captura3

(FOTO) Dok Kubanci slave na ulicama, liberali tuguju za diktatorom!

Autor:

Za lliberale on je romatični heroj otpora Americi, za Kubance, brutalni diktator i masovni ubojica. Castrovu smrt danas slave oni koji su pod njim morali živjeti, a bogate, dekadentne zvijezde slave njegov život. No u cijeloj priči o Castru i revoluciji, stvarno bitno je tek jedno. A to je da je Kuba, prije Castra, bila jedna od najbogatijih država planete. Treća najbogatija zemlja zapadne hemisfere. Imala je veći standard od tadašnje Italije, Španjolske, Portugala, pa čak i nekih država juga SAD.

Danas, Havana je doslovce grad ruševina, a vozni park je gori od onog u romskoj mahali u Moldaviji. A 1959., većina stanovnika Havane je vozila luksuzne američke automobile s moćnim V8 motorima, dok su Europljani uglavnom tek sanjali o kakvom fići ili malenom Renaultu. Dok je u SFRJ 1961. na 1.000 stanovnika dolazilo manje od tri automobila, Kuba je do revolucije bila druga na zapadnoj hemisferi, odmah iza SAD, s gotovo 30 automobila na 1.000 stanovnika! Imala je deset puta više automobila per capita od nas, i neusporedivo boljih. Danas ima deset puta manje, a većina ih je starija od pola stoljeća, iz vremena prije revolucije! Na Kubi, za Kubance, nema ničeg osim parola i revolucije. “Ali standard nije važan, Castro je Kubancima donio ponos, nema tog novca…” Da, ponos. Ponos da su doslovce građani drugog reda u svojoj zemlji! I da su zarobljeni na otoku s kog ne mogu pobjeći!

Dovoljno je pogledati facebook status Željane Giljanović: sladoled, na koji se čeka dva do tri sata u bilo koje doba dana, osim ako ste stranac, je samo vrh ledene sante. Da, Kuba ima izvrsne klinike, poput hotela s pet zvijezdica – ali samo za strance, i tamo se plaća samo u gotovini, i to dolarima. U onima za Kubance, koje su besplatne, nema ničeg osim doktora. Nema lijekova, nema uređaja novijih od pola stoljeća. Pogledajte uostalom dokumentarac prošvercan s Kube koji prikazuje stvarno stanje u bolnicama, ne propagandu Michaela Moorea koji je snimao bolnicu za partijsku vrhušku u koju obični Kubanci ne smiju.

realcuba

Da, Kuba ima divne plaže – ali na njih smiju samo stranci! Kubanci, samo kao posluga. Da, Kuba ima luksuzne hotele, ali pristup u njih je strogo zabranjen za pse i Kubance. Na Kubi turist može kupiti sve – u dućanu samo za strance. Ali u dućanu za Kubance, sve je racionirano i kupuje se na točkice. A i one ostaju neiskorištene, jer se mjesečne plaće kreću od 15 dolara za radnika u tvornici do 30 dolara za doktora, a ionako u dućanima nema ničeg – ako imate dolare, kupujete na crnoj burzi, ako nemate, gladujete. A kilogram mesa, u rijetkim trenucima kad ga ima, košta pet dolara. Kuba danas uvozi oko 80% hrane: prije Castra ju je izvozila. Prije revolucije, izvoz Kube je bio jednak izvozu Meksika: danas, Meksiko izvozi stotinjak puta više! Kuba je po potrošnji mesa, s 35 kilograma po stanovniku godišnje, tada bila u svjetskom vrhu. Danas, malo tko se sjeća kako meso izgleda, a neuhranjenost je glavni uzrok zdravstvenih problema.

Nekoć Las Vegas Kariba, grad turizma, kocke, i poroka, Havana je danas Nairobi Kariba, grad bijede, kriminala, i poroka. Djevojčice se prodaju debelim njemačkim turistima za dvadesetak dolara, što je više od mjesečnih plaća njihovih majki – ako su te sreće da imaju posao i plaću. Grad je doslovce velika ruševina. Tek mali dio Havane je 1982. došao pod zaštitu UNESCA i on se nekako drži novcima UN. Ostalo se jednostavno srušilo od dotrajalosti. Na fotografijama i videima sami pogledajte kubansku stvarnost, izvan Varadera i ograđenih resorta za bogate strance. Ili poslušajte priče onih koji odlaze na Kubu, gdje stanovnici plaćaju što god tko traži za antibiotike, najlonke, i druge stvari kojih tamo nema, a to su manje-više sve. Pred nekoliko godina, na “Copa America”, gotovo kompletna nogometna reprezentacija Kube zatražila azil u SAD kad su došli tamo na gostovanje. Utakmica nije odigrana jer Kuba nije imala dovoljno igrača, a Castro je potom zabranio kubanskim sportašima nastupe u inozemstvu.

 

Zato vas ne treba čuditi što Kubanci danas bučno slave smrt Castra svugdje u svijetu, osim na Kubi. Gdje moraju tugovati po službenoj dužnosti, kao i mi kad je umro Tito. Ne plešu oni po Castrovom grobu jer su “mrzitelji” i zli ljudi: plešu po grobu čovjeka koji je najbogatiju zemlju Latinske Amerike  pretvorio u Somaliju na Karibima. Biti sućutan prema mrtvom diktatoru je isto što i biti bešćutan prema njegovom narodu. Oni slave smrt čovjeka zbog kojeg su morali u izgnanstvo kako bi izbjegli logore, mučenja, tiraniju, ili jednostavno glad i bijedu. Pogledajte nekoliko donjih videa snimljenih prije revolucije, koji pokazuju svakodnevni život u Havani, i pogledajte dokumentarce koji prikazuju današnju Havanu!

Pred revoluciju, Kuba je bila peta po zaradama po stanovniku na zapadnoj hemisferi, treća po očekivanoj duljini života, druga po broju automobila i telefona, i prva po broju televizora. Bila je 11 na svijetu po broju liječnika po stanovniku. Čak i neke skupe privatne klinike su liječile sirotinju, besplatno. Pismenost je bila 76%, najviša u Latinskoj Americi. Temeljena na izvozu šećera i duhana, potaknuta snažnim rastom turizma, popunjena milijunima dolara koji su se slijevali od bogatih Amerikanaca, Kuba je bila lijepo mjesto za život, ako se izuzme da je Batista bio krajnje glup i antipatičan diktator koji je nekim svojim postupcima pokrenuo revolt dijela seoskog stanovništva. I koji je zapravo omogućio revoluciju koja nije trebala uspjeti, jer za nju i nije bilo pravog temelja.

Socijalna nepravda? Da, bila je velika: dok su u gradovima skoro svi imali sve, selo je bilo siromašno. I crnci su naročito bili siromašni, istina. Ipak, socijalne razlike nisu bile veće nego drugdje u latinskoj americi, čak manje, uz jaku srednju klasu koja je živjela životom jednakim onim Europljana i Amerikanaca. Sirotinja bila više latinoamerička sirotinja, nego sirotinja kakvu nalazimo u civiliziranom svijetu. Ali, siromašnih nije bilo tako mnogo. A čak ni crni stanovnici Kube se nisu previše usrećili s Castrom: u državnim službama, iako su crnci trećina stanovništva, za njih nema mjesta, oni i dalje skupljaju šećernu trsku, sad za još manje novca. Samo najsiromašniji od najsiromašnijih su ostali jednako siromašni nakon revolucije – svi ostali su daleko siromašniji nego prije.

Pa iako revolucija nije započela kao socijalna ni komunistička, već prije svega nacionalistička i antiamerička, nakon nekih glupih poteza SAD Castro se odlučio okrenuti komunizmu, nacionalizirati sve svima. Do osamdesetih je Kubi nekako išlo – Rusija je ulagala ogroman novac u Kubu, davala besplatnu naftu, u zamjenu za to da Kuba bude istaknuta predstraža Varšavskog pakta pred obalama SAD, i da na njoj budu razmještene atomske rakete. Hruščov je, istina, mislio da je Castro posve lud, jer je htio napasti SAD atomskim oružjem, ali ga je trpio i financirao kao dragocjenog saveznika pred vratima hladnoratovskog neprijatelja.

No, SSSR se raspao, a Kubom potom zavladala glad i bijeda, te nestašica energije – a 90% kubanske energije je iz fosilnih goriva. Nafta je zadnjih godina stizala iz Venezuele, ali socijalizam je uništio i tu nekoć bogatu i uspješnu državu. Kuba je postala veliki konc logor, na kom nema interneta, na kom nema goriva, na kom nema slobode, na kom nema ničeg. Kubanski režim se održava na antiameričkoj ultranacionalističkoj histeriji, na paranoji i strahu od svega što dolazi izvana. A glupi i bezosjećajni”celebrityji” na zapadu se danas furaju na Chea i Castra. Oni govore Kubancima, “izdržite, vi ste sretni, vidjet ćete jednog dana… ”

Ali Kubanci nisu sretni ni veseli ljudi koji samo pjevaju i plešu i žive od antiamerikanizma, kako ih liberalna propaganda predstavlja. Kubancima je dosta bijede, gladi, toga da ne mogu imati baš ništa svoje privatno. Dosta im je da bez korupcije i mita ne mogu dobiti ništa, dosta im je da ih hrane članovi obitelji koji su pobjegli u SAD, jer od plaće ne mogu kupiti ni mlijeko djeci. Dosta im je života u ruševinama koje im se svakog časa mogu srušiti na glavu. U Havani se svakog tjedna sruši jedna dotrajala zgrada, i pokopa stanovnike. Kubanci će možda jednog dana žaliti za socijalizmom, jer bijeda pruža sigurnost, bijeda znači da su svi oko vas jednako bijedni kao i vi. Jednog dana, neki će se obogatiti, a pametnjakovići kojima to neće poći za rukom će lamentirati o “privatiziranim tvornicama”. No tko god ih privatizira srušit će ih i napraviti šoping centre i hotele, jer od socijalističkih “tvornica” koristi nema, osim da bi se zaposleni mogli praviti da rade, a država da im daje plaću. Da, na Kubi je od 2008. dozvoljeno imati mobitel, postoji čak i jedan dućan u kom se prodaju u Havani, ali nitko nema novca da ga kupi, osim švercera kokaina i generalske mafije koja vlada Kubom. Internet je pak i danas zabranjen, i nedostupan na Kubi.

Kubanci danas slave smrt diktatora zbog kojeg desetljećima nisu vidjeli rodbinu koja je ostala na Kubi, zbog kojeg su prešli 150 kilometara preko mora prepunog morskih pasa u sklepanim čamcima i kamionima prerađenim u amfibije, kako bi imali što jesti, kako bi mogli dobiti liječenje bez da daju plavu kovertu doktoru, bez da hranu dobivaju na točkice. 4 milijuna Kubanaca je u sklepanim plovilima pokušalo doći do obala Floride u SAD, a brojni su se utopili ili su ih pojeli morski psi: no, za razliku od Arapa, njih američka obalna straža, ako ih uhvati prije nego se iskrcaju, odmah vraća Castru na Kubu – kao nesretnike koji su preplovili ocean u ovim vozilima (snimke su američke obalne straže):

Istovremeno, ignorantske Hollywoodske zvijezde sole rane žrtvama Fidela Castra, zaboravljajući da se oni osjećaju kao što bi se Židovi osjećali kad bi netko žalio za Hitlerom i zgražao se nad onima kojima je drago da je mrtav. Hollywoodski “liberali” su uvijek bili skloni Castru – bogatu, razmaženu bagru sa zapadne obale koja živi u svom svijetu ionako nije briga ni kako živi prosječan Amerikanac pa se zato se i ne mogu načuditi da je isti glasao za Trumpa, kamoli kako živi Kubanac u Havani. Oni će se boriti za svoj “bolji i socijalno pravedniji” svijet do zadnjeg Kubanca i Venuecuelanca koji preživljava od dvadeset dolara, iz svoje holivudske viletine od dvadeset milijuna dolara.

British billionaire Richard Branson arrives aboard a jeep to attend a press conference by French telecom company Virgin Mobile for the presentation of Virgin Mobile's new offer Telib in Paris on September 18, 2013. AFP PHOTO ERIC PIERMONT
Milijarder Richard Branson

Zato za Castrom nitko ne treba žaliti, niti njegov “otpor imperijalističkom osvajaču” treba romantizirati: Kuba je ionako cijelo vrijeme Castrove vladavine živjela od milosti stranaca, a kad je ostala bez sponzora SSSR-a, propala je. Nije tu bilo ničeg osim želje da se ostane na vlasti. Castru su cijelog života, do duboke starosti, podvodili tri djevojke dnevno, često maloljetne, Castro je imao jahte i luksuzne vile ali ga nije bilo briga za obnovu kuća u Havani, a obični Kubanci ih ne mogu obnoviti jer ionako nisu njihove već “društvene”. Kredit je, kao i vlasništvo nad stanom, kućom, ili zemljom, kapitalistička izmišljotina koja je na Kubi ukinuta. Zapad ima potrebu romantizirati kao heroje obične pohlepne i surove masovne ubojice, kako bi došao do svog nekog “iskupljenja”, ali Castro nije bio nikakav romantični heroj. Tek obični karipski gusar koji je od nekoć izrazito bogate i sretne države napravio konc logor koji se od diktature nikad više neće oporaviti, niti će ikad dostići razinu standarda koju je imao prije. Kao što, uostalom, Hrvatska nikad neće dostići standard koji je imala u Austro-Ugarskoj.


“Nekako nostalgično izvještavaju mediji o smrti jednog od posljednjih diktatora na svijetu, Fidela Castra. Iz ove perspektive čini se egzotičnim, zabavnim, karizmatičnim, barem su ga tako prikazivali posljednjih 20-tak godina. Većina ima krivu predodžbu o Kubi, zahvaljujući medijima, kojima su komunističke ostavštine obećane zemlje i jedini ispravan sustav za sve nas. Dakako, te sjetne tekstove pišu iz udobnosti svoga doma, na toplome, uz bežićni wi-fi i sve blagodati kapitalizma. Slično sam i sama mislila dok Kubu nisam posjetila prvi puta. Nekako te ponesu te priče, sunce, more, cigare i gomila ruma.

Stvarnost je, nažalost, potpuno drugačija. Svaki puta kada sam putovala na taj karipski otok, brojnim sam prijateljima nosila šampone, uloške, aspirine – koji gore vrijede pravo bogatstvo. Za tabletu antibiotika možete kupiti djevojčicu kao osobnog roba. S teglicom Nutelle se cjenkate za sve što želite, a za polovni grudnjak dobijete i do 25 Monte Cristo cigara. Kuba je postala Tajland Kariba, s avionima punim bauštelaca iz Europe i ocvalih srednjevječnih gospođa koji žive drugu mladost na tom otoku. Koliko je to degutantno promatrati – ne moram objašnjavati.

Taj mit o Kubi i Castru i bonvivanskom životu kojeg je prakticirao i Tito na ovim prostorima s pozicije tih istih u Brioni odjelima i skupocjenim cigarama u ustima ima sasvim drugačiji smisao kada čekate u redu za prašak, kavu ili hranu. Castro je uništio Kubu, uništio narod kojeg kupiš za šaku dolara, a skoro nema obitelji koja nema svog člana negdje u svijetu, zahvaljujući kojem se prehranjuju. Kako sam radila s glazbenicima od tamo, vidjela sam da su gladni kada bi bili na europskim turnejama (sva zarada od koncerata naime, ide državi, oni imaju samo pravo na dnevnicu od 7 dolara na dan). Castro im je promijenio genetski kod, pa su postali škrti, tmurni, proračunati. Sada kad je Castro umro možemo očekivati rasprodaju kubanskih nekretnina i još preostalih dobara koje nije uništio svojom dugogodišnjom vladavinom. Amerikanizacija kojoj se toliko dugo opirao zavladala je otokom još prije 15 godina, kada su američki dolari postali jedino ozbiljno sredstvo plaćanja, ne samo za strance nego i za lokalno stanovništvo”, kaže TV novinarka i urednica HRT-a Helena Krmpotić

Autor:

ZADNJE VIJESTI