https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Turkish_Offensive_in_Northern_Syria.png.
https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Turkish_Offensive_in_Northern_Syria.png.

O MEDIJSKIM NAGAĐANJIMA O MOGUĆOJ ESKALACIJI RATA U SIRIJI NAKON ERDOGANOVIH IZJAVA

Autor: Zoran Meter / Geopolitika.news

Jasno je kako se upravo u tome ogleda srž čitavog problema. Jer stvarni cilj turskog formiranja sigurnosne zone nije smještaj izbjeglica već presjecanje teritorijalnog kontinuiteta jedinstvenog kurdskog kantona od Kobanija do Afrana.

Pojedini mediji danas su sa strahom reagirali na jučerašnje izjave turskog predsjednika Erdogana, o tome da je turska vojska svoju operaciju (pod nazivom „Štit Eufrata“) u Siriji pokrenula s ciljem rušenja vlade predsjednika Asada, tumačeći ih najavom eskalacije sukoba kroz njezin neposredni sraz sa sirijskom vojskom. Pritom mediji postavljaju pitanja, kako će na takav scenarij odgovoriti Rusija u svjetlu već gotovo polugodišnjeg zatopljenja odnosa na relaciji Moskva-Ankara nakon prethodne faze „hladnog rata“ i perspektive njegovog opasnog prerastanja u otvoreni vojni sukob zbog obaranja ruskog bombardera na granici sa Sirijom prije točno godinu dana.

Medijsku zabrinutost pojačava i istovremena izjava turskog čelnika, preciznije, njegove otvorene prijetnje upućene Europskoj uniji o tome, kako će Turska propustiti 3 milijuna izbjeglica na teritorij EU zbog neispunjavanja preuzetih obveza sa strane Bruxellessa vazano uz dogovor dviju strana o načininu riješavanja izbjegličke krize.

Prije same analize novonastalog stanja prenosimo citat iz dijela govora turskog predsjednika održanog 29. studenog u Istanbulu na simpoziju o bliskoistočnoj problematici:

Mi smo trpjeli, trpjeli i na kraju nismo izdržali i bili smo primorani zajedno sa „Slobodnom sirijskom vojskom“ ući u Siriju. U nas nema pretenzija na sirijski teritorij. Mi smo tamo kako bi došlo do pravde i kako bi te zemlje pripale istinskim vlasnicima.“ Akcija „Štit Eufrata“ (započeta 24. kolovoza o.g., op. ZM.) provodi se kako bi „došao kraj surovoj vladavini Asada koji se bavi državnim terorizmom“, izjavio je predsjednik Erdogan.

U ovoj, do sada najoštrijoj izjavi turskog čelnika protiv sirijskog predsjednika nakon rehabilitacije rusko-turskih odnosa (oprezno započete petnaestak dana prije pokušaja vojnog puča u Turskoj 15. srpnja, i snažno intenzivirane upravo nakon tog događaja), razvidan je diskontinuitet u odnosu na formalne izjave turskog državnog vrha objavljivane na početku i ponavljane još do unatrag nekoliko dana kada je bila riječ o razlozima pokretanja turske vojne operacije u susjednoj državi. Podsjetimo, njezin formalni cilj do jučer je bilo „čišćenje“ sjevernih zona Sirije od terorista i formiranje sigurnosne zone za izbjeglice. Ta je zona, uz potporu proturskih dijelova umjerene sirijske oporbe (preciznije, ne osobito jakih i malobrojnih snaga etničkih Turkmena) već de facto i ostvarena kombinacijom „meke“ i „tvrde“ sile tj. pregovaračkim metodama vođenim pod sjenom turskih tenkova s lokalnim ISIL-ovim zapovjednicima (oni su još od ranije održavali kontakte s turskim obavještajnim strukturama, a njihove su snage prethodno pod okupacijom držale oko 200 naselja u toj „sigurnosnoj zoni“). Zona bi se trebala prostirati od Jarablusa na istoku do Azaza na zapadu, u dužini od cca 100 kilometara. I sve je išlo po turskom planu do trenutka kada je trebalo od „Islamske države“ osvojiti i strateški važan grad Al-Bab bez kojeg ne može biti riječi o strateškoj važnosti „sigurnosne zone“ za samu Tursku. Naime, taj grad je, uz još neosvojeni Manbidž kojeg drže kurdske snage, dio „četverokuta“ buduće zone (Jarablus-Azaz-Al-Bab-Manbidž) površine oko 5 tisuća km2, koju bi trebale osiguravati turkmenske snage prema instrukcijama Ankare. A oko Al-Baba stanje je postalo kritično jer ga žele osvojiti i Kurdi, a s juga mu se proteklih dana približila i sirijska vojska na svega 3 kilometra. Pritom su sirijski zrakoplovi po prvi put gađali položaje turske vojske, pričemu su poginula trojica turskih vojnika. O složenom vojno-političkom stanju oko toga grada opširnije smo pisali prije nekoliko dana u http://geopolitika.news/analize/razgovor-putin-erdogan-nakon-pogibije-trojice-turskih-vojnika-na-sjeveru-sirije/.

Jasno je kako se upravo u tome ogleda srž čitavog problema. Jer stvarni cilj turskog formiranja sigurnosne zone nije smještaj izbjeglica već presjecanje teritorijalnog kontinuiteta jedinstvenog kurdskog kantona od Kobanija do Afrana.

Većina ruskih i mnogi zapadni analitičari Erdoganovo upozorenje smatraju izrečenim za turske unutarnje potrebe zbog nemogućnosti izostanka oštre verbalne reakcije na pogibiju turskih vojnika. Međutim, osobno se s tim ne bih složio. Prije bih rekao kako je stvarni adresant Erdoganovih oštrih protu-Asadovih riječi prije svega Rusija iako ju turski čelnik u svojoj izjavi uopće niti ne spominje. Naime, činjenica je kako su prije nekoliko dana predsjednici Erdogan i Putin telefonski razgovarali u svezi pogibije turskih vojnika i da je taj razgovor ponovljen i drugi put, a što ukazuje na vjerojatno Erdoganovo očekivanje Putinovog konkretnog odgovora na upite i želje turskog vođe. Jer Erdogan se sigurno nije zadovoljio Putinovim izrazima sućuti i žaljenja zbog pogibije vojnika već je sigurno očekivao i obećanje o jačem utjecaju (čitaj-pritisku) Moskve na službeni Damask koji je oštro reagirao na tursku namjeru zauzimanja Al-Baba – udaljenog manje od 40 kilometara od Aleppa. Međutim, ruski čelnik g. Erdoganu takvo što nije mogao obećati.

Osim toga, u jučerašnjoj izjavi Erdogan nije niti spomenuo, a kamoli kritizirao Sjedinjene Američke Države pa čak niti Kurde, a što je gotovo redovita i učestala praksa turskog državnog vodstva posljednjih mjeseci. Dakle, turska fokusiranost na Asada prije svega je jasan signal Moskvi koja ga nedvojbeno snažno podupire skupa s Teheranom.

Ovdje odmah želim primiriti zabrinute medijske komentatore koji strahuju od eskalacije rata. Ništa se od toga neće dogoditi i to iz više razloga: prvi je, jednostavno, nepostojanje stvarnih turskih interesa za vojni sukob sa sirijskom vojskom i neposredno svrgavanje vlade u Damasku, a za što, osim manjka želje, ne postoji niti povoljna vojna perspektiva niti povoljan geopolitički trenutak; drugo, Erdoganovo permanentno vanjskopolitičko kolebanje i ponovna promjena političkog smjera kroz novo zahladnjenje odnosa s Moskvom prerasla bi u farsu i karikaturni način vladavine, kojom bi, osim što bi zbunio vlastitu javnost, predsjednik Erdogan izazvao i novi revolt turskih poslovnih krugova. A oni tek što su se uspjeli oporaviti od pokidanih unosnih poslova s Rusijom nakon njezinog uvođenja gospodarskog embarga protiv Turske početkom ove godine (pritom podsjećamo na nedavno potpisane unosne ugovore i sporazume između dviju država, poglavito one iz sfere energetike).

I treće, čimbenik Irana – ta zemlja eventualnim neposrednim turskim napadom na sirijsku vojsku sigurno ne bi stajala po strani. Teheran već neko vrijeme u tišini vuče snažne samostalne poteze, otvoreno zaigravši na kurdsku kartu ne samo u Siriji već i u Iraku, ali, što je po Ankaru najopasnije, i na Kurde na jugo-istoku Turske. Iran aktivno naoružava pešmerge iz iračke Domoljubne stranke Kurdistana (iza koje stoji klan Talabani iz grada Sulejmanije i koja je oporba trenutačno vladajućoj Demokratskoj stranci Kurdistana iza koje stoji klan aktualnog proameričkog premijera Iračkog Kurdistana Barzanija), a stoji i iza nedavno sklopljenog i ranije nezamislivog saveza iračkih Kurda i iračkih šijta vezano uz operaciju oslobađanja Mosula. I ono najvažnije – nedavno je u Bagdadu održan sastanak iranskog zapovjednika specijalnih postrojbi Korpusa straže islamske revolucije generala Qasema Soleimanija s predstavnicima turske Radničke partije Kurdistana. Razgovor je vođen na temu početka naoružavanja oružanih postrojbi te, u Turskoj zabranjene političke stranke. A to je po Ankaru već vrlo opasna stvar. Jer dobro je poznato kako je general Soleimani čisti profesionalac koji vuče konkretne poteze: on je organizirao sirijsku obranu u trenutcima najkritičnijeg stanja po vladu u Damasku i spriječio tj. usporio poraz njezine vojske do ulaska ruskih zračnih snaga. On je također spriječio i pad Bagdada u ruke „Islamske države“ osobnim zapovjedanjem dvjema brigadama iranskog Korpusa straže islamske revolucije pri obrani iračke prijestolnice. Drugim riječima, kada se spomenuti iranski general uključi u određene vojne ili obavještajne operativne operacije, zna se kako to čini s točno određenom zadaćom i da je u tome vrlo učinkovit zbog čega i uživa reputaciju šireg regionalnog karaktera. Pritom nije nevažno navesti kako je Iran lingvistički i kulturološko puno bliži Kurdima (neovisno o problemima koje i sam ima s dijelom vlastitih Kurda) nego što je to Turska, čiji predsjednik Kurde smatra vrstom ljudi s kojom nema smisla o bilo čemu pregovarati.

Zanimljivo je i to kako se jučerašnja izjava turskog predsjednika poklopila s dva dana ranije izrečenom izjavom katarske vlade, o tome, kako će Katar i arapske monarhije nastaviti opskrbljivati sirijsku oporbu oružjem i nakon gubitka Aleppa i „pri bilo kakvim uvjetima“. A imajući u vidu kako su Ankara i Doha međusobno najvažniji partneri na cjelokupnoj bliskoistočnoj areni (poglavito kroz potporu panislamskoj organizaciji „Muslimanska braća“), od Libije i Egipta do Sirije i Irana, jasno je kako je moguća i sinkroniziranost tih dviju izjava. Jer Katar, kao uostalom i Saudijska Arabija, ne može dostavljati bilo kakvu vojnu pomoć na sjever Sirije osim preko turskog teritorija. A to Turska može učiniti još jedino preko sirijske regije Idlib pod uvjetom da ona ne postane sljedeći plijen sirijske vojske, što je za očekivati nakon oslobođenja Aleppa i u slučaju neuspjeha mirovnih pregovora. Dakle, g. Erdogan svojom izjavom prije svega želi istaknuti nastavak turske privrženosti partnerstvu s Katarom pričemu ne može biti govora o njezinom značajnijem vojnom učinku na samom sirijskom terenu. Jer dobro je znano kako će u slučaju operacionalizacije katarskih prijetnji biti nastavljen ionako već visoki intenzitet djelovanja sirijskih i ruskih zrakoplova po islamističkim ciljevima u Idlibu, koji su rezultirali iscrpljenjem vojnih resursa kojima raspolažu tamošnje džihadističke snage, prije svega „Jabhat al-Nusre“.

I kao što sam nedavno rekao, g. Erdogan je majstor „podizanja oluje u čaši vode“. Jer trenutačni turski položaj ne dozvoljava povratak Ankare politici zavađenosti sa svim susjedima: osim Sirije, Iraka, Irana (i u širem smislu te riječi i Izraela i Egipta), još i s Europskom unijom i Rusijom i pri složenim odnosima koje Turska ima i sa Sjedinjenim Američkim Državama. O tome svjedoči i za sutra najavljeni sastanak ruskog i turskog ministra vanjskih poslova pričemu će teme razgovora biti vrlo široke – od Bliskog istoka, Kavkaza, Kaspijskog bazena, do Srednje Azije, a između ostalog, razgovarat će se i o najnovijoj izjavi g. Erdogana o predsjedniku Asadu.

Puno veća opasnost po eskalaciju rata u Siriji, a koja se gotovo i ne spominje, jest ona kroz mogući aktivniji ulazak Izraela u sirijski sukob. Naime, nakon ovog tjedna zabilježenog prvog napada snaga „Islamske države“ (od njezinog ustroja), konkretno „Brigade mučenika Yarmuka“ iz južne sirijske regije Deraa na jednu patrolu izraelske obrambene vojske (CAHAL – izraelske obrambene snage sastavljene od kopnenih, zračnih i pomorskih snaga izraelske vojske), izvršenog iz zone Golanske visoravni na sirijskoj strani granice, CAHAL je uzvratio snažnim raketnim napadom i uništio napadače i njihov tamošnji vojni objekt. Osim toga, izraelsko zrakoplovstvo danas je napalo i kolonu vojnih vozila sirijske vojske koja se kretala autocestom Damask – Beirut pod opravdanjem da je prevozila oružje namjenjeno libanonskom „Hezbollahu“.

Paralelno s tim akcijama izraelski ministar obrane i vođa krajnje desne stranke „Naš dom Izrael“ Avigdor Liberman, u ponedjeljak, 28. 11., izjavio je kako Izrael s nikim neće usuglašavati svoje vojne odgovore na ugroze sa sirijske strane granice. A to itekako povećava rizike za izbijanje incidentnih situacija sa sirijskom vojskom ali i ruskim zrakoplovima s kojima je do sada dobro funkcionirala koordinacija aktivnosti njihovih zračnih snaga. S druge strane Damask nakon sređivanja stanja u Aleppu može prestati s politikom ne suprostavljanja Izraelu kada je riječ o njegovim agresivnim akcijama na teritoriju sirijske države. Osim što se može osjećati dovoljno zaštićen od strane Moskve i Teherana, Damask u tom slučaju može računati i na po sebe pozitivan propagandni učinak u arapskom svijetu i pretvoriti se u „žrtvu“, „mučenika“ i „odlučnog borca“ protiv „vječitog arapskog neprijatelja“, i to u uvjetima kada su se moćne arapske države poput Saudijske Arabije i Katara kriomice uvukle u opasnu strategiju koordinacije svog vanjskopolitičkog djelovanja s izraelskim sigurnosnim službama, naslonjenu na izazivanje sukoba i neprijateljstava između bliskoistočnih šijta i sunita i rastakanje tamošnjih po Izrael opasnih državnih subjektiviteta, poput Iraka, Libije i Sirije, zaključno s Iranom.

Članak u cijelosti preuzet s geopolitika.news

Autor: Zoran Meter / Geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI