www.picserver.org

NOVI AMERIČKI PLAN ZA SIRIJU

Autor: Z. Meter/Geopolitika.news

Kada govorimo o američkom nedostatku vojnih snaga na terenu, treba podsjetiti kako su glavni segment suprostavljanja Asadovoj vladi de facto postali islamisti iza kojih se kriju razmrvljene snage nekad umjerene oporbe.

U našoj jučer objavljenoj vijesti o stanju u Aleppu i završetku trodnevnog prekida vatre uspostavljenog u svrhu dostave humanitarne pomoći civilima, između ostalog, spomenuli smo informaciju The Washington Posta o sastanku održanom u Bijeloj kući, na kojem se raspravljalo o mogućnosti dostave naoružanja borcima tzv. umjerene sirijske oporbe (poveznica: http://geopolitika.news/vijesti/obnova-borbi-aleppu/). Danas ćemo detaljnije govoriti o novim planovima američke administracije za Siriju.

Spomenuti američki medij blizak Bijeloj kući, u svom članku od 23. listopada izvjestio je, kako se naoružanje sirijskih oporbenjaka razmatralo u kontekstu njihove „zaštite od ruskih zračnih napada i topništva“. Washington je izučavao planove, navodi se dalje, „za brzu dostavu veće količine vatrenih sredstava organizacijama koje podupire CIA“. Međutim, novina navodi kako se radilo o jednom od posljednjih zasjedanja Obamine administracije iz sfere nacionalne sigurnosti, i da je precizan odgovor na navedeni plan izostao tj., nije bio ni negativan ni pozitivan. Prema izvorima WP unutar Bijele kuće, takav završetak sastanka „odražava pojačani skepticizam američke administracije u odnosu na proširenje tajnog programa CIA-e, u sklopu kojeg su u posljednje tri godine obuku prošle tisuće sirijskih boraca“. Taj je program „bio središnji element američke strategije pritiska na sirijskog predsjednika Bashara Asada s ciljem njegove ostavke“. Međutim, u američkoj administraciji „raste sumnja“ u rezultate proširenja tog programa zbog ruskih oružanih snaga koje djeluju u Siriji, a predsjednik Obama nastoji „budućnost tog CIA-inog programa predati u ruke budućeg vladara Bijele kuće“.

Ali ovdje treba pojasniti i kazati, kako je odgoda primjene ovog programa postala realnost još prije dva tjedna, a prekjučer je samo formalizirana. Naime, prije dva tjedna stanje u Aleppu, u kojem je započela ofanziva sirijskih snaga na potpuno okružene protuasadove snage uz rusku zračnu potporu, i općenito stanje u Siriji u kojoj Amerikanci nemaju relevantnu i sebi potpuno odanu snagu na terenu, definitivno je primoralo američke stratege priznati gorku istinu – ne možemo učiniti ništa! To se i proiciralo kroz prilično neuvjerljive prijetnje o zračnim ili udarima krstarećim raketama Tomahawk po snagama i objektima sirijske vojske, koje su prestale odmah nakon službenog priopćenja ruskog MO, da će njihovi PZO i PRO sustavi razmješteni u Siriji obarati bilo čije zrakoplove i rakete koje napadaju sirijsku vojsku, u kojoj se nalaze i ruski vojni instruktori. I tu je, zapravo, sve već bilo jasno, a stvarna bitka titana se sa sirijskog terena odmah premjestila u tijela međunarodnih organizacija i, naravno, na polje medijsko-propagandnog i psihološkog ratovanja. I dok Rusija u međunarodnim organizacijama očekivano gubi bitku preglasavanjem od strane američkih saveznika ili partnera, medijski rat ona ne gubi. O tome svjedoči prilična blamaža britanske vlade, kada je prošli tjedan, dan uoči pokretanja akcije oslobađanja iračkog Mosula, tamošnja izvjesna banka donjela odluku o blokadi računa ruskog međunarodnog TV kanala RT (britanske podružnice na engleskom jeziku), navodeći, kako nema potrebu nikome objašnjavati razloge svojih poslovnih poteza. Britansko MVP je na prosvjed ruskog MVP o kršenju prava na informiranje odgovorilo, kako vlada Njezinog veličanstva s tim nema ništa i da je to stvar bankarskog poslovanja. Međutim, Rusi se nisu dali smesti te su odmah zaprijetili identičnom blokadom računa BBC-a, a da bi već sljedeći dan britanska banka povukla „svoju“ odluku o blokadi računa RT-a.

Kada govorimo o američkom nedostatku vojnih snaga na terenu, treba podsjetiti kako su glavni segment suprostavljanja Asadovoj vladi de facto postali islamisti iza kojih se kriju razmrvljene snage nekad umjerene oporbe. Također, propali su i američko-britanski planovi o stvaranju snažnih i motiviranih protuasadovih snaga na jordanskom teritoriju. One su neefektivne i prilično niskog stupnja vojnog potencijala.

U međuvremenu, Asad je formirao i dragovoljačke oružane postrojbe od različitih etničkih i vjerskih zajednica unutar same Sirije, koje, prema nekim procjenama, sada broje između 90 i 150 tisuća boraca (formirane su kršćanske dragovoljačke postrojbe, postrojbe Druza, ali, što je još važnije, i postrojbe sirijskih sunita, bez spomena inozemnih snaga koje čine Hezbollah, irački šijti i dijelovi iranskog Korpusa straže islamske revolucije, ali i sunitski borci svjetovne orijentacije iz Libanona, Egipta, Jemena i Jordana, s ideološkom podlogom naslonjenom na doktrinu tzv. naserizma – prema egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Nasseru). Dragovoljačke postrojbe sastavljene od boraca iz same Sirije djeluju kroz Snage nacionalne zaštite („Jaish defa al-watani“) u koordinaciji sa sirijskim sigurnosnim službama, konkretno Departmentom za političku sigurnost. Na taj način, Asad je uspio neutralizirati vanjske političke napade koji idu za tim, da na njegovoj strani ratuju isključivo borci izvan Sirije i tako sudjeluju u njezinoj okupaciji. Ti napadi su neuvjerljivi i s pozicije nacionalne strukture protuasadovih snaga, poglavito onih radikalnih – islamističkih, koje su sastavljene od boraca iz čitave regije ali i Europe, Sjeverne Afrike (poglavito Tunisa) i Azije.
U takvim okolnostima, predsjednik Obama je donio jedinu moguću odluku – onu o prebacivanju sirijskog „vrućeg kestena“ u ruke buduće administracije. Pitanje koje će riješavati budući stanovnici Bijele kuće jest, isplati li se ustrajavati na jalovim rezultatima obučavanja i naoružavanja umjerenih sirijskih oporbenih snaga, ili s tom praksom treba prestati (ili je barem ne proširivati) zbog stvarne opasnosti da eventualno isporučeno precizno i suvremeno naoružanje ne dođe u ruke radikalnih islamista koji ga u jednakoj mjeri mogu iskorištavati i za udare na Zapadne vojne zrakoplove ali i ugrožavati čitav bliskoistočni civilni zračni promet. Osim toga, nastavak tog programa iziskuje i velika financijska sredstva čiju opravdanost korištenja Pentagon mora braniti u neugodnom odgovaranju na nimalo blaga pitanja različitih komisija unutar Kongresa, a kako je to već i bio slučaj s prijašnjim propalim rezultatima u obuci sirijske oporbe. Međutim, odustanak od isporuke naoružanja sirijskoj oporbi znači i priznanje Washingtona da će Moskva imati konačnu inicijativu u smislu određivanja smjera završetka sirijskog sukoba, što može imati velike posljedice po američki regionalni i širi ugled.

Dakle, tko god pobijedio na američkim predsjedničkim izborima neće imati lagan zadatak. Predsjednik Obama razrušio je čitavu, pomno isplaniranu američku bliskoistočnu strategiju, puno više negoli su to učinili Rusija i sirijski čelnik Asad. Zapravo, možda je to i bila njezina sudbina od samoga početka, a Obama će samo ostati povijesni „dežurni krivac“ jer je s početkom njegove (poglavito druge) inauguracije operacionalizacija američke bliskoistočne strategije (koja uključuje i masovni egzodus stanovništva prema EU) započela. A ono što će budući vladar Bijele kuće vjerojatno činiti, kao posljednja i treća varijanta, jest vođenje širokog informacijskog (medijsko-psihološkog) rata protiv Rusije, kao i dozirano izdavanje dozvola Saudijskoj Arabiji i Kataru, da za svoje novce kupuju ograničene količine protuoklopnih i protuzračnih sredstava za sirijsku oporbu. Radit će se o svojevrsnom „nadziranom otporu“ predsjedniku Asadu kojim će se, s jedne strane, nastojati onemogućiti njegova i ruska konačna pobjeda, a, s druge, onemogućiti jednostrana pobjeda islamističkih snaga. Upravo o tome svjedoči i prije tri tjedna održan sastanak u Rijadu između šefova obavještajnih službi SAD-a, Saudijske Arabije, Turske i UAE, na kojem su Amerikanci Saudijcima dali „zeleno svjetlo“ za ograničenu isporuku prijenosnih PZO sustava sirijskim islamistima.

U vrijeme kada Siriju ne mogu uvući u svoje globalne planove, Amerikanci su odustali i od oslobađanja sirijskog sjevero-istočnog grada Rakke, shvaćajući svu složenost tursko-kurdskih odnosa na tom prostoru. Osim toga, nazočnost „Islamske države“ u tom dijelu Sirije trebala bi onemogućiti planove sirijske vojske o oslobađanju regije Idlib nakon zauzimanja Aleppa. S druge strane, ograničene isporuke oružja onemogućuju i islamistima njihovo konačno zauzimanje Damaska.
I na to se zapravo svodi famozni američki „plan B“ za Siriju, čiji sadržaj još nitko nije uspio doznati iz jednog jedinog razloga – on niti ne postoji. Opisanim scenarijem djelovanja, koji Amerikancima ostavlja mogućnost upravljanja tamošnjim procesima i blokiranje Rusije na Bliskom istoku bez velikih financijskih troškova i ljudskih i materjalnih gubitaka, i služit će se buduća američka administracija, neovisno o tome tko zasjedne u vruću prvu fotelju Bijele kuće.




Autor:Z. Meter/Geopolitika.news
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.