NOVI SASTANAK PUTIN-ERDOGAN: GUBI LI ZAPAD TURSKU?

Autor: Zoran Meter

Ukoliko apstrahiramo uvodni kurtoazni dio nastupnog govora ruskog predsjednika, koji se odnosio na rusku zabrinutost događajima vezanim uz pokušaj puča u Turskoj 15. srpnja, kao i pozdrave i čestitke turskom narodu glede pobjede demokracije, pozornost na najupečatljivije riječi iz uvodnog govora g. Putina objavio je turski medij „Dunia“.

Nedavno smo, pišući o zaoštravanju tursko-iračkih odnosa, spomenuli i dolazak ruskog predsjednika Vladimira Putina u Istanbul, na 23. Svjetski energetski kongres (9.-13. listopada), kao i razgovore koje će on pritom obaviti s turskim predsjednikom Recepom Erdoganom (poveznica: http://geopolitika.news/analize/opasno-zaostravanje-odnosa-izmedu-turske-iraka/).
U današnjoj analizi detaljnije ćemo razmotriti ono o čemu su dvojica predsjednika razgovarali u ponedjeljak (po treći put od kolovoza o.g.), a radilo se o energetskim planovima dviju zemalja, kao i posljedicama poboljšanja ukupnih rusko-turskih odnosa u kontekstu složenog vojno-političkog stanja na Bliskom istoku, poglavito u Siriji. A odnosi dviju zemalja iznova se razvijaju dinamikom koja izaziva zabrinutost službenog Washingtona, tako da je u subotu, dva dana uoči dolaska g. Putina u Istanbul, u Ankaru neočekivano telefonski nazvao američki državni tajnik John Kerry.
Dolazak ruskog čelnika na spomenuti forum bio je posve neočekivan te je tom skupu, inače uglavnom lokalnog ili, eventualno, regionalnog značaja, dao puno veću važnost i na nj usmjerio pozornost brojnih svjetskih medija. U prvom redu konferencijske dvorane, uz turski državni vrh (predsjednika i premijera), osim ruskog predsjednika sjedili su još i predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev, predsjednik samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar Mustafa Akıncı, kao i venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro, s tim, da se 13. listopada očekuje i dolazak izraelskog ministra za energetiku Yuvala Steiniza. Kongresu su nazočili i brojni predstavnici energetskog sektora iz bliskoistočne i srednjeazijske regije ali i svijeta. Posebice se ističe iranska Nacionalna plinska kompanija (NIGC) koja je na Kongresu prezentirala 12 investicijskih projekata koji uključuju izgradnju novih plinovoda, plinskih skladišta i prerađivačkih postrojenja, u ukupnom iznosu od 12 milijardi dolara.

Ukoliko apstrahiramo uvodni kurtoazni dio nastupnog govora ruskog predsjednika, koji se odnosio na rusku zabrinutost događajima vezanim uz pokušaj puča u Turskoj 15. srpnja, kao i pozdrave i čestitke turskom narodu glede pobjede demokracije, pozornost na najupečatljivije riječi iz uvodnog govora g. Putina objavio je turski medij „Dunia“. U njemu se navodi, kako je ruski čelnik govorio o nastavku ruskih investiranja u pronalazak novih nalazišta nafte i plina, uključno i zaliha koje se nalaze na teško dostupnim dubokovodnim nalazištima u hladnim oceaskim vodama sjevera. Naglasio je, kako nitko ne treba sumnjati da će Rusija i dalje ostati siguran i neizostavni isporučitelj energetskih resursa na globalno tržište i da su u tom smislu osmišljeni i novi projekti. Spomenuo je plinski projekt „Sjeverni tok-2“ (koji ide kroz Baltičko more, paralelno s cijevima već operativnog, istoimenog plinovoda koji iz Rusije vodi u Njemačku), kao i „Turski tok“, koji je, očekivano, i privukao najveću pozornost turskih i inozemnih medija.

Turski je predsjednik u svom govoru na Kongresu zahvalio ruskom čelniku na potpori Turskoj i govorio o posebnoj ulozi koju Turska ima na energetskoj karti svijeta s obzirom na svoj povoljan geografski položaj.
Čini se kako su obojica čelnika željela dati do znanja svojim Zapadnim saveznicima (Turska) ili „partnerima“ (Rusija), da oni mogu itekako dobro međusobno surađivati i bez njihove potpore ili posredništva. Evo o čemu su se Rusija i Turska dogovorile:

Gospodarski aspekti rusko-turskih susreta u Istanbulu:
– Potpisana je međuvladina suglasnost o izgradnji plinovoda „Turski tok“ s dvije podmorske cijevi (u odnosu na prvotno planirane četiri), ukupnog kapaciteta od 31,5 milijardi m3 plina godišnje. Očekuje se da puni tekst suglasnosti u naredne dane stigne u turski parlament (Medžlis);
– Rusija je Turskoj dala popust na cijenu prirodnog plina. O kolikom je popustu riječ još nije objavljeno ali se pretpostavlja kako se radi o 10,25%, što je Turskoj bilo obećano još u prosincu 2014. g. Pretpostavlja se da bi zauzvrat turska tvrtka BOTAS povećala količinu zakupa ruskog plina, kako bi Gazprom izbjegao negativne financijske posljedice zbog datog popusta;
– Rusija je počela postupno ukidati embargo na turske poljoprivredne proizvode čija vrijednost godišnje iznosi oko 500 milijuna dolara. Pristup ruskom tržištu za turske građevinske tvrtke još nije odobren i Moskva ga čuva kao svojevrsnu „stratešku rezervu“ jer je riječ o unosnim poslovima i investicijama golemih vrijednosti za koje se Ankara, očito, još mora politički dokazivati;
– Potpisana je, između ostalih, i suglasnost između „Rosnjefta“ i njemu bliske tvrtke Petrocaz (u kojoj ruski naftaš ima 49% udjela), s turskom grupacijom Demirören, o plasiranju na tursko tržište milijun tona naftnih derivata;
– Krajem ove ili početkom iduće godine planira se održati zasjedanje Vijeća za suradnju na visokoj razini, koje će predvoditi ruski i turski predsjednici.
„Turski tok“ i TANAP – mogu li ti projekti ići zajedno?
Poseban interes Energetskog kongresa privukli su razgovori vezani uz plinovodne projekata TANAP i „Turski tok“, znajući kakvi su geopolitički i geoekonomski interesi u igri između Zapada (u prvom redu SAD-a) i Rusije vezano uz isporuke tog energenta Europi, i tko iza kojeg konkurentskog projekta ustvari stoji. Predsjednik Erdogan je izjavio kako Turska pozitivno gleda na projekt „Turski tok“ i želi postati tranziter energo-resursa u Europu; da je s Rusijom već uspješno realizirala projekt „Plavi tok“; i da se trenutačno radi na plinovodu TANAP (Transanadolijski plinovod) koji će se u budućnosti spojiti s Transjadranskim plinovodom (TAP) i koji će postati novi koridor za dostavu plina Europi. Veliko značenje u budućnosti, kazao je dalje g. Erdogan, ima i kaspijski bazen, odakle Turska u Europu može tranzitirati turkmenistanski plin.

Turski premijer Binali Yildirim je izjavio kako će projekt „Turski tok“ koristiti Europi i da Bruxelless ne smije biti zabrinut jer će on osigurati energetsku sigurnost regije. Zabrinutost Zapada turskim potezima posljedica je i nedavne izjave turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Chavushoglua, o tome, da Turska „poslje izgradnje prve cijevi „Turskog toka“ želi ruski plin dostavljati u Europu po „Južnom plinskom koridoru“ i da „Ankara planira integraciju ruskog projekta i TANAP-a, koji je dio „Južnog plinskog koridora“ iz Azerbajdžana u Grčku i Italiju kroz Gruziju i Tursku“. Turski ministar je izjavio kako će kroz prvu cijev „Turskog toka“ godišnje stizati 16 milijardi m3 plina, a višak koji neće biti potreban Turskoj, ići će u TANAP. „Mi ćemo taj posao (integraciju dvaju plinovoda) završiti do 2018. godine. Taj plin ide u Europu“, izjavio je šef turske diplomacije.

Projekt „Turski tok“, osim Zapada, izaziva i zabrinutost Ukrajine koja se boji postati „slijepo crijevo“ za ruski plin u slučaju realizacije „Sjevernog toka-2“ i „Turskog toka“, a čime se drastično smanjuje i geopolitički značaj Ukrajine po SAD koji preko nje želi imati nadzor nad ruskim plinovodima koji idu u EU, najviše zbog planova vlastitog izvoza plina dobivenog iz škriljevca na tržište EU koji bi po cijeni morao biti konkurentan ruskom koji ide plinovodima. Samo jedna cijev „Turskog toka“, u odnosu na njegov puni kapacitet koji bi iznosio 55 milijardi m3, po Kijev bi prouzročio štetu od 570 milijuna dolara godišnje.
Kapacitet TANAP-a u prvoj fazi iznosi 16 milijardi m3 plina godišnje (6 mlrd m3 Turskoj, 10 mlrd m3 Europi). Nakon toga moguće je povećanje kapaciteta do 31 mlrd m3. U projektu sudjeluju azerbajdžanski SOCAR s 58%, turski BOTAS s 30% i britanski BP s 12%, a rok eksploatacije planiran je za sredinu 2018. godine. Cijena izgradnje tog plinovoda kreće se između 10 i 11 milijardi dolara. On bi se spojio sa spomenutim plinovodom TAP, dugim 520 km i kapaciteta 10 milijardi m3 plina godišnje, a trebao bi biti izgrađen početkom 2020. g. Omogućio bi dostavu kaspijskog i bliskoistočnog plina kroz Grčku i Albaniju i po dnu Jadranskog mora u Italiju. Njegov kapacitet mogao bi se povećati do 20 milijardi m3 plina godišnje.

Sadašnja namjera turskog državnog vrha je ta, da azerbajdžanski TANAP i ruski „Turski tok“ prestanu biti međusobno konkurentni, a što bi se postiglo opisanim zajedničkim uključivanjem u jedinstveni sustav opskrbe Europe južnim smjerom. O tome svjedoče i riječi potpredsjednika azerbajdžanske naftne tvrtke SOCAR Elshada Nasirova, o tome, da je „Azerbajdžan spreman iskoristiti snagu „Turskog toka“. Ukoliko te izjave budu potkrjepljene konkretnim suglasnostima, Europska komisija protiv tog projekta ne bi imala argumenata ekonomske prirode.
Naravno, sasvim je druga stvar argumentacija (geo)političke prirode koja se pravda potrebom smanjenja europske ovisnosti o ruskom plinu „pod svaku cijenu“ (makar i onu skuplju), kroz famoznu „diversifikaciju dostavljača“ iza koje zapravo stoji nedvosmislena odluka Bruxellessa i Washingtona o istjeranju Rusije iz regije, o čemu Moskva jako dobro zna.




S druge strane Turskoj je u financijskom i geostrateškom interesu u plinovodne projekte uključiti što više država, tako da ona po tom pitanju aktivno djeluje i u jugo-istočnom smjeru, poglavito na plinom bogatom području sjevernog Iraka ali i šire, koji bi se mogli priključiti TANAP-u.
Međutim, s točke gledišta brzo rastućih sigurnosnih rizika u regiji, projekt TANAP, koji u sebe uključuje plinovodni sustav dužine 1800 kilometara, postaje investicijski vrlo riskantan (podsjetimo se ljetos umalo pokrenutog rata između Azerbajdžana i Armenije – obje su države pod pokroviteljstvom Turske odnosno Rusije; unutarturskog vojnog obračuna sa sve naoružanijim Kurdima; a da ne govorimo o potpuno nepredvidljivim scenarijima ratnih sukoba u Siriji i Iraku i td.). Po Zapad se javlja i nova geopolitička neugodnost u slučaju osnivanja rusko-azerbajdžanskog plinskog saveza, kojemu se mogu priključiti sve kaspijske zemlje, uključno i Iran. On bi, osim toga (jasno, uz potporu Ankare), drastično snizio sigurnosnu napetost u nestabilnoj kavkaško-kaspijskoj regiji, što bi imalo velike posljedice i po ukupne bliskoistočne odnose. Dakle, otkrivaju se posve novi geopolitički elementi s dalekosežnim (de)stabilizirajućim učinkom u slučaju njihove (ne)realizacije.

Ukoliko Rusija i Turska ustraju (bolje reći ne podlegnu podmetanjima kojih će sa strane SAD sasvim sigurno biti) u namjerama o ponovnom izdizanju svoje suradnje na stratešku razinu, ruski energetski gigant Gazprom, kako piše turski medij „Dunia“, „dobit će široke geopolitičke manevre izbacivanjem međusobne konkurencije „Turskog toka“ i TANAP-a, te učvrstiti pozicije u Ukrajini i EU, uz očuvanje svoje glavne plinske determinante“.

