAD povoljnije – iračka vojska sve je snažnija i postupno steže obruč s jugoistočne i južne strane drugog po veličini iračkog grada. Međutim, nepoznanica su kurdske snage na sjeveru, koje ne smiju ulaziti u sam grad zbog njegove većinski sunitske komponente te je pitanje koliko su uopće i motivirane za njegovo oslobađanje rukovodeći se iskustvom sirijskih Kurda, koji su krvarili za oslobođenje grada Manjiba od ISIL-a, da bi ga na kraju bili primorani napustiti zbog turske vojne operacije „Štit Eufrata“.

Naravno, u Iraku će političko i vojno stanje puno ovisiti i o potezima susjednog Irana, koji nadzire najjaču vojnu  organizaciju na iračkom terenu, onu homogenu – sastavljenu od isključivo šijtskih milicja, koje se (sukladno naputcima Teherana) još uvjek bore rame uz rame sa službenom iračkom vojskom, oslabljenom poremećenim međukonfesionalnim odnosima i  nedovršenom organizacijom i ustrojem. Sve vojne pobjede koje je iračka vojska tako zvučno ostvarila, poput one u Faludži, puno više su rezultat dogovora političkih vlasti Bagdada i lokalnih gradskih vlasti sastavljenih od sunitskih čelnika, kojima su, u zamjenu za izostanak značajnijeg vojnog otpora ostavljena autonomna prava upravljanja gradovima u zamjenu za odanost središnjoj vladi i razmještaj pokojeg garnizona iračke vojske s podignutim stijegom Iraka na zgradama gradskih i regionalnih uprava.

Međutim, pravi test za Tursku i njezin položaj u međunarodnoj koaliciji pod vodstvom SAD-a bit će reakcija VS UN-a, ukoliko do njega uopće i dođe najavljeni skori  irački zahtijev za njegovim izvanrednim sazivanjem. Osuda turskog poteza od strane VS imala bi dalekosežne posljedice, koliko po Tursku i njezine interese u Iraku, toliko i po SAD, u smislu daljnje suradnje Washingtona i Ankare po bliskoistočnim pitanjima. Realno gledajući, VS će se teško dogovoriti o osuđujućoj rezoluciji, imajući u vidu mogućnosti veta od strane njegovih pet stalnih članica. Teško je vjerovati, da bi se Rusija u ovom trenutku odlučila na osudu Ankare te je puno izglednije da će se turski interesi u Iraku razmatrati u neposrednom i zakulisnom dijalogu između Moskve, Ankare i Teherana koji itekako u rukama ima moćne poluge utjecaja na službenu, većinski šijtsku vladu u Bagdadu, neovisno o njezinim dobrim odnosima s Washingtonom. Bliskoistočna „igra“ se u svakom slučaju sve više zapetljava.

Članak preuzet s portala Geopolitika.news

Autor: Zoran Meter / Geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI