en.putin.kremlin.ru
en.putin.kremlin.ru

Je li moguć turski prijam u Šangajsku organizaciju?

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news

Turski i EU lov u mutnom

Prošlotjedni nastavak zahladnjenja odnosa EU – Turska i zvučno izglasavanje (iako pravno neobvezujuće) „zamrzavanja“ procesa prijama Turske u EU od strane Europskog parlamenta (taj proces traje nevjerojatne 53 godine), rezultirao je izjavom predsjednika Erdogana o razmatranju s Rusijom i Kinom mogućnosti za ulazak Turske u Šangajsku organizaciju (ŠO), koja, osim političke i gospodarske suradnje ima i sve razvidnije konture klasičnog vojnog savaza, poglavito u sferi borbe protiv terorizma.

Spuštanje strateških američko-pakistanskih odnosa na razinu „hladnoratovskih“ i prve zajedničke rusko-pakistanske vojne vježbe u planinskim vrletima blizu pakistansko-afganistanske granice, rezultirale su nedavnom zamolbom Islamabada za polučenje statusa promatrača u proruskoj Parlamentarnoj skupštini Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ruski pandam NATO savezu), a što je prošli tjedan (kao članica te Organizacije) blokirala Armenija zbog potpore koju Islamabad pruža Azerbajdžanu u sporu oko Nagornog Karabaha.

Što se ustvari događa i raspadaju li se pred našim očima još ne tako davno neprikosnovena i čvrsta savezništva Zapada s glavnim polugama islamskoga svijeta, poput Turske i Pakistana, pa onda i Egipta (tu se nedvojbeno moraju pridodati i sve složeniji odnosi SAD-a i Saudijske Arabije, a da o američko-iranskim odnosima i ne govorimo)?

U takvoj konstelaciji odnosa, koji su, htio to netko priznati ili ne, prije svega rezultat obnovljene ruske vojne nazočnosti u bliskoistočnoj regiji nakon njezinog prošlogodišnjeg vojnog angažmana u Siriji, kao i sve jačeg političkog i diplomatskog utjecaja Moskve koje ostvaruje svojim kombinacijom „meke“ i „tvrde“ sile – od Sirije, preko Egipta i Libije, do Iraka, došlo je do neplaniranog i brzog urušavanja prvotnih američkih geostrateških planova za Bliski istok, itekako naslonjenih na spomenute regionalne saveznice i strateške partnere. A upravo oni danas sve više shvaćaju besmisao inzistiranja na prvotnim strategijama, u kojima, nakon „sudara“ globalnih divova na širem bliskoistočnom prostoru, vjerojatno i sami ostaju „kratkih rukava“ u ostvarivanju vlastitih nacionalnih interesa. Štoviše, postaju sve više svjesni kako se i sami uvlače u dugotrajni, iscrpljujući i neizvjesni krvavi vojni sukob, koji, osim gospodarske stagnacije, prijeti i ugrozom njihove opstojnosti u državnim okvirima kakve danas poznajemo. Pritom najutjecajnije i najsnažnije zemlje Bliskog istoka više nemaju povjerenja u sigurnosni „kišobran“ koji im je Washington obećao u zamjenu za potporu njegovim planovima jer je ulazak Rusije u regiju (a sve otvorenije i Kine) „sjenu“ američkog „sigurnosnog kišobrana“ učinio puno manjom i slabijom. Naime, većini svjetskih geostratega je potpuno jasno kako Washington zbog turskih, saudijskih ili katarskih interesa ne namjerava (i ne može) krenuti u otvoreni rat s Rusijom ili Kinom (ili s obje istodobno), kao i to, da je američka vanjska politika (ne samo na Bliskom istoku) doživjela potpuni krah i ušla u slijepu ulicu zbog koje se i dogodilo „čudo“ kroz pobjedu g. Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. To „čudo“ imat će svoju zadaću: korigirati kardinalne pogreške (vanjske) politike prethodne administracije i njezin ponovni smještaj u pravilan kolosjek. Ali do 20. siječnja i Trumpovog ustoličenja na tron Bijele kuće još je dosta vremena, a upravo taj čimbenik sada užurbano nastoje iskoristiti pojedini međunarodni „igrači“ za hvatanje što povoljnijih pozicija u svezi predstojećih razgovora, koji će se s budućom američkom administracijom voditi po svim gorućim svjetskim problemima.

Turski i EU lov u mutnom

I dok u „vakuumu“ američkih mogućnosti donošenja ozbiljnijih odluka u uvjetima pakiranja kovčega sadašnjih stanara Bijeke kuće, Rusija i Kina, kao velike i moćne države, nastavljaju djelovati prema svojim vojnim i političkim scenarijima (pritom jasno odašiljući signale o spremnosti za razgovor s budućom američkom vladom, o čemu je prošli tjedan savjetnik ruskog predsjednika za Bliski istok i Afriku Mihail Bogdanov izjavio kako će Rusija po pitanju postizanja dogovora oko Sirije čekati „ekipu“ Donalda Trumpa), dotle manje države, poput Turske i Pakistana, ili one čija politička retorika nadjačava njihovu stvarnu vojnu moć i globalni politički utjecaj (Europska unija, arapske monarhije), političko-diplomatskim akrobacijama, pokazivanjem „zubi“ i režanjem pomješanim s prijetnjama o međusobnom kažnjavanju ovom ili onom političkom odlukom, nastoje pokazati Washingtonu što sve može očekivati i(li) tko će mu biti najvjerniji saveznik ukoliko SAD (ne)bude uvažavao baš njegov nacionalni ili državni interes.

Tako Turska danas posve otvoreno prijeti EU podizanjem svojih graničnih barijera s Bugarskom i Grčkom i propuštanjem stotina tisuća islamskih migranata u Europsku uniju, navodeći kako ova ne ispunjava preuzete obveze iz međusobnog dogovora po tom pitanju. Istodobno Ankara spomenutu odluku Europskog parlamenta o „zamrzavanju“ turskog prijama u EU proglašava potpuno nebitnom.

S druge strane Europska komisija, uobičajeno, više „laje“ nego što „ugriza“, odašiljući signale posredstvom predstavnice EU za vanjsku politiku Federice Mogherini, da EU ne želi u potpunosti prekidati kanale razgovora s Turskom, kako je to izglasao EP. Međutim, upravo ta činjenica providnog igranja „toplo-hladno“od strane Bruxellessa jasno ukazuje tko u ovoj „igri živaca“ i nadmudrivanja ima stvarnu dominaciju i tko je kome zapravo u geostrateškom smislu važniji – Turska Europskoj uniji ili Europska unija Turskoj.

A odgovor je posve jasan i on nikako ne ide u prilog Bruxellessu (neovisno o tome što Turska s EU ostavruje većinu svojih ukupnih gospodarskih odnosa: npr. od 2003. – 2015. g. turski izvoz u EU iznosio je cca 700 milijardi dolara, a istodobni uvoz iz EU oko 906 milijardi dolara). Turska sada prijeti svojim potpunim vanjskopolitičkim otklonom u smjeru Istoka – ravno u zagrljaj Kini i Rusiji kao neposrednim globalnim protivnicima SAD-a i EU. Ankara pri tome ne reagira živčano, kako se na prvi pogled može činiti. Ona je potpuno svjesna prebacivanja ukupnih političkih, gospodarskih, financijskih i investicijskih silnica sa Zapada prema Aziji i Dalekom istoku, gdje se za nju otvaraju neslućeni prostori za trgovinu i biznis, a ujedno i za po Tursku zadovoljavajući stupanj političkog utjecaja na islamski korpus srednjeazijskog prostora koji bi ostvarila u slučaju pozitivnog dogovora s Moskvom i Pekingom (time bi imala kudikamo komotniji položaj nego što joj ga o(ne)mogućava opasno podzemno i subverzivno diplomatsko-obavještajno sukobljavanje s te dvije moćne države na neuralgičnim točkama poput Kavkaza, kaspijskog bazena i dalje prema zapadnim kineskim granicama i Ujgurima). S druge strane Ankara je svjesna ukupnih teškoća u kojima se našla Europska unija, od krize identiteta i vrijednosnog sustava, do gospodarske krize i stvarnih i potencijalnih „brexita“ koji prijete nastavkom dezintegracije tog najvećeg političkog eksperimenta u ljudskoj povijesti, za koji, zapravo, danas nitko sa sigurnošću ne može reći u što će se na kraju izroditi i hoće li uopće od njega išta i ostati. Zbog toga, poznavajući politički (i emocionalni) karakter turskog čelnika Erdogana, nije teško zaključiti kako on previše ne kalkulira u svojim prijetnjama, iako je također jasno i to da on ne želi pogoršavati odnose s EU. Naprotiv, mudri političari (a Erdogan usprkos svemu to jest) nastoje osigurati korektne odnose sa svim bitnim državama jer je to i smisao same politike i temeljni preduvjet za ostvarivanje gospodarskih a time i širih nacionalnih interesa.

A sav problem po Europsku uniju što se tiče Turske danas se ogleda u tome što Ankara želi voditi suverenu državnu politiku, uključno i onu najvažniju – vanjsku, čime i konačno izlazi iz zone utjecaja Bruxellessa.

Reakcije iz Rusije i Kine

Izjava predsjednika Erdogana nije ostala nezamjećena u ruskim i kineskim političkim krugovima. Pojedini ruski političari, uključno i senatori i zastupnici u Dumi, pozdravljaju turski ulazak u ŠO a ne u EU – „kao logičan“. Senator Aleksei Pushkov k tome dodaje, kako „ŠO nije zamjena EU, ali njezine članice su potpuno suverene za razliku od članica EU“.

Kineske reakcije su puno suzdržanije i racionalnije od ruskih i svode se na spremnost za razmatranje turske molbe „kada i ako ona bude službeno uručena“, kao što je to učinio Iran prije tri godine i koji strpljivo čeka odluku članica ŠO. Kina, naime, jako dobro zna kako turske obavještajne službe agresivno djeluju u radikalnom ujgurskom islamističkom pokretu, njihovim članovima dostavljaju turske putovnice i prebacuju ih preko Tajlanda na sirijska bojišta u oružane formacije islamističkih organizacija. Drugim riječima, Kina traži i čeka djela, a onda tek retoriku.

Ali osim trenutačno različitog međunarodnog položaja između Rusije i Kine (gdje je prva izložena snažnim sankcijskim udarima i političko-propagandnim pritiscima od strane Zapada) i gdje se Rusija rado hvata za bilo kakve naznake promjene političkih stavova ili pukotina unutar Zapadnih integracija (a Turska je članica NATO-a što ima još veću težinu) kako bi dokazala ispravnost i privlačnost svoje politike poštivanja prava svih država na suverenu politiku (i zonu svoga utjecaja), povijesna iskustva Moskvi po ovom pitanju ipak ne idu u prilog. Naime, turska amplituda kolebanja (a ne smjera) vanjskopolitičke retorike je vrlo velika. Ovo nije prvi put kako Ankara prijeti Zapadu svojim okretanjem prema Istoku, pa čak i po pitanju same Šangajske organizacije. Isto tako, vanjskotrgovinski odnosi Turske i država članica ŠO su kudikamo slabiji u odnosu na ranije navedene pokazatelje u odnosu s Europskom unijom. I treće, ne manje važno, Turska je članica NATO saveza koji ŠO (i ova njega) smatraju neposrednim konkurentom pa i opasnošću jednih po druge. U takvim okolnostima ulazak Turske u ŠO bio bi teško zamisliv, dok bi ona gospodarske integracije s Istokom mogla ostvarivati jedino s proruskim Euroazijskim ekonomskim savezom čije je povezivanje s Kinom upravo u tijeku i članice kojeg mogu neometano prebacivati robe, kapital i radnu snagu preko svojih granica. Ali i za članstvo u toj organizaciji Turskoj bi trebalo još dosta vremena kojeg ona nema dovoljno s obzirom na gospodarske teškoće s kojima se i sama suočava, i neovisno o tome što Kina Tursku aktivno smješta u svoj mega-projekt „Jedan pojas – jedan put“ (tzv. Put svile).

Sve su opcije ipak otvorene

Kada se stvar s izjavom predsjednika Erdogana sagleda racionalno i izvan euforije koju je izazvala u pojedinim turskim i svjetskim medijima, jasno je kako je turski čelnik iznova uspio podići „oluju u čaši vode“ i da prevelikih mogućnosti ali i interesa po samu Tursku i nema kada je u pitanju njezin dramatičan zaokret prema Istoku. Turska još nema prevelikih mogućnosti (za razliku od u EU) za izvoz svoje robe na golemo kinesko i indijsko tržište zasićeno vlastitim proizvodima istoga tipa, a za njihovo plasiranje na srednjoazijska tržišta članstvo u ŠO Turskoj nije niti potrebno. Ona danas sasvim dobro izvozi svoje robe na EU pa i američko tržište, uspješno konkurirajući jeftinom cijenom svojeg rada u odnosu na onu Zapadnu. S druge strane, od članstva u ŠO Turska bi profitirala kroz uvoz sigurne i jeftinije energije kao i u privlačenju investicija, prije svih onih kineskih. Ali je li to dovoljno, imajući u vidu sve rizike koji se nedvojbeno otvaraju pri eventualnom turskom bijegu prema Rusiji i Kini?

Čini mi se kako za sada ipak nije i da je glavna intencija potezanja ovog pitanja od strane g. Erdogana ipak pragma i ostvarivanje boljih turskih startnih pozicija za ozbiljne razgovore s novom američkom administracijom, o čemu sam govorio u gornjem dijelu teksta. A poslje njih zek će se vidjeti jesu li se uspjela iznaći riješanja koja bi zadovoljila velike turske apetite kada je u pitanju novo pozicioniranje te zemlje u jedno od središta širih regionalnih odnosa, na tragu pokrenutog neoosmanizma – te potke moderne turske vanjske politike. Međutim, ukoliko se turski interesi na Zapadu ne uvaže u od Ankare očekivanoj mjeri, tada uistinu postoji ne mala vjerojatnost da se Turska okrene ne toliko Istoku koliko Sjeveru – prema Moskvi. I obratno, Rusija prema Jugu. Jer dvije države, iako jako različite, imaju puno sličnosti i zajedničkog, većinom negativnog povijesnog iskustva, koje se podosta puta temeljilo na podkusuravanju međusobnih rusko-turskih konflikata od strane europskih kolonijalnih sila. Jedno od tih iskustava svakako je upravo to – neuspjeh izgradnje odnosa sa Zapadom. Rusija nije uspjela normalizirati odnose s Europom ni za vrijeme careva, ni u vrijeme SSSR-a, a ni u vrijeme sadašnjeg – nikada politički „zapadnijeg“ štiha Rusije u čitavoj njezinoj povijesti. Identičan slučaj je i s Turskom, gdje je ta zemlja u najboljim trenutcima svojih odnosa sa Zapadom zapravo samo iskorištavana za njegove geopolitičke interese od kojih u pravilu nije imala značajnije koristi. K tome, danas se europskim integracijama Turske protivi čak 65 % turskih građana (rezultati anketa europskih građana po tom pitanju bili bi vjerojatno još viši) uz istodoban drastičan porast pristalica približavanja Turske Rusiji. Dakle, sve se mijenja i ništa nije vječno. Upravo zato se sa sigurnošću ne može odbaciti niti buduća promjena smjera turske vanjske politike. Jer povijest je dokazala jedno: neprijatelji se mijenjaju, kao i prijatelji, a konstanta su jedino nacionalni interesi.

I na kraju, što se tiče Pakistana, stvar je potpuno drugačija. On je, skupa s Indijom, od prošle godine i de facto član Šangajske organizacije. Njegov najnoviji pokušaj približavanja vojnom partnerstvu s Rusijom ima puno ozbiljniji karakter i ukazuje, ne toliko na stupanj poremećaja pakistansko-indijskih odnosa koji je nazočan oduvjek, koliko na dramatičano pogoršavanje pakistanskih odnosa s SAD-om (puno ozbiljnije nego je to slučaj s američko-turskim odnosima). Ono se prije sve ogleda u suprostavljenim stavovima dviju zemalja po pitanju Afganistana (o čemu smo nedavno pisali na http://geopolitika.news/analize/borba-za-nadzor-talibana-izmedu-katara-pakistana/). A ta je priča još jako daleko od svoga završetka jer se u nju (osim onih najjačih – globalnih) upliće i sve veći broj regionalnih igrača: od Irana i Indije do Katara i Saudijske Arabije. Vrlo brzo u Moskvi će se sastati delegacije Rusije, Kine i Pakistana upravo s ciljem definiranja zajedničke političke platforme triju zemalja prema Afganistanu i na taj način postizanja njezine dodatne težine prilikom njenog iznošenja pred noge novoizabranog američkog predsjednika u sklopu pregovora o budućem ustroju te geostrateški vrlo važne zemlje.

Članak je u cijelsoti preuzet s portala Geopolitika.news

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI