en.wikipedia.org
en.wikipedia.org

NOVE VOJNE BAZE NIČU KAO GLJIVE POSLJE KIŠE

Autor: Zoran Meter/geopolitika.news

Kada spominjemo američku vojnu nazočnost na „Crnom kontinentu“, treba navesti, kako SAD tamo ima oko 1400 svojih vojnika iz redova specijalnih postrojbi, raspoređenih u 23 države i 10-ak vojnih baza, od kojih većinu koristi zajedno s vojskama Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, pa čak i Japana, a što znatno smanjuje troškove.

Kako se usložnjava geopolitička borba za budući ustroj svjetskog poretka, tako sve više dolazi do izražaja i potreba za otvaranjem novih vojnih baza, koje u velikoj mjeri olakšavaju (i pojeftinjuju) vođenje vojnih operacija u kriznim žarištima, uz primjenu odgovarajućih snaga u realnom vremenu.

Rusi prodali Istočnu Njemačku za cijenu jednog sendviča

Ruski vojni vrh iznova vidi potrebu za povećanje broja svojih vojnih baza i napušta doktrinu koja se zasnivala na ruskoj ogromnoj teritorijalnoj rasprostranjenosti, koja omogućuje pokrivanje bližih neuralgičnih sigurnosnih točaka na perimetru njezinih državnih granica. Međutim, kako se geopolitička bitka Istok-Zapad premiješta u dubinu Bliskog istoka, a onda i u prostor Azijsko-tihooceanske regije, pokazuje se kako deficit ili nepostojanje klasičnih vojnih baza usložnjava ili posve onemogućuje rusku vojnu konvencionalnu operativnost diljem svijeta, bez koje se ne može govoriti o paritetu snaga, a kamoli o nekakvoj geopolitičkoj pobjedi. Koliko je prethodna ruska politika 90-ih godina po pitanju njezine sigurnosne i vojne problematike bila pogrešna (ona se danas u Rusiji dominantno i u javnim i u političkim krugovima označava terminom „izdaja“), ukazuju činjenice o olakom zatvaranju brojnih sovjetskih baza diljem svijeta (neovisno o velikim ruskim gospodarskim teškoćama toga doba). Ovdje je zgodno podsjetiti na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, kada je u jednom neformalnom razgovoru izjavio kako „smo Istočnu Njemačku dobili za cijenu jednog sendviča“. Naime, sovjeti su tu zemlju predali SR Njemačkoj, a ujedno i povukli sve svoje postrojbe iz tamošnjih vojnih baza (ovo drugo je iznenadilo i same zapadne Nijemce), vrativši ih u SSSR gdje su postali socijalni problem, skupa s ogromnom količinom vraćene vojne opreme. Kao kompenzaciju Moskva je od Bona (tadašnji glavni grad SR Njemačke) dobila oko 13 milijardi njemačkih maraka. Međutim, kada se uzme u obzir da je taj novac gotovo u cjelosti potrošen za otplatu sovjetskih dugova tj. vratio se samim Nijemcima kao kreditorima, navedena izjava njemačkog kancelara itekako dobiva svoj puni smisao – „Istočna Njemačka za sendvič“.

Prošlog tjedna predstavnik ruskog Ministarstva obrane je u parlamentu (Dumi) izjavio kako se razmatra ponovno otvaranje ruskih vojnih baza na Kubi i u Vjetnamu. Samo nekoliko dana ranije Duma je jednoglasno odobrila ugovor o korištenju sirijske zrakoplovne zračne baze „Hmeymim“ (kraj Latakije) na postojanoj tj. trajnoj osnovi, uz s Damaskom prethodno dogovoreni pravni imunitet i neometan prelazak sirijske granice za ruske vojnike koji u njoj služe. Rusi grade i zrakoplovnu i podmorničku bazu na Kurilskim otocima.

Amerikanci se šire po Africi

S druge strane, američki Pentagon najavljuje početak izgradnje nove zrakoplovne baze „Agadez“ u Nigeru, čija će cijena iznositi vrtoglavih 100 milijuna dolara (u odnosu na prvotno planiranih 50 milijuna dolara), što je puno više u usporedbi s postojećim američkim bazama u Africi. Nova baza u Nigeru služit će povišenju učinkovitosti vojnih operacija protiv terorističke organizacije „Boko haram“, kroz planirane izviđačke letove bespilotnih letjelica (dronova) MQ-9 Raeper, kao i različitih modifikacija zrakoplova C-130, a na njoj će biti bazirani i američki zrakoplovi C-17. U bazi će se osnovati i središte za obuku specijalnih postrojbi nigerijske vojske, a instruktori će biti iz specijalnih snaga američke mornarice SEALS i „Zelenih beretki“, na što će se trošiti 56 milijuna dolara godišnje.

Kada spominjemo američku vojnu nazočnost na „Crnom kontinentu“, treba navesti, kako SAD tamo ima oko 1400 svojih vojnika iz redova specijalnih postrojbi, raspoređenih u 23 države i 10-ak vojnih baza, od kojih većinu koristi zajedno s vojskama Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, pa čak i Japana, a što znatno smanjuje troškove. Osim što najviše služe u borbi protiv terorizma, Amerikanci preko afričkih baza nadziru i širenje kineskog utjecaja na tom kontinentu, poglavito na njegovom sjeveru i istoku tj. na Rogu Afrike gdje se grade prve kineske zračne i pomorske baze u Africi (o kineskoj ekspanziji u Africi i izgradnji vojne baze u Džibutiju već smo ranije pisali, poveznica).

SAD, također, u okviru programa „Transsaharskog protuterorističkog partnerstva“, dodjeljuje financijsku potporu državama uključenim u taj program: Nigeru 82 milijuna, a Mauretaniji, Čadu i Maliju još 288 milijuna dolara.

Turska otvorila svoju prvu inozemnu bazu

Turski mediji su 30. rujna objavili informaciju o završetku radova i skorom otvaranju prve turske inozemne vojne baze, u afričkoj Somaliji. U njoj će biti smješteno 200 turskih vojnika, koji će obučavati somalijske vojnike za borbu protiv terorističke organizacije „Ash-Shabaab“ (džihadistička organizacija, koja kao krilo „Al-Qaide“ djeluje na prostoru Istočne Afrike). Dvije države potpisale su u veljači 2014. godine ugovor, odobren od strane UN-a, kojim se planira privremena obuka 1 500 somalijskih vojnika, a ukupno se planira obučiti 10 500 vojnika. Ovdje treba nadodati kako Turska već gradi i svoju drugu inozemnu vojnu bazu, i to u Perzijskom zaljevu, u Kataru, koja bi vrlo brzo trebala postati i operativna.

Afrika se od strane aktualne turske vlasti razmatra kao najperspektivniji smjer međunarodne suradnje Turske, ali i kao neiscrpno vrelo prirodnih bogatstava s ogromnom količinom „mogućnosti za svih“. Od kada je 2005. godina u Turskoj proglašena „godinom Afrike“, drastično je povećan broj turskih diplomatskih predstavništava na tom kontinentu, koji sada iznosi 43, u odnosu na svega 14 koliko je iznosio 2002. godine – do dolaska na vlast Stranke pravde i razvoja predsjednika Erdogana. Istodobno je turski izvoz u države tropske Afrike dosegao skoro 4 milijarde dolara, u odnosu na cca 555 milijuna dolara koliko je iznosio 2003. godine.

Turski odnosi sa Somalijom normalizirali su se 2011. godine (tursko veleposlanstvo u Mogadishu bilo je zatvoreno od 1991.g.) i posjete tadašnjeg premijera Recepa Erdogana toj zemlji, nakon čega je usljedila humanitarna pomoć Ankare u iznosu od 400 milijuna dolara, kroz Tursku agenciju za suradnju i koordinaciju (TIKA), Crveni polumjesec i druge organizacije. Turski program pomoći ogleda se i u tome, da u Turskoj trenutačno studira 500 somalijskih studenata s turskim stipendijama, a između dvije zemlje postoji i direktna zrakoplovna veza.

Turska političko-vojna ekspanzija ukazuje na namjere Ankare za svojim trajnim učvršćenjem na Rogu Afrike, u neposrednoj blizini strateške transportne arterije koja vodi kroz Crveno more. Na taj način Turska baca izazov velikim međunarodnim igračima koji već djeluju ili namjeravaju djelovati u Indijskom oceanu i njegovom priobalju. Ali ipak je teško vjerovati kako će Somalija u skoroj perspektivi postati „vrata“ Istočne Afrike. To je već ionako postao Džibuti (u njemu su sada, jedna pored druge, američka, francuska i kineska vojna baza), a njemu se pridodaje i samoproglašena enklava Somaliland sa svojom lukom Berbera, za upravljanje kojom je početkom rujna pobijedio konzorcij pod vodstvom operatera DP World iz Dubaija.

Međutim, pitanje je i koliko se sama današnja Turska može nositi s visoko postavljenim strateškim zadaćama. Osim Amerikanaca i Kineza, kao i UAE i ostalih arapskih sila iz Perzijskog zaljeva, taj je prostor „bogat“ radikalnim islamističkim organizacijama i terorizmom, upravo kao posljedica njegove geostrateške važnosti. Turska će, boreći se protiv istočno-afričke terorističke organizacije „Ash-Shabaab“, na sebe i svoje postrojbe zasigurno navući dodatni islamistički bijes. I to sve uz već ionako veliku terorističku ugrozu kojoj je i sama turska država danas izložena kroz sveukupne turbulentne procese u svom okružju.

Mogli bismo reći i ovako: ako igraš globalno, budi spreman i na globalne ugroze. A je li Turska za to spremna pokazat će vrijeme.

Poveznica

Izvor: geopolitika.news

Autor: Zoran Meter/geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI