Screenshot

NAKON SMJENE REXA TILLERSONA: Iran zabrinut, Arapi sretni, Rusi indiferentni

Autor: dnevno.hr

O nedavnoj Trumpovoj smjeni američkog državnog tajnika Rexa Tillersona i njegove zamijene direktorom CIA-e Mikeom Pompeom, za komentar smo pitali glavnog urednika analitičkog portala Geopolitika.news Zorana Metera. Evo njegovih razmišljanja i prosudbi:

Ovaj potez američkog predsjednika Trumpa samo potvrđuje već u Obamino vrijeme započetu penetraciju zapovjednih kadrova iz vojno-obavještajnog bloka u najviše državne političke strukture Sjedinjenih država, a što onda itekako utječe i na formiranje, prije svega vanjske politike te zemlje. Zato se Trumpov potez s velikim zanimanjem prati diljem svijeta, a glavno se pitanje svodi, predstavlja li on daljnju radikalizaciju američke vanjske politike ili ne.

Najintenzivnije su reakcije na Bliskom istoku, gdje je Trumpova administracija povukla neke od svojih najradikalnijih vanjskopolitičkih poteza: od jačanja političkih pritisaka na Iran i proglašavanja te države glavnim sponzorom međunarodnog terorizma, jačanja američke vojne nazočnosti na istoku Sirije i u Afganistanu, pa do priznanja Jeruzalema glavnim izraelskim gradom zbog čega je Trump na sebe navukao bijes muslimanskog stanovništva ne samo te regije.

I dok su Arapi u načelu sretni zbog Tillersonovog odlaska, u Iranu je vidljiva zabrinutost njegovom zamjenom prvim čovjekom CIA-e, poznatom po protuiranskim stavovima. Tako iranski medij „Javan“, blizak Korpusu straže islamske revolucije, navodi, kako dolazak Pompea u State Department “signalizira kraj nuklearnog sporazuma”. U Teheranu se mogu osjetiti pripreme za razvrgavanje Sporazuma o iranskom nuklearnom programu iz srpnja 2015.g., na čemu inzistira Trumpova administracija u slučaju da u slijedećih cca mjesec i pol dana ne dođe do suglasja između SAD-a i EU oko ugrađivanja jednostranih izmjena u slovo sporazuma, naravno, na štetu Teherana. Podsjetimo, Trump je početkom siječnja europskim saveznicima, supotpisnicima međunarodnog sporazuma s Iranom (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) dao rok od 120 dana za prihvaćanje američkih uvjeta oko izmjene tog dokumenta, ili će se, u protivnom, SAD iz njega povući jednostrano. Stav EU po tom je pitanju do sada ostao nepromjenjen tj. njezini ključni igrači, kao i EU u cjelini, protive se jednostranim potezima u smislu zadiranja u važeći međunarodno-pravni dokument, i predlažu orijentiranje na restrikcije oko razvoja iranskog raketnog (balističkog) programa, koji nije vezan uz nuklearni sporazum. Washingtonu to nije dovoljno, ali europski je prijedlog protivan i za Teheran pa je čitava stvar i dalje vrlo komplicirana. Nervoza će još više rasti kako se primiče krajnji rok Trumpovog ultimatuma, prije svega u samom Washingtonu, koji nikako ne želi ostati usamljen u međunarodnoj zajednici po pitanju izlaska iz nuklearnog sporazuma. I u tom se kontekstu, između ostalog, može promatrati Tillersonova smjena, budući da on nije uspio uvjeriti europske saveznike u promjenu stava. Štoviše, sam Tillerson je ne jednom izjavljivao kako je i osobno za očuvanje nuklearnog sporazuma te se pridržavao “delikatne linije” u pregovorima s američkim saveznicima po tom pitanju. Naravno, Tillerson u američkom političkom establišmentu u tome nikako nije usamljen što sve skupa još više otežava Trumpov položaj glede tog pitanja.

S druge strane, arapske zemlje Perzijskog zaljeva Tillersonovu smjenu dočekale su s neskrivenim oduševljenjem. Upravo su te monarhije, na čelu sa Saudijskom Arabijom, bile vrlo nezadovoljne Tillersonovim stavom glede njihovog sukoba s “odmetnutim” i zbog potpore terorizmu stigmatiziranim Katarom, jer je Tillerson, za razliku od Trumpa, u početnoj fazi “međuarapske krize” inzistirao na umjerenim potezima i političkom dijalogu s Dohom.

