screenshot
screenshot

Najnovija analiza turskog prevrata: Stabilizacija ili dezintegracija?

Autor: Zoran Meter

Događaji vezani uz nedavni pokušaj vojnog prevrata u Turskoj i dalje pljene pozornost javnosti diljem svijeta Najnovije medijske analize uglavnom se kreću oko toga kako turske vlasti smatraju da je organizator puča politički disident i islamski propovjednik Fethullah Gülen s boravištem u SAD-u, kao i toga da on negira sve optužbe i uzvraća udarac govoreći da iza pokušaja prevrata stoji osobno predsjednik Erdogan i njegova politička vrhuška (prenio britanski Guardian). Novost je i to što turske vlasti sve više zaoštravaju retoriku prema SAD-u tražeći Gülenovo izručenje, a što Amerikanci ne žele učiniti bez prethodnog predočenja konkretnih dokaza. Washington i Bruxelless pritom Ankaru dodatno i upozoravaju kako se prema pučistima ne može odnositi kako ona hoće već isključivo u okvirima civiliziranih zakona.

Događaji vezani uz nedavni pokušaj vojnog prevrata u Turskoj i dalje pljene pozornost javnosti diljem svijeta Najnovije medijske analize uglavnom se kreću oko toga kako turske vlasti smatraju da je organizator puča politički disident i islamski propovjednik Fethullah Gülen s boravištem u SAD-u, kao i toga da on negira sve optužbe i uzvraća udarac govoreći da iza pokušaja prevrata stoji osobno predsjednik Erdogan i njegova politička vrhuška (prenio britanski Guardian). Novost je i to što turske vlasti sve više zaoštravaju retoriku prema SAD-u tražeći Gülenovo izručenje, a što Amerikanci ne žele učiniti bez prethodnog predočenja konkretnih dokaza. Washington i Bruxelless pritom Ankaru dodatno i upozoravaju kako se prema pučistima ne može odnositi kako ona hoće već isključivo u okvirima civiliziranih zakona.

Ali nije sve ostalo na pukim izjavama o mogućem „prestanku prijateljstva“ ukoliko se Gülen ne izruči Turskoj (što je javno izjavio premijer Binali Yildirim, a predjsednik Erdogan malo „omekšao“), već se psihološka igra s retorike prebacila na konkretiku – i to onu osjetljive, vojne prirode. Nakon jučerašnjeg uhićenja zapovjednika zrakoplovne baze „Incirlik“ na jugu Turske usljedila je i privremena zabrana poljetanja američkih zrakoplova koji sudjeluju u akcijama međunarodne koalicije za borbu protiv „Islamske države“, a što je neugodan potez ukoliko se ima na umu tursko članstvo u NATO savezu (naravno, više u smislu imidža te organizacije nego eventualnih daljnjih zaoštravanja ili dubinskih potresa koji bi vodili k turskom napuštanju NATO-a). A da je to tako, potvrđuje i prispjela informacija o brzom ukidanju te blokade, a što jasno ukazuje gdje je kojoj državi stvarno mjesto u međunarodnom položaju i odnosima.

Pa iako sve veći broj „čudnih“ informacija koje pristižu iz Turske, poput onih da je vojni helikopter u kritičnoj noći raketirao zgradu parlamenta iako je bila prazna, ili da su pobunjene vojne jedinice zauzele zgradu turske obavještajne službe MIT u kojoj se tada nije nitko nalazio, mogu ići na ruku zagovarateljima „teorije urote“ tj. onima koji tvrde kako iza puča stoji upravo sam Erdogan, na bismo se s tim složili.

Preciznije, Geopolitika.news se ne bi složila ni s jednom od dvaju spomenutih scenarija koji se danas medijski protežiraju kao prilično izgledni. Radije bismo se držali svojih prethodnih stavova o organizatorima puča iz redova srednjeg i višeg časničkog kadra turske vojske i žandarmerije. Tome pridonose i informacije sa samog terena (Turske) koje ukazuju o priličnoj „šlampavosti“ operacionalizacije samoga plana ali i reakcije predsjednika Erdogana kao, uvjetno rečeno, „pobjednika“ (što je neuvjerljiv pojam ukoliko se u obzir uzme velika podjeljenost unutar turskog nacionalnog korpusa (bez onog kurdskog) kada je u pitanju potpora njegovoj vladavini).

Predsjednik Erdogan u ovakvim unutarturskim odnosima teško da bi se usudio zaigrati tako visoko-rizičnu igru imajući u vidu i otvoreno i latentno (što je još opasnije) nezadovoljstvo vojske koje traje godinama, bez obzira na izvršene čistke. Njemu odana obvaještajna služba MIT (točnije, njezin nedavno promijenjeni vrh) nije toliko efikasna, a osim toga ima vrlo slaba uporišta u turskim oružanim snagama koja bi joj omogućila provedbu jednog tako kompliciranog i rizičnog „eksperimenta“. Sam predsjednik Erdogan ionako je prilično paranoičan kada je u pitanju izvaninstitucionalna ugroza njegovoj vladavini (obračun s medijima, oporbenim političarima i zastupnicima i sl.) i teško bi prihvatio takav rizik. O stupnju njegove paranoje govori i trenutačna, izrazito emocijama vođena masovna akcija odmazde u kojoj se uhićuju svi „nepoćudni“ kadrovi u državnim institucijama, gotovo po recepturi Staljinovih paranoidnih čistki vojnih krugova SSSR-a iz 30.-ih godine prošlog stoljeća (velikim dijelom utemeljenih na utvrđenoj krivnji metodom „rekla-kazala“) i to uoči početka Drugog svjetskog rata. A današnje ozračje u bliskoistočnoj regiji i šire umnogome i podsjeća na to razdoblje.

Do sada su turske službe sigurnosti uhitile 7 generala, 48 pukovnika i oko 400 ostalih (nižih) časnika, a da o uhićenjima sudaca, državnih odvjetnika, pravnih savjetnika i ne govorimo (i to u trenutku aktualne uskladbe pravosudne tematike na pregovaračkom stolu između Ankare i Bruxellessa). Osim što to uvelike destabilizira vojsku, ono snižava i razinu javne sigurnosti u zemlji, u kojoj je u tijeku unutarnji sukob s kurdima na jugo-istoku Turske i više-manje prikriven masakr koji se prema njima izvodi, osim u spomenutim područjima, i u pograničnim regijama Iračkog Kurdistana (uglavnom sponzoriranim paravojnim postrojbama). Samim tim se povećava i ugroza od kurdskog i turskog ljevičarskog terorizma, uz ionako sve jači i onaj islamistički. Slabljenje vojske, u kojoj su uhićeni i neki zapovjedni kadrovi posredno ili neposredno uključeni u vojna zbivanja na sjeveru Sirije, znači i srednjoročnu nemogućnost pokretanja službene vojne intervencije u toj susjednoj zemlji, koje se ne jednom u proteklih godinu dana iz dobro obavještenih krugova spominjalo kao Erdoganovu želju (ponekad ograničenu „samo“ na sjeverni dio susjedne države), a protivili su joj se turski generali.

Uhićenja tolikog broja vojnih časnika ukazuje na njihov nesrazmjer s intenzitetom i metodom izvođenja same akcije prevrata. Slabašna i neodlučna vojna aktivnost (bez obzira na sudjelovanje zrakoplova, helikoptera i tenkovskih jedinica) ukazuje na to, da je visoko zapovjedništvo ipak previše kalkuliralo i prepustilio nižim strukturama provedbu prevratničkog scenarija, pa ukoliko uspije dobro, ukoliko ne – oni ostaju čisti. Jer ne može biti utemeljenja u stavovima koji tvrde kako turska vojska nije uspjela izvršiti udar zbog naroda izišlog na gradske ulice i trgove. Da je bilo istinske volje udar bi se izvršio čvrsto, vojnički i nepokolebljivo, a automatski uvedeno izvanredno stanje, koje podrazumijeva i zabranu javnog okupljanja, dalo bi „legitimitet“ za puno brutalniji obračun s narodom (nego li je konkretno bilo) ukoliko on sprječava provedbu akcije. To potvrđuju mnogi supješno provedeni vojni udari diljem svijeta (a bilo je, ne jednom, i u samoj Turskoj). Vojni vrh je kalkulirao, a kao posljedica toga, sada u velikoj mjeri i sam stradava u odmazdi države.

Sadašnje ne podizanje vojske na ulice, iako državne vlasti još uvjek tvrde kako je stanje ozbiljno i da opasnost nije prošla, već jedino pripadnika policijskih snaga u odori i u civilu, jasno ukazuje koliko nepovjerenje predsjednik Erdogan još uvjek ima prema vojsci kao instituciji i da u sadašnjem trenutku on zapravo ne zna kome tamo može vjerovati. Njemu je, koliko god to apsurdno zvučilo, sada najjača potpora ona koja mu pristiže iz inozemnih političkih i diplomatskih krugova koji su mu, inače, sve prije samo ne skloni i koji su očito procijenili kako je „jezičak vage“ ipak prevagnuo na Erdoganovu stranu. A u takvim uvjetima je jasno kako o brzoj stabilizaciji stanja u Turskoj ne može biti riječi.

A kada je to tako, podrazumjeva se i kako, bez obzira na gore navedenu trenutačnu „zaigranost“ između Ankare i Washingtona, nikakvog dubinskog poremećaja u njihovim odnosima ne može ni biti. SAD-u je, sukladno njegovom gotovo stoljetnom pragmatizmu kao temelju vođenja vanjske politike, potpuno svejedno tko u Turskoj vlada i Washington će potporu uvjek pružiti jačoj strani, osiguravajući tako svoje prijeko potrebno savezništvo s tom zemljom. To ne znači da i dalje neće biti političkih i diplomatskih kritika stupnja demokratskog stanja u Turskoj i poštivanja zakona od strane njezine izvršene vlasti. Međutim, Turska je islamska zemlja s velikim utjecajem u regiji i ona savršeno nadopunjuje nedostatke koje američko savezništvo s Izraelom nije u mogućnosti popuniti vezano uz pojedina osjetljiva regionalna pitanja (zbog poznatih povijesnih razloga i ukupnih izraelsko-arapskih odnosa).

Koliko će još trajati nestabilnost u post-prevratnoj Turskoj teško je reći, kao što je teško i predvidjeti ide li zemlja uopće u smjeru stabilizacije ili možda prema još dubljoj političkoj i institucionalnoj krizi, disfunkcionalnosti pa i samoj dezintegraciji kada je riječ o kurdskoj problematici. A baš glede te posljednje sa sigurnošću možemo reći kako se kurdi nikada neće pomiriti s Erdoganovom vlašću, previše ogrezlom u njihovoj krvi i nepomirljivom kada je riječ o bilo kakvom dogovoru s kurdskim političkim predstavnicima usmjerenom prema riješavanju kurdskog političkog statusa. A to jedino znači daljnji nastavak represije i krvoprolića i popratnog terorizma na ulicama turskih gradova, u ionako vrlo složenim uvjetima bliskoistočnog okružja.

Autor: Zoran Meter

ZADNJE VIJESTI