screenshot
screenshot

Foreign policy: ‘Vrijeme je da elite ustanu protiv neukih masa!’

Autor:

"Foreign policy", koji je objavio tekst pod tim naslovom nakon Brexita, nije neki blog na internetu, niti neutjecajni populistički tabloid, niti nekakvo ekstremističko glasilo. Ne. FP se reklamira kao "Pouzdani savjetnik svjetskih lidera, gdje su ulozi najveći"; i ima preko dva milijuna pretplatnika, uglavnom iz redova političara i kapetana industrije. Nakon Brexita, frustriracija i panika se može rezati nožem u tim krugovima.

“Foreign policy” – magazin jednostavno nazvan “Vanjska politika”, sa sjedištem u Washingtonu DC – je zapravo glas establishmenta, vrlo utjecajan magazin koji se bavi pitanjima globalne politike. Oni sami navode kako su u “preko pola stoljeća nagrađivanog žurnalizma, oblikovanja i prezentacije važnih novih ideja od strane vodećih svjetskih mislioca, uspostavili sebe kao vodeću medijsku organizaciju posvećenu pokrivanju globalne politike”, a dio su Graham Holdinga. Radi se, ukratko, o mediju kojeg čitaju i konzultiraju brojni svjetski lideri. Koji su nakon Brexita očito posve izgubili kompas i samokontrolu: kako inače protumačiti članak Jamesa Trauba pod gornjim naslovom, “Vrijeme je da elite ustanu protiv neukih masa!” (“It’s Time for the Elites to Rise Up Against the Ignorant Masses”)?

Dobronamjerni savjeti stručnjaka, političara i bankara

“Brexit je razgolitio političku šizmu našeg vremena”, piše Traub. “Ne radi se o ljevici protiv desnice: radi se o zdravom razumu protiv bezumnog bijesa.

Rođen sam 1954,”, piše Traub, “i rekao bih da su do sad kasne šezdesete bile najgori period političke konvulzije koji sam proživio. Pa iako su svi ti antiratni pokreti i pokreti za ljudska prava promijenili američku kulturu i preoblikovali političke stranke, u retrospektivi ta divlja oluja izgleda kao normalna oscilacija relativno stabilnog političkog sustava. Sadašnji trenutak je drukčiji. Danas, pobune građana – u SAD-u, Velikoj Britaniji i Europi – mogu srušiti politiku kao ništa drugo ima u mom životu.
U kasnim 1960-im, elite su bile u neredu, kao što su sada – ali tada su bježali od pobune djece protiv svijeta njihovih roditelja; sada elite bježe od svojih roditelja. Ekstremizam je postao mainstream (ekstremizam je Traubu glasanje za Brexit, op. MH). Jedno od najvažnijih i najdrskijih obilježja glasovanja za Brexit je bilo potpuno odbacivanje dobronamjernih savjeta bankara, ekonomista i zapadnih čelnika, koji su upozoravali birače od opasnosti raskida s Europskom unijom. Britanski premijer David Cameron smatrao je da će birači na kraju prihvatiti univerzalno mišljenje stručnjaka kako je Brexit pogrešan: to samo pokazuje kako sasvim je pogrešno procijenio svoje ljude.

Obje stranke u Britaniji, Laburisti i Konzervativci, su sad u krizi. Britanci su imali svoj dan obračuna; američki se nazire. Ako Donald Trump izgubi izbore, i to s velikom razlikom (oprostite mi moj neumjereni optimizam, ali vjerujem da će on izgubiti izbore) Republikanska stranka može izdržati povijesni jaz između neukosti i gluposti svojih birača i  stranačkog vodstva iz gospodarske komore i K streeta (K street je ulica u Washingtonu u kojoj se nalaze lobiji, think tankovi, i odvjetničke tvrtke). Socijalistička vlada Francuske idućeg proljeća bi se mogla suočiti sa sličan fijaskom na nacionalnim izborima: Ankete pokazuju da predsjednik Francois Hollande ne bi ni stigao do završnog kruga glasovanja. Desničarske stranke u cijeloj Europi zagovaraju glasovanje o izlasku iz EU.

Da, moguće je da će svi komadi politike letjeti u zrak i skrasiti se, više ili manje, gdje su bili i prije, ali glasovanje za Brexit pokazuje da šokantna promjena nije više tako jako šokantna više. Gdje, dakle, mogu ti komadi završiti? Europa već pokazuje u jednom smjeru. U većem dijelu Europe, krajnje desne stranke urođenika (gotovi svi urednici i kolumnisti FP-a su židovi, pa valjda odatle naziv “nativist parties”) vode u anketama. Do sada, nitko nije smogao većinu, iako je prošlog mjeseca Norbert Hofer, vođa krajnje desne Slobodarske stranke Austrije, koja se poigrava nacističkim simbolima (klasična metoda difamacije, “nacist”), došao na dlaku do pobjedu na predsjedničkim izborima. Mainstream stranke s lijeva i desna će morati udružiti snage kako bi se oduprle nacionalistima. To se već dogodilo u Švedskoj, gdje desnog centra stranka služi kao manjinski partner vladi lijevog centra (uskoro i kod nas, velika koalicija HDZ+SDP, op. MH). Ako socijalisti u Francuskoj izgube u prvom krugu, oni će gotovo sigurno podržati konzervativne republikance protiv krajnje desne Nacionalne fronte.

Stoka se opet nešto buni, udružimo se protiv naroda!

Možda ove neformalne koalicije mogu preživjeti dok groznica ne prođe. No, imperativ suživota također može dovesti do istinskog prestrojavanja. Dijelovi stranaka s lijevog i desnog centra mogli bi se otrgnuti i formirati drugu vrstu centra, braneći pragmatizam, tehničko znanje, borbu za bolji svijet, i učinkovito upravljanje naspram ideoloških snaga okupljenih na obje strane. Nije teško zamisliti Republikansku stranku u SAD-u – a možda i britanske konzervativce – kako gube kontrolu nad bijesnom, nacionalističkom svjetinom i kako se sami rekonstitiraju kao neka vrsta srednjestrujaške, pro-business stranke kakva su generacijama prije i bili, prije nego što ih je njihova ideološka gorljivost dovela u slijepu ulicu. To im je možda jedina alternativa naspram potonuća u nebitnost.

Pitanje, na kraju, je globalizacija. Brexit, Trump, Nacionalni Front, i tako dalje pokazuju da su političke elite potcijenile razmjere ljutnje na globalne sile, pa sad potražuju da netko, na neki način, vrati stvari u prijašnje stanje. Možd izgleda čudno da je reakcija došla danas, a ne odmah nakon ekonomske krize 2008. godine, ali je trajanje krize dovelo do novog osjećaja stagnacije. Bez izgleda za rast u Europi i s minimalnim rastom prihoda u Sjedinjenim Američkim Državama, birači se odupiru svojim depresivnim dugoročnim šansama. A globalizacija znači kulturu, kao i ekonomiju: starije osobe kojima njihov poznati svijet nestaje u poplavi stranih jezika i slavljenja multikulturalnosti bijesno dižu šake na kozmopolitske elite. Nedavno sam bio u Poljskoj, gdje je krajnja desnica pozivajući se na nacionalizam i tradiciju došla na vlast unatoč godinama prosperiteta pod centrističkim režimom. Birači i opet koriste iste riječi da bi objasnili svoj glas za njih: “. Vrijednosti i tradicija”. Oni su glasovali za “poljaštvo”, protiv moderniteta zapadne Europe!

Možda će se politika pregrupirati oko osi globalizacije, s bijesnom ruljom s jedne strane i pragmatičarima s druge strane. Nacionalisti će osvojiti lojalnost radničke klase i srednje klase bijelaca koji sebe vide kao branitelje suvereniteta i nacionalnih kultura. Reformirani centar bi uključivao one koji imaju koristi od globalizacije te siromašne i ne-bijele građane te marginalne grupe, koje prepoznaju da ih slavljenje nacionalnog identiteta isključuje iz društva.

Naravno, mainstream stranke s lijeva i desna pokušavaju zahvatiti u biračko tijelo bijesne nacionaliste. Ponekad to poprima oblik ogavnog ulizivanja, kao kad Nicolas Sarkozy, koji je u potrazi za povratkom na mjesto francuskog predsjednika, prokazuje “tiraniju manjine” i priziva “Francusku zauvijek”. S lijeve strane, Hillary Clinton je odbacila svoju prošlost zagovornika slobodne trgovine kako bi bila prihvatljiva članovima sindikata i ostalima koji žele zaštititi državne granice od globalnog tržišta. No, ljevica i desnica su tako duboko podijeljene oko toga kako ublažiti učinke globalizacije, i kako se nositi s velikim priljevom izbjeglica i migranata, da čak i opasnost od ekstremizma (ovdje se ne misli na ISIL, nego na ekstremiste koji bi željeli očuvati svoju kulturu i identitet i koji ne žele prodati vjeru za večeru) ne može biti dovoljno velika da ih dovede do udruživanja za zajednički interes.

Trump veliki sotona

Šizma koja se otvorila pred nama se ne tiče samo politike, nego stvarnosti. Snage Brexita su pobijedile jer su cinični lideri bili spremni podilaziti paranoji birača, lažući im o opasnostima imigracije i cijeni članstva u EU. Neki od tih lidera su već počeli priznavati da su lagali. Doland Trump, naravno, postavlja nove standarde za neiskrenost, i podilaženje strahovima birača, bilo da se radi o imigraciji ili vanjskoj trgovini ili bilo čemu čega se možete sjetiti. Republikanci, ionako prožeti onima koji negiraju znanost i onima koji negiraju ekonomsku stvarnost, su se bacili u naručje čovjeka koji fabricira stvarnost kakvu ignoranti i neznalice žele ostvariti.

Jesam li rekao “neznalice”? Jesam. Potrebno je otvoreno reći da su ljudi zavedeni i da je zadaća lidera da ih vrate u stvarnost. Je li to “elitizam”? Možda, možda smo počeli naginjati tome da slavimo autenstičnost osobnih uvjerenja pa je danas postalo elitistički vjerovati u ekspertizu stručnjaka i razum, te lekcije iz povijesti. Ako je tako, mi koji prihvaćamo stvarnost moramo biti spremni suočiti se s onima koji negiraju stvarnost, te ih zamijeniti onima koji znaju bolje”, kaže Traub.

Čudna ekipa
Oh, da, nakon ove potpuno nerazumne papazjanije koja smatra razumnima ljude koji su spremni prodati vjeru za večeru, koja razumnim smatra odricanje od svega onog što nas čini jedinstvenim, neponovljivim ljudskim bićima u zamjenu za još jedan komad kineske bezvrijedne plastike, koja razumnim smatra kmetovsko pokoravanje “autoritetima koji znaju bolje”, nakon ove izjave da su ljudi u biti stoka i kreteni, koji trebaju pustiti pametnije da ih vode, sve po onoj “kako je lepo biti glup” (“mani glavu pasi travu glup si nisi ti u pravu”), nakon ovog de facto zalaganja glasnogovornika elita za ukidanjem demokracije kao takve i vraćanjem nekog vida robovlasništva i feudalizma, što možemo zaključiti o autoru, samom FP-u, i imbecilnim “korisnim budalama” iz NGO-a i raznih udruga koje laju protiv “elita” a rade u njihovu korist i ne znajući, jer su preblesavi da bi svhatili tko im uopće glupu glavu nosi na ramenima?

U impressumu piše da je “Sin Marvina Trauba, bivšeg predsjednika Bloomingdale’s-a” (lanac elitnih dućana), CEO magazina je stanoviti David Rothkopf, o marketingu brine Hanna Berman, direktor međunarodnog izdanja je Aaron Schumacher, i tako dalje. A i među kolumnistima prevladavaju slična prezimena. Dakle, prilično jednonacionalan sastav za nekog tko promiče multikulturalnost i protivi se bilo kakvoj nacionalnoj homogensti bilo gdje u svijetu, osim u svom časopisu!

Globalizacija i u Hrvata: što će nam izbori?

A drugo što možemo zaključiti je da postoji velika sličnost između onog za što se zalaže Traub, i onog što se zadnjih dana događa u Hrvatskoj i vrišti sa stranica svih medija: svi nam oni govore, manite se ideologija, dobronamjerno to savjetuju i HDZ-u, “bacite se na to da ljudi žive bolje, ostavite se nacionalizma, ideologija, lustracija, dogovorite se s SDP-om o zajedničkoj velikoj koaliciji, odbacite “ekstremiste” i partibrejkere kojima nije do boljeg života nego nešto lupetaju o dostojanstvu, ajmo svi biti razumni i gledati svoja posla”. Ništa nije nerazumnije od toga! Jer, to je samo ljepši način da se ljudima kaže, “budite dobri kmetovi i nećemo vas tući. Imat ćete malo više na tanjuru, ostavite se ideja o slobodi jer mogli biste stradati”.

Orešković, Plenković, Milanović, a ponajviše Most i njegov Roglić su tipični mali Traubovi, koji samo to što on govori ne žele reći tako jasno i glasno, pa to isto govore malo uvijenije. Traub se otvoreno zalaže da se demokracija ukine, jer su birači stoka jedna grdna, glupa i nerazumna, i ne žele da ih vode mudre i prosvijećene elite koje znaju što je za kmeta najbolje. Oni se zalažu za isto to, samo pod egidom “približavanja centru” i “odbacivanja ideologije iz stranaka”, što de facto svodi demokraciju na izbor između dvije posve jednake stranke, različite tek po slovima u logotipu. Uostalom, u komercijaliziranom i globaliziranom svijetu je stvar i gora nego u komunizmu. Tamo smo imali jednu vrstu sladoleda, i težili za demokracijom, gdje ste mogli kupiti sto vrsta sladoleda. Problem je što danas možete birati između sto vrsta sladoleda s posve istim okusom: to je cijela ideja globalizacije, koja pruža tek privid slobode i demokracije, dok se iza kulisa radi na povratku robovlasničko / feudalnog uređenja, na stvaranju društva gdje čovjeka od čovjeka razlikuje tek količina novca u džepu, i gdje je novac kojim raspolažete jedini temelj društvenog statusa i ugleda: to ne smiju biti ni vaša kultura, narod, vjera, uvjerenja, pa ni obrazovanje. Ni bilo što što “isključivo” i “nacionalističko”, primitivno. Možda Traub ne razumije da postoje i druge vrijednosti osim “racionalnih” i “ekonomskih”, ali meni svijet kako ga on vidi nije racionalan ni razuman. Meni njegova globalistička utopija previše vuče na “velikog brata” i 1984.

Autor:

ZADNJE VIJESTI