Emiratski medij na engleskom jeziku “Khaleej Times” danas donosi naslov pod nazivom “YOU’RE TIRED” (“smjenjeni ste”), a saudijsko izdanje na engleskom jeziku “Arab News”, stavilo je sličan naslov, dok njegov glavni urednik smatra, kako je bliskoistočni smijer Rexa Tillersona “gurnuo regiju u stanje političkog groblja”.

Naravno, zanimljivo je pratiti reakcije o Tillersonovoj smjeni i iz Turske, jer je Ankara glavni katarski saveznik u regiji, ali i s pozicije nikad lošijih američko-turskih odnosa izazvanih nizom neugodnih pitanja o kojima dvije strane imaju posve drugačije poglede: od američke potpore sirijskim Kurdima, stavova glede pokušaja vojnog udara u Turskoj u srpnju 2015.g. i izručenja Fetullaha Gulena Turskoj, pa do turske kupovine ruskih protuzračnih i proturaketnih sustava S-400. Turski premijer Binali Yildirim danas je izjavio kako Ankara ne želi komentirati odluke američkog predsjednika, i da odnosi Turske i SAD-a nisu vezani za konkretne osobe. Naglasio je kako između Ankare i Washingtona postoje određeni problemi jer su SAD “uzele pod zaštitu terorističke organizacije”.




Ne treba zaboraviti kako je Rex Tillerson krajem veljače boravio u Turskoj s ciljem pronalaska izlaska iz “slijepog tunela” u koji su zašli odnosi – možda i najvažnijih saveznika unutar NATO-a, i da su tada osnovane radne grupe s ciljem postizanja sličnih stavova po ključnim pitanjima. Jedna od tih grupa sastala se u Washingtonu prošli vikend ali tada nije postignut bilo kakav ključan pomak. Pregovori se trebaju nastaviti ali će Tillersonova smjena i u tome ostaviti svoj trag. Tillerson je u Ankari razgovarao s turskim čelnikom Erdoganom više od tri sata iza zatvorenih vrata. I sve o čemu su razgovarali, a većina toga za javnost je ostala pod velom tajne, sada više nema nikakvu važnost. Dolazi Mike Pompeo i sve kreće iz početka. Ali s obzirom na poznate stavove američkog vojnog i obavještajnog vrha o nastavku američke suradnje sa sirijskim Kurdima neovisno o prijetećim turskim stavovima, malo je vjerojatno kako će u skoro vrijeme nastupiti zatopljenje američko-turskih odnosa.

I konačno, ono najvažnije: kako će Tillersonova smjena utjecati na daljnji tijek američko-ruskih odnosa? Po mom mišljenju – nikako! Ti će odnosi i dalje biti napeti, a preuzimanje američkih vanjskopolitičkih uzdi u Pompeove ruke sasvim sigurno ih neće relaksirati. O tome najbolje svjedoče i jučerašnje riječi samog Rexa Tillersona na konferenciji za medije održanoj povodom njegove smjene, kada je, zapravo, po prvi put mogao reći istinu i vlastiti stav o odnosima dviju velesila. Kazao je, kako će, ukoliko se nastavi s dosadašnjim ruskim smjerom, to dovesti do nove izolacije Rusije, “a takvo stanje ne odgovara ničijim interesima”.

Ponavljam, oko razvoja američko-ruskih odnosa nemam nikakvih iluizija. Oni su, barem u srednjoročnom razdoblju a vjerojatno i duže, osuđeni na “nužni minimum”. Međutim, kada govorimo o Mikeu Pompeu, ipak nešto možemo primjetiti prisjećajući se pojedinih njegovih poteza i izjava:




Tako je Pompeo u srpnju 2017.g. u intervjuu portalu Washington Free Beacon , izjavio, kako Iran, Kina i Rusija nastavljaju biti problemi po Sjedinjene Države u budućnosti, ali da najozbiljniju ugrozu u planu gospodarstva i vojnih odnosa u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi predstavlja Kina, koja “gradi silu usmjerenu na suprostavljanje projekciji snaga SAD-a u cijelom svijetu”.

Drugi, i više nego zanimljiv potez Pompeo je povukao početkom veljače, upravo na dan kada je Bijela kuća Kongresu obznanila tzv. kremaljsku listu – spisak visokih ruskih političkih i gospodarskih djelatnika protiv kojih bi se trebale primijeniti sankcije. Tada je, kao grom iz vedra neba odjeknula vijest, da je u isto vrijeme dok je ministar financija kongresnicima razglabao o spomenutom spisku, u Washington stigao – ni manje ni više nego ruski šef svih obavještajaca Sergey Narishkin i da se tamo sastao s direkrotom CIA-e Mikeom Pompeom!

Zbog bijesa sa strane mnogih kongresmena (usmjerenog prema Trumpu) zbog dolaska prvog ruskog obavještajca, morao se oglasiti i sam Pompeo, kazavši, kako su ovakvi sastanci nužni i da dvije strane razgovaraju o sigurnosnim problemima poput terorizma itd.

Naravno da je Pompeo potpuno u pravu i kako SAD i Rusija zapravo nikada i nisu prekinule kontakte na najvišim sigurnosnim razinama, neovisno o njihovom drastično limitiranom karakteru u odnosu na raniju suradnju. Danas je, međutim, stanje u američkom političkom establišmentu do te mjere degradiralo, da si političari po struci, a to su kongresmeni, koji se razbacuju teškim riječima i frazama u kontekstu nadolazećih američkih izbora krajem ove godine ne bi li se svidjeli elektoratu, daju za pravo ulaziti u problematiku sigurnosne sfere kojom se bave profesionalci i stručnjaci – ne političari – i davati im smjernice što oni smiju, a što ne smiju činiti. Po toj logici, sigurnosne strukture države valjda bi u svoje redove trebale zapošljavati političare pa bi onda kongresmeni bili mirni i sigurni da te institucije rade sve što treba i što je u korist njihovih predizbornih aktivnosti. Ali, hvala Bogu, to još nije tako pa profesionalci i u CIA-i i u Pentagonu ipak još uvjek vode glavnu riječ.

Na temu američko-ruske suradnje u sigurnosno-obajveštajnoj sferi, kada i Pompeo, oglasio i ruski zamjenik ministra vanjskih poslova Oleg Siromolotov. Kazao je, kako je kompleksni dijalog između Rusije i SAD-a po pitanju protuterorističkih aktivnosti, kakav je bio u prošlosti, u skorije vrijeme teško moguć jer je između dviju država “srušeno previše mostova”.

“U nas (u Rusiji, op. ZM) postoji bogato, jedinstveno i uspješno iskustvo o tome kako se represivnim mjerama suprostaviti terorizmu, kao i po pitanju njegove prevencije. Mnogi inozemni partneri nam se obraćaju… za suradnju i dobivaju nužnu pomoć ili konzultacije”, kazao je ruski zamjenik  ministra vanjskih poslova. Dodao je, kako se Amerikanci obraćaju Rusiji samo kada kod njih iznikne neko žurno pitanje ili neka krizna situacija, a obični službeni i radni kontakti s Rusijom za Washington su sada praktički tabu. Ali to ne znači, čak i u ovim složenim vremenima, da se ne odvijaju bilateralni susreti službenih osoba. Oni su se održali i u ovoj godini…, a planiraju se i novi kontakti, kazao je Siromolotov i zaključio, kako je moguće da je “za naše američke partnere sada poželjnije da se oni (kontakti)  provode bez javne pompe”.

Ova ocjena ruskog dužnosnika svakako je i najbliža istini. U tom bih kontekstu podsjetio i na jučerašnju prvu oštru rusku prijetnju svojim vojnim suprostavljanjem Pentagonu glede mogućih američkih vojnih poteza u Siriji, izrečenu od strane zapovjednika Glavnog stožera ruske vojske generala Valeriya Gerasimova, ukoliko se američka vojska usmjeri protiv Assadove vlade u Damasku. Već istu večer održan je telefonski razgovor između generala Gerasimova iglavnog zapovjednika američkih oružanih snaga generala Josepha Dunforda o stanju na sirijskom terenu, nakon čega je priopćeno, kako će se razgovori vojnih zapovjedništava dviju strana i dalje nastaviti.

I upravo se u tome ogleda bit sadašnjih i budućih američko-ruskih odnosa: međusobno suprostavljanje na svim područjima političke i gospodarske aktivnosti i pokušaj američke što veće izolacije Rusije na međunarodnoj razini, a nužna suradnja, ili bolje reći minimalna koordinacija poteza, samo u onim slučajevima koji prijete njihovoj neposrednoj vojnoj konfrontaciji i incidentima, kako je to danas na tlu Sirije, a sutra, možda, u Ukrajini.

Autor:dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.