https://commons.wikimedia.org/wiki/File:The_flag_of_Syrian_Arab_Republic_Damascus,_Syria1.jpg
https://commons.wikimedia.org/wiki/File:The_flag_of_Syrian_Arab_Republic_Damascus,_Syria1.jpg

KRAH „UMJERENE OPORBE“ U ALEPPU

Autor: Zoran Meter / Geopolitika.news

Na sličnom tragu je i izjava njemačkog ministra vanjskih poslova Franka-Waltera Steinmeiera, koji je pozvao Rusiju i Siriju na odbacivanje stavova o tome da će zauzeće Aleppa biti odlučna pobjeda u ratu.

Sirijska vlada danas je priopćila kako su snage sirijske vojske i njezinih saveznika (iranske, iračke i libanonske dragovoljačke postrojbe) uspjele osloboditi više od trećine okupiranog istočnog dijela grada Aleppa.

Katarski ministar vanjskih poslova Mohammed bin Abdulrahman al-Tani priznao je kako se Aleppo može naći pod punim nadzorom vlasti u Damasku ali da će, neovisno o tome, monarhije Perzijskog zaljeva nastaviti naoružavati sirijsku oporbu i da su spremne dostavljati joj prijenosne raketne sustave. „Čak i ako režim osvoji Aleppo“, kaže katarski ministar, „uvjeren sam kako mi možemo njega ponovo vratiti.“

Na sličnom tragu je i izjava njemačkog ministra vanjskih poslova Franka-Waltera Steinmeiera, koji je pozvao Rusiju i Siriju na odbacivanje stavova o tome da će zauzeće Aleppa biti odlučna pobjeda u ratu.

Danas je i francuski ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault zatražio sazivanje izvanredne sjednice VS UN-a glede razmatranja stanja u Aleppu, navodeći kako „više nego ikada ranije treba žurno usvojiti odluke za prestanak vojnih aktivnosti i … dostavu humanitarne pomoći“.

Iz navedenih izjava razvidan je stupanj visoke nervoze koji je zahvatio arapske monarhije i predvodnike dosadašnje Zapadne politike po pitanju Sirije, ali, što je još gore, i sinkroniziranost njihovih stavova koji se svode na zaštitu onih snaga koje godinama rade na nasilnoj smjeni zakonito izabrane vlasti jedne suverene države (bez obzira na stupanj njezine demokracije, pričemu od onog sirijskog ima kudikamo gorih režima na to istom Bliskom istoku, koji pritom uživaju privilegiju strateških partnera „uljudbenog Zapadnog svijeta“), ili na njezinom uništenju kao samostalnog međunarodnog državnog subjekta. Spomenuti katarski ministar čak si daje za pravo otvoreno reći kako „ćemo mi“ vratiti izgubljeni Aleppo. Pitanje je kako bi reagirao da je stanje kojim slućajem obrnuto i da se sve ovo umjesto u Siriji događa u Kataru ili Saudijskoj Arabiji, u kojima je, k tome, stupanj demokracije ili stanja ljudskih prava na razini srednjovjekovlja.

Prijelom bitke za Aleppo

A stanje na samoj bojišnici bivše „gospodarske prijestolnice“ Sirije je sljedeće: sirijska vojska i dragovoljačke postrojbe, kojima su se priključile i postrojbe kurdske samozaštite, u dva dana stavile su pod nadzor niz strateški važnih kvartova istočnog dijela grada i praktički ga razdjelile po pola. S vojne točke gledišta nastupila je agonija islamističkih i njima pridruženih snaga tzv. umjerene sirijske oporbe, koji zbog velikih gubitaka i prvih pojava oštrih međusobnih sukoba više nemaju organiziranu strategiju obrane. Brzina napredovanja sirijskih snaga potvrđuje naše prethodne stavove o tome, kako istočni dio grada nije bio nekakva moderna verzija neprobojne srednjovjekovne utvrde, već se isključivo radilo o svjesnom taktiziranju i oprezu sirijske vojske i ruskih zračnih snaga u toj zemlji da se ne ide u konačnu operaciju oslobođenja grada, znajući kakva će histerija u Zapadnim i arapskim medijima potom usljediti. Zbog toga se u pojačanoj mjeri davala šansa pregovorima i političkom dogovoru. Međutim, kako su sve maske odavno pale, ne samo po pitanju Aleppa i Sirije uopće, paralelno s američkim predvodništvom akcije oslobođenja iračkog Mosula donešena je i konačna odluka o čišćenju čitavog Aleppa od strane islamističkih terorista. A ti isti su i doslovce terorizirali tamošnje stanovništvo koje se opiralo boriti protiv sirijske vojske, kao i granatirali stanovništvo u slobodnim dijelovima grada. U tim i takvim okolnostima, koji su uključivali i drastično smanjen priljev pričuvnih snaga i vojno-tehničkih sredstava u čvrsto opkoljeni dio grada, a paralelno s njim i geometrijska progresija u slabljenju borbenog duha islamističkih boraca, ništa drugo osim njihovog brzog kolapsa nije se moglo niti očekivati. To slobodno možemo reći usprkos činjenici što još uvjek nije oslobođena niti polovica od ukupno okupiranog teritorija istočnog Aleppa.

Naravno, scenarij potpunog poraza islamista mogao bi spriječiti jedino neki novi američko-ruski sporazum, do kojega, procjenjujemo, ipak neće doći (osim, eventualno, dogovora o nekom obliku pružanja humanitarne pomoći civilima pod agendom UN-a) usprkos aktualnim intenziviranim pokušajima američkog državnog tajnika Johna Kerryja (što samo ukazuje na stupanj kaosa u pobunjeničkim strukturama ali i Zapadnoj politici po pitanju Sirije uopće) da kroz razgovore sa svojim ruskim kolegom Sergeyom Lavrovom reanimira, ni više ni manje nego sporazum dviju država od 10. listopada u nekoj reduciranij formi, a koja bi iznova uključivala prestanak borbi u zamjenu za američko razdjeljivanje oporbenih snaga od onih terorističkih.

Teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“, kroz svoj nedavni posljednji pokušaj prodora u Aleppo iz smjera istoka taktikom „ljudskih valova“, iscrpila je svoje resurse do maksimuma jer je njezin gotovo svaki treći borac bio ubijen ili ranjen. Istodobno je položaj džihadista u susjednoj regiji Idlib, odakle je „Al-Nusri“ pristizala najveća količina boraca i topničkog oruđa, također postao katastrofalan. Oni su izloženi sustavnom zračnom bombardiranju sirijskih i ruskih zrakoplova i, ukoliko se ne postigne brzo mirovno riješenje po pitanju Sirije nakon oslobođenja Aleppa, idući smjer bojevih djelovanja sirijske vojske gotovo sigurno će biti upravo ta regija.

Osim kraha obrane, još jedan čimbenik svjedoči o prijelomnoj fazi boja za Aleppo: radi se o sve lakšem prijelazu civilnog stanovništva iz istočnog dijela grada u njegove slobodne dijelove (u nepuna dva dana slobode se uspjelo dočepati više od 3 tisuće ljudi) . S tim u svezi razvidno je kako i Zapadni mediji sve češće prenose njihova svjedočanstva o torturama kroz koje su prolazili od strane umjereno-terorističke koalicije u istočnom Aleppu, čiji su se pripadnici brutalno obračunavali sa svima onima koji bi se odbijali priključiti aktivnoj borbi protiv sirijske vojske, ili su takvima jednostavno odbijali prodavati prehrambene potrepštine za članove njihovih obitelji. A po onima koji su željeli prijeći na slobodni teritorij kroz ostavljene koridore od strane sirijske vojske, teroristi su pucali kao po vojnim ciljevima, uključno i po ženama i djeci.

Ali najvažnija vijest koja svjedoči o besperspektivnosti daljnje obrane jest ona, prema kojoj je središnje zapovjedništvo „Jabhat al-Nusre“, organizacije na kojoj je i počivala obrana istočnog dijela grada, pozvalo svoje borce na napuštanje Aleppa, čime je i stavljena točka na pitanje pobjednika. Takva odluka posebno udara po interesima Saudijske Arabije koja je najvećim dijelom nadzirala i upravljala tom terorističkom organizacijom, kao sirijskom filijalom „Al-Qaide“. Pritom si možemo dati slobodu za izvođenje zaključka prema kojem je saudijska politika u Siriji poražena u odnosu na njoj konkurentnu iransku, što može imati itekako negativne posljedice po tvorca ukupne konstrukcije moderne saudijske regionalne vanjske politike – nasljednog princa i ministra obrane Muhammeda ben Salmana. Poglavito s obzirom na njegove glavne političke oponente u Rijadu, prije svega moćnog princa i također prjestolonasljednika te aktualnog ministra unutarnjih poslova saudijske kraljevine Muhammeda bin Nayfa, kao najžešćeg kritičara saudijske vanjske politike. Upravo iz te činjenice i proizlazi iskazana nervoza katarskog državnog vrha koji je po ovom pitanju solidaran s Rijadom i koji se i sam boji predstojeće ofanzive sirijskih snaga na islamiste u regiji Idlib. U svom strahu Katar ne bi snabdjevao prosaudijske formacije nego one kojima već dugo godina sam upravlja – postrojbama odanim „Islamskoj državi“. Drugih oružanih formacija barem donekle ozbiljnijega karaktera i snage jednostavno nema, iako ni perspektiva „Islamske države“ već odavno nije svijetla.

Također se može primjetiti kako je ofanziva sirijske vojske na istočni dio Aleppa intenzivirana nakon nedavnih telefonskih razgovora između predsjednika Putina i Erdogana, održanih nakon pogibije trojice turskih vojnika pod udarom sirijskog zrakoplovstva u okolici grada Al-Bab (o čemu smo opširnije pisali u jučerašnjoj analizi: http://geopolitika.news/analize/razgovor-putin-erdogan-nakon-pogibije-trojice-turskih-vojnika-na-sjeveru-sirije/.

Opisanim razvojem stanja u Aleppu može se zaključiti kako se Turska pomirila s gubitkom toga grada i da se on više ne razmatra unutar strateških projekcija Ankare po pitanju susjedne države i s njom vezanih turskih interesa.

Aktualna američka administracija sada očito ubrzano želi spasiti što se spasiti da od ostataka umjerene sirijske oporbe prije dolaska na dužnost nove vlade pod kormilom g. Donalda Trumpa. Međutim, nisam uvjeren kako će Rusi pri ovakvom, po sebe povoljnom razvoju stanja, pristati na novu rundu beskonačnih pregovora i postizanja „konačnih“ sporazuma koje bi gospoda Kerry i Lavrov potpisali, a da bi ih Obamina administracija odmah potom jednostavno ili ignorirala ili proglašavala nevažećim kao da je državni tajnik predstavnik neke treće zemlje, a ne SAD-a. O tome svjedoči i nedavna izjava predstavnika ruskog predsjednika za Bliski istok i Afriku i zamjenika ministra vanjskih poslova Mihaila Bogdanova iz Perua, kada je izjavio, kako će Rusija po pitanju dogovora oko Sirije čekati novu američku ekipu pod vodstvom Donalda Trumpa.

Međutim, nisam uvjeren kako će se američka politika po pitanju Sirije značajnije promjeniti. Ona će možda privremeno uvažiti trenutačni raspored snaga i ostanak predsjednika Asada na vlasti, stavljajući naglasak na sinkronizaciju borbe protiv „Islamske države“ u toj zemlji, a ne na rušenje Asada vojnim obračunom jer to u geopolitičkom smislu sada nije niti moguće. Međutim, Washington će nedvojbeno pokušati zadržati utjecaj (neposredno ili posredno kroz svoje partnere u regiji) na sirijski sunitski korpus i u nekom povoljnijem trenutku pokušati neutralizirati ili barem sniziti rastući ruski utjecaj u Siriji i čitavoj bliskoistočnoj regiji, kojeg je Moskva uspjela doseći reinkarnacijom već mrtvog režima u Damasku i njegove devastirane vojske, kao i i de jure i de facto dobivanjem dviju klasičnih vojnih baza (pomorske i zrakoplovne) u toj zemlji umjesto prijeratnog niskoznačajnog materjalno-opskrbnog punkta za ruske brodove u sirijskoj luci Tartus. Kroz te baze Rusija će ubuduće projicirati vlastitu regionalnu politiku ali i gospodarske odnose s tamošnjim državama koje, neovisno o svemu, više od svega respektiraju upravo golu vojnu silu.

Članak u cijelosti preuzet s Geopolitika.News

Autor: Zoran Meter / Geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI