en.wikipedia.org
en.wikipedia.org

Fidel Castro – čovjek na kojeg su pokušana čak 637 atentata

Autor: Dražen Krajcar

Zbog narušenog zdravlja Fidel Castro 2008. godine vlast je prepustio bratu Raulu i od tada se rijetko pojavljivao u javnosti

Revolucionar koji je s malom skupinom boraca zavladao Kubom, i koji je više od pet desetljeća bio trn u oku susjednom SAD-u, Fidel Castro umro je u petak u 91. godini. Vijest o Castrovoj smrti objavio je njegov brat Raul, koji ga je naslijedio na mjestu predsjednika Kube 2008. godine, na kubanskoj televiziji. „Vrhovni zapovjednik kubanske revolucije umro je večeras u 22:29 sati“, rekao je Raul i dodao da će Fidel biti kremiran u subotu.

Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926. godine u bogatoj obitelji plantažera šećerne trske. Kao mladić radio je na plantaži te se upoznao s teškim životom običnog puka što ga je promijenilo i usmjerilo za cijeli život. Roditelji su ga poslali u jezuitske škole koje je uspješno završio nakon čega je doktorirao pravo na Sveučilištu u Havani, gdje se upoznao za lijevičarsko-liberalnim idejama. Nakon završenog fakulteta Castro je planirao kandidirati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952. godinu, ali je general Batista izvršio državni udar, zbacio vladu i otkazao izbore.

To je bila prijelomnica u Castrovom životu jer je odlučio sam silom doći na vlast. Skupio je nekolicinu istomišljenika te u totalno nepripremljenom pohodu 26. srpnja 1953. godine napao vojarnu u mjestu Monacada. Napad je ispao pravi fijasko, većina Castrovih suboraca su poginula a on sam je uhićen. U zatvoru je bio sve do 1955. godine odakle je putem pristalica slao parole o kubanskom nacionalizmu, antiimperijalizmu i reformaciji države.

Pokret „26. srpnja“

Nakon puštanja iz zatvora Castro je otputovao u SAD, a zatim u Meksiko gdje osniva revolucionarni pokret pod imenom „26. srpnja“ čije ime simolički podsjeća na neuspio prvi pokušaj puča. Krajem 1956. godine s malim brojem pristalica, u oronulom brodu koji su jedva kupili, iskrcava se u rovinciji Oriente. Iako ih je režimska vojska dočekala i desetkovala u kratkotrajnoj borbi Fidel se sa nekoliko suboraca, među kojima je bio i legendarni Che Guevara, uspio probiti iz obruča te pobjeći na teško pristupačni masiv Siera Maestre. Tamo je organizirao svoj stožer gdje je, uz Chea i brata Raula, vodio glavnu riječ. Pokrenuo je gerilsku borbu uz potporu lokalnog stanovništva, a vremenom je sve više nezadovoljnih Kubanaca pristupalo pokretu „26. srpnja“. Nakon tri godine borbi Castrove jedinice pobjedonosno su umarširale u Havanu iz koje je Batista pobjegao u SAD zbog čega su izbili i prvi sukobi između dviju država koji će se protezati desetljećima, a u jednom trenutku čak i dovesti svijet na granicu nuklearnog rata. Iako je sam Castro rekao da ga ne zanima vlast ubrzo je postao predsjednik vlade, a kasnije i predsjednik države. Njegova vlada učinila je značajna poboljšanja u kubanskom obrazovnom sustavu i organizaciji zdravstvene skrbi time prikazujući kubansku revoluciju kao primjer drugim narodima.

Od preuzimanja vlasti Fidel je tvrdio da nije komunista, ali su ga sve gori odnosi sa SAD-om primorali da se poveže sa SSSR-om. Nakon što je Castrova vlada nacionalizirala rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije 1960. godine Sjedinjenje Države su prestale kupovati kubanski šećer te su uvele ekonomski embargo prema Kubi. Sjedinjene Države neuspješno su pokušale uz pomoć kubanskih izbjeglica zbaciti Castra s vlasti 1961. godine u invaziji na Zaljev svinja. Nakon te invazije Castro je izjavio: “Ja sam marksist-lenjinist i ostat ću to do svoje smrti.” Nakon toga otvoreno je prigrlio komunizam te primao vojnu i ekonomsku pomoć od Sovjeta. Od tada je koncentrirao svu vlast u svojim rukama, ukinuo nacionalne izbore i proglasio da se vlast mora temeljiti na izravnoj narodnoj potpori izraženoj na masovnim mitinzima. Na tim mitinzima, ali i u posjetima inozemstvu, držao je legendarne duge govore. Njegov govor u UN-u od 4 sata i 29 minuta zabilježen je u Guinnessovoj knjizi rekorda, a apsolutno najduži bio je 1986. u Havani – trajao je čak 7 sati i 10 minuta!

Istovremeno je uz potporu Che Guevare pomagao oružane revolucije u Latinskoj Americi i Africi.

Odnosi s SAD-om bili su sve gori, a kulminirali su 1962. godine kada je otkriveno da je SSSR na Kubi postavio svoje balističke projektile dalekog dometa i time praktično imao cijele Sjedinjene Države „na dlanu“. Predsjednik Kennedy tada je uveo pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Hruščova na povlačenje sovjetskih projektila s otoka.

Tijekom godina CIA je pokušala niz neuspješnih atentata na Fidela Castra, navodno njih 637, od kojih su neki bili zbilja bizarni (trovanje cigarom, otrovno ronilačko odijelo, šprica u penkali…). Ipak, Fidel ih je sve preživio i ostao na vlasti dok se u Americi promijenilo 10 predsjednika koji su bili više-manje upleteni u organiziranje njegova smaknuća.

Zbog narušenog zdravlja Fidel Castro 2008. godine vlast je prepustio bratu Raulu i od tada se rijetko pojavljivao u javnosti, a svjetski mediji već su godinama špekulirali o njegovoj smrti i što bi to značilo za budućnost Kube. Posljednji javni nastup imao je u travnju na kongresu Komunističke partije Kube. Fidel Castro ostati će upamćen kao jedna od najvećih komunističkih i revolucionarnih ikona 20. stoljeća, te državnik kojeg su obožavali i mrzili divili mu se ili ga se bojali.

Autor: Dražen Krajcar

ZADNJE VIJESTI