Politička dimenzija razgovora Putin – Erdogan




Zapad se danas ne boji samo zbližavanja Moskve i Ankare po pitnju „Turskog toka“ i razgovora o dostavi Turskoj ruskih nuklearnih reaktora (o čemu je također razgovarano na Svjetskom energetskom kongresu), već puno više njihovog političkog zbližavanja. Zabrinutost najviše izazivaju razgovori dvojice državnika po pitanju Sirije, koja je bez sumnje bila glavna tema njiihovog sastanka, jer bez dogovora po tom pitanju svi gore navedeni planovi Moskve i Ankare automatski padaju u vodu. U takvom negativnom scenariju na površinu bi iznova izišla rusko-turska razmimoilaženja i konflikti u svom još radikalnijem obliku s posve nizvjesnim posljedicama.
Svega nekoliko dana prije razgovora Putin-Erdogan, kroz Bospor je prošlo 10 potpuno napunjenih ruskih transportnih brodova s, kako navodi Reuters, novim protuzračnim raketama namjenjenim ruskim snagama u Siriji. Na sam dan razgovora dvojice čelnika, Moskva je objavila kako upravo razmješta svoje suvremene protuzračne sustave u Siriji, a paralelno se odvijaju i napadi vladinih snaga i ruskih zrakoplova po džihadistima na sjevero-zapadu zemlje i u Aleppu te je potpuno jasna namjera Damaska da u cjelosti ovlada tim gradom. Ono što je u toj priči bitno jest turska službena nezainteresiranost za stanje u Aleppu (osim humanitarne problematike) koje se na Zapadu već tjednima politički i medijski licemjerno rasteže s ciljem demonizacije Rusije i stvaranja kritične mase pritiska na Moskvu, da ova konačno popusti i sve vrati na jalovi početak kakav je bio prije njezinog ulaska u Siriju godinu dana ranije. Štoviše, razgovor dvojice predsjednika glede Aleppa sveden je na zajedničku potporu dviju strana inicijativi izaslanika UN-a za Siriju Steffana de Misture (s kojom se već ranije suglasila Moskva i o tome prošlog tjedna VS dostavila prijedlog rezolucije koji je odbijen većinom glasova). Dogovor Moskve i Ankare očito postoji (makar i samo u usmenoj formi). Dvije strane na terenu imaju sasvim suprotne smjerove vođenja vojnih operacija.
Predsjednici Putin i Erdogan su izjavili kako su razgovarali o načinima za tješnju „vojno-tehničku“ suradnju, poglavito u vojnoj industriji, a ruski čelnik je izjavio kako su se „dogovorili o intenzivnijim kontaktima između naših vojnih dužnosnika i dužnosnika sigurnosnih službi“.
Koliko je sve ovo po Zapad neugodno, svjedoči i činjenica da je u Ankaru, svega dva dana uoči dolaska ruskog čelnika tj. 9. rujna, stigao glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg. Naime, u Turskoj je u čistkama od ljeta do danas smjenjeno ili uhićeno 180 generala, admirala i visokih vojnih zapovjednika, a isto i veliki broj diplomata. Mnogi od njih su usko surađivali s NATO strukturama, SAD-om i EU, a „mnogi su od njih bili uključeni u operacije NATO saveza (info: britanski Independent).

U razgovoru za spomenutu britansku novinu, Talha Köse, analitičar turskog centra Seta, navodi kako „Rusi ne istupaju protiv onog što Turska čini na sjeveru Sirije“ i da je „pozornost Rusa usmjerena na Aleppo, a tamo Turska ne smeta ruskim interesima“. S druge strane, kaže taj analitičar, „Turska smatra, da ono što SAD čini u Siriji šteti turskim interesima“.
Svemu ovom možemo pridodati i izjavu spomenutog turskog ministra vanjskih poslova od utorka (prenjela ju je agencija Anadolu), koja se odnosi na kritiku prema kandidatkinji za predsjednicu SAD-a Hillary Clinton u slučaju njezine pobjede: „U tom slučaju SAD će se pretvoriti u državu koja podupire terorizam.“

Iz svega ovog možemo spoznati kako je i Washingtonu i Bruxellessu „post-pučističkim“ potezima turskog državnog vrha „voda došla do grla“. Odnosi Moskva-Ankara, neovisno koliko oni bili iskreni, u ovom trenutku objema državama omogućavaju bolje startne pregovaračke pozicije u odnosu na Zapad i to ovaj vrlo dobro zna. Zato je gotovo sigurno za očekivati njegove (prije svega američke) daljnje destabilizirajuće poteze s ciljem novog pogoršavanja tih odnosa.

Članak u potpunosti preuzt s portala Geopolitika.news

Autor:Